Često, pomalo s nostalgijom, pišeš o onom Dinamu, koji je za mnoge svoje navijače bio nacionalni simbol. To mi je dobro poznato: moj otac je, za razliku od mene, bio dinamovac, i Dinamo je bio njegova hrvatska zastava. Ali kakva je simbolika Dinama u zemlji u kojoj niti nema drugih simbola ni nogometnih klubova osim hrvatskih?

- Ona tvorevina u Maksimirskoj 128 za mene, emocionalno - NE POSTOJI, pa niti mi simbolike ima. Za mnoge druge ona je ishodišna točka svih naših nakarada i svih nepoštenja. Za druge kažem. Postoji u meni i živi još uvijek, kako si primijetio, onaj NK Dinamo. Pravi i plavi, gradski i narodni. Stvarno hrvatski i neupitno zagrebački. Klub kulture i respekta, klub koji je učio - biti. I ne dam ga, i volim ga. I ako izgubim taj Dinamo, izgubit ću velik dio sebe, a s tim dijelom nestao bi i najljepši dio mog nogometnog života.

Zaigrao si na velikoj pozornici još u ona romantična nogometna vremena kada su navijači naizust znali sastave svih prvoligaških klubova, kada je provincija bila puna nogometnih legendi i tragičnih junaka, postradalih zato što protivničkim bekovima još uvijek nije bilo zabranjeno da otvorenim prijelomom noge osujete svaku iole talentiranu desetku. Kako si se među njima snalazio?

- Računam dobro, s obzirom na rezultate. Svi mi koji smo živjeli to vrijeme čvrsto smo uvjereni da je bilo ljepše i bolje, a i taj feeling vezan je za naše mlado i uvijek - ljepše doba. I logično je, i ljudski da je tako. A u slučaju naših generacija - i bilo je tako. Znali smo sve igrače, ne samo zbog njihove kvalitete i nogometa, već i zato što su oni bili glavni glumci i junaci naših, tada svetih nogometnih nedjelja. Danas su glavni likovi uhljebljeni funkcionari, a tu medijsku, nekad anomaliju a sada standard, “nabili” su nam polupismeni novinari koji ne razumiju nogomet ni magiju nogometne igre, da ne govorimo o socijalnom aspektu koji ne osjećaju. Tako nam je u cijelome društvu koje ni orijentira ni stupova nema. Zajednica smo razlomljena u bolesne individualitete i društvene mreže gdje zadnja budala od sebe zvijezdu radi. I ne poštuje. A ljudi koji bi trebali biti i dati više svima nama, bježe u svoje krugove, “okopavaju svoje vrtove”, jer svjesni su da sve manje dopiru. A lokalni nogovelikani kojih se sjetno prisjećamo, i koji su bili klupske zastave, nestali su u nestajanju navijačke duše u samim klubovima i, posljedično, u igračima. Oni stari izdavali su rijetko, a svojim su malim sredinama pripadali na neupitan i navijački način. Ljubili pažljivo i divlje, ali da ne uvrijede ljude, da ne povrijede svoj grad s kojim su se stopili. A i do dvadeset osam se nije smjelo ići van pa se romantika stvarala i živjela u dekadama, u velikom nogometnom vremenu gdje se odživi svašta i zavoli puno. I gdje se prigrle i prihvate ljudi, i gdje se gleda na čovjeka, ne samo na fudbalera. I ta razlika u vrijednostima dođe mi kao kad se odlučujem za internet ili novine. Na ekranu sve zabliješti - i nestane, u novinama - u konkretnom dodiru, relevantno ostaje.

Neki dan si mi sa žaljenjem govorio da se svjetski nogomet polako pretvara u show, i da igra biva od drugorazrednog značaja. Što je do toga dovelo, i što misliš u čemu bi sve to moglo završiti?

- Šou se nastaviti mora i hoće jer igra, nogometna igra - divna je. I osvaja, bez obzira što je mnogima nebitna. Jasno da se u svom tom biznisu pogubilo puno toga što smo voljeli, puno čežnje… pisao si jednom. Posebno za ljude koji imaju širu sliku stvari, ali tako je i bit će još gore jer mnogi se klubovi ponašaju kao da žive na planetu majmuna, a agenture i pijavice vrte i okreću sve u jednom smjeru - smjeru novca. Poštujem ja novac, ali gdje je granica, i gdje su stvarne i prave sportske vrijednosti koje nepovratno gubimo? Ovo je realnost, ovo nije romantična i anakrona jadikovka, a veliki dio pravog nogometnog završava u žicarskim džepovima onih koji nogometu ništa dali nisu, oduzevši mu edukativnu i društvenu ulogu pristojne, emocionalne djelatnosti. One koja uči i identificira, one po kojoj smo nekada davno - bivali, one u kojoj smo gorjeli. Pa ja sam se plašio javiti Manchesteru kad me je Ferguson htio, u strahu da ne uvrijedim svoj klub, a kada sam bio kažnjen zbog fajta na Maksimiru i kada su mi u Plavom salonu okrenuli leđa, a hajdukovci doletjeli u preotimanje u našu kuću - pobjegao sam, jer sramota me bila da sjednem s njima, jer izdao bih, tako sam osjećao, svoj klub i navijače - sebe i svoj NK Dinamo. Tako nas je učilo.

Ne znam razgovara li mi se, uopće, o tome, ali ako svjetski nogomet postaje show, onda je hrvatski nogomet One Man Show. Mislim na Zdravka Mamića, naravno...

- To nije upitno, kao što upitno nije da je čovjek svoju snalažljivost, lucidnost i energiju gurnuo na krive tračnice. I žao mi je Mamića, kojeg poznajem odmalena, jer odavno je taj čovjek sam sebi tragedija, ali to bi se i dalo prihvatiti da nas ta tragedija toliko ne košta. I nogomet i Hrvatsku u cjelini. I to je naša sramota. Naša državna sramota. Ali on i njegovi prvaci to ne vide tako, zaslijepljeni svojim sitnim interesom dok spletkare u izbezumljenoj borbi za pozicije i sinekure. A veliki meštar nogometne lože samo je posljedica njihovih interesa, njihove bestidnosti i njegove nezasitne ambicije da bude netko. A što je jadan postao… Kao i naša genijalna devetka i pokorni izvršitelj muteža koji nam je oteo sebe na najbrutalniji način. Nekidan se nogopredsjednik čuo s mojim prijateljem rekavši mu da ne razumije o čemu pišem, i da ne razumijem kako stvari hodaju. Bit će da je tako, bit će da ja ne razumijem. On, u svojoj lucidnosti, eto, razumije..

Ljudi rado skidaju odgovornost sa sebe, ili su skloni teorijama zavjere, pa onda kažu da je Mamića stvorila politika, da su ga moćnim učinile ove ili one službe, stranke, banke, institucije... Ne bih se igrao đavoljeg advokata, ali činjenica je da se Mamić uzdizao pod različitim nogometnim i nenogometnim vladama, i pod različitim strankama; mijenjale su se vlasti, bivši ministri pa i jedan premijer završili su u zatvoru, sve strukture su se iz temelja pretumbale, samo je Zdravko Mamić sve moćniji i veći. Meni se čini, a ti me demantiraj, da je on savršeni proizvod društvenog trenutka, čovjek koji u sebi sabire osobine bliske većini ljudi ne samo iz hrvatskog nogometa, nego i većini pripadnika društvