Prema statističkim podacima, Hrvatska godišnje gubi 25 tisuća stanovnika, što je posljedica iseljavanja mladih i lošeg nataliteta. Ako se ovakvi trendovi nastave do kraja stoljeća, Hrvatska će imati samo malo više od 2 milijuna stanovnika! Bez djece nema gospodarskog rasta, da ne govorimo o punjenju proračuna. Da skratimo tezu, bez bebača, u budućnosti, neće biti ni mirovina.

Marko Potrebica i Maro Kristić za to neće biti krivi. Oni imaju potomke, i mogu vam potvrditi, jer su moja generacija i osobno se poznajemo, da su sjajni roditelji. Ne samo što su njih dvojica odlični očevi, već samim tim imaju suosjećanje za svakog drugog roditelja. Stoga, kada su se našli u gradskoj vijećnici, krenuli su u poboljšavanje sustava koji bi mladim dubrovačkim obiteljima omogućio lakši odgoj djece. Naravno, ne samo oni, nego i drugi članovi stranaka odakle dolaze, odnosno HDZ-a i Srđa, ili ako hoćete MOST-a. Upravo sada na nacionalnoj razini vidimo ono što vam objašnjavam na lokalnoj. HDZ-u i Srđu, odnosno MOST-u, natalitet je toliko važan da će vjerojatno doći do osnivanja ministarstva za poboljšanje proizvodnje djece.

No vratimo se mi na gradske seksualne probleme. Srđevci, odakle dolazi Kristić, još su prošle godine u gradski proračun uvrstili amandman kojim bi Grad Dubrovnik sufinancirao roditeljima cijene vrtića. Nakon što je na Gradskom vijeću njihov amandman usvojen, roditeljima se od jeseni prošle godine smanjila cijena vrtića za njihovu djecu, i po nekoliko stotina kuna, zavisno od broja djece koja im pohađaju predškolske ustanove.

Za proračun ove godine imali smo amandman HDZ-a, kojeg je predstavio Potrebica, a prema kojem bi se tetama u vrtića povećala plaća. Potrebica kao otac, jako dobro zna da su tete u vrtićima jako važne u odgoju djece, i nije dobro da su nezadovoljne uvjetima rada.

Da podvučemo crtu – obje mjere, i ona koju su predložili Srđevci i ona koju je predložio HDZ su dobre za natalitet – čak nisu ni populističke, jer je Dubrovnik bogat grad i treba se isprsiti pred svojim sugrađanima. Međutim, uz još pokoju gradsku mjeru, je li to dovoljno da se mladi Dubrovčani odluče za jedno, dvoje ili više djece?

Osvrnimo se malo na gradonačelnika Andra Vlahušića i njegovu politiku nataliteta. On je u svojim predizbornim kampanjama rijetko govorio o povećanju broja djece. Možda zato što Dubrovnik, od svih hrvatskih gradova, ima najmanje problema s rađanjem. Naime, u Dubrovačko-neretvanskoj županiji više je rođenih, nego umrlih, a pokretač ekonomskog razvoja, koji je preduvjet za odluku o bebama, je upravo turizam Dubrovnika.

Ali što se događa s mladim dubrovačkim obiteljima koje dobiju bebu? One odlaze u Župu, jer u Dubrovniku ne mogu riješiti stambeno pitanje. Vjerovali ili ne, Župa Dubrovačka ima jedan od najboljih prirodnih prirasta u čitavoj Hrvatskoj. Prema statistikama za 2014. godinu u Župi je umrlo 64 stanovnika, ali je rođeno 138 beba.

Više-manje to su dubrovačke bebe koje sada žive u Župi. Promjenom mjesta prebivališta, sve one pogodnosti koje nudi Vlahušić – od subvencija aviona do Zagreba pa nadalje – za njih više ne vrijede. Drugim rječima, bez obzira što Dubrovčani rade na bebama, područje Grada Dubrovnika ostaje bez stanovnika. Paradoksalno, zar ne? To pokazuju i rezultati popisa stanovništva. Uspoređujući podatke iz 2011. i 2001. godine jasno je da se broj stanovnika u Dubrovniku u tom razdoblju smanjio za 1129, dok je u isto vrijeme u Župi narastao za 1800 stanovnika.

Ključni problem u padu nataliteta na području Grada Dubrovnika je naravno stambeno pitanje. Svake godine raste broj apartmana koji se izdaju turistima, pa one obitelji kojima nekretnina nije nasljedstvom pala s neba, uopće ne mogu naći stan. A i kad ga nađu, cijene su brutalne. Vlahušić subvencionira podstanarstvo mladima do 35 godina, kao i osobama slabijeg imovinskog stanja, ali, iako te mjere nisu loše, premalo je to.

Što je s onim obiteljima koje su starije od 35 godina, a zarađuju prosječnu ili ispodprosječnu plaću? Njima većina primanja odlazi na stan (najam i režije), pa se stoga i te obitelji odlučuju za Župu ili slična rješenja. Nejasno je zašto Grad Dubrovnik ne financira sve obitelji s djecom koje nemaju nekretninu u svom vlasništvu, bez obzira na njihova primanja, jer ne radi se tu o bogzna kakvoj plaći – da je ona veća, i one bi riješile svoju nekretninu.

Sada dolazimo do novog, vrlo važnog problema, a to je radno vrijeme vrtića. Još u vrijeme komunizma i Jugoslavije, vrtići su radili i jutro i popodne. Danas to nije slučaj, jer rade samo ujutro i to bez vikenda. Dubrovnik je turistički grad, a sezona nije kratka, pa se postavlja pitanje gdje će s djecom roditelji koji nemaju baku servis, a rade popodnevne, noćne i vikendaške smjene?

Uzmimo kao primjer par recepcioner-medicinska sestra bez pomoći bake i djedova. I jedno i drugo rade svakojake smjene – i ujutro, i popodne, i vikendom, i noću. Gdje će recepcioner i medicinska sestra s djetetom dok ne radi vrtić, a nemaju nikoga da im pričuva dijete? Naravno, jedino rješenje je dadilja. Ali cijene dadilja nisu (pre)jeftine, njihova satnica iznosi oko tridesetak kuna. Znači u samo će jednom danu ovakva obitelj na dadilju potrošiti cijelu onu mjesečnu uštedu za cijenu vrtića koju je predložio Srđ je grad, odnosno Kristić . Ali nisu u problemu samo turistički radnici, već i oni koji rade u Konzumu, Pemu, te drugim trgovačkim djelatnostima, jer danas, za razliku od „mračnog doba Jugoslavije“, sve radi i petkom i svetkom.

Dubrovnik kao turistički grad s dugom sezonom jednostavno mora imati vrtiće koji će raditi i ujutro, i popodne, možda čak i vikendom. Naravno, pri tom tete u vrtiću treba adekvatno platiti. Dubrovnik financijski to može podnijeti, a ako kojim slučajem u proračunu nema novaca za to, uvijek ih se može uzeti nekim načinom od onih koji ga imaju, a to su, primjerice, bogati hotelijeri na dubrovačkom području. Upravo to govori ekonomist Thomas Piketty na kojeg se Vlahušić često poziva – uzimaj bogatima i daj siromašnima da bi se smanjile nejednakosti. Međutim, ni Vlahušić, ni Potrebica, ni Kristić, ni svi ostali ne spominju rad vrtića popodne i vikendom, a o velikim stambenim rješenjima za obitelji bez stanova da i ne govorimo (naravno, ovo je znatno teže financijski ostvariti od novih smjena u vrtiću).

Sve dok se ne riješe ovakva i slična osnovna pitanja kojima bi se današnje komplicirano roditeljstvo olakšalo, mnogi mladi Dubrovčani i Dubrovkinje će još dugi niz godina biti za kondom spremni.

Maro Marušić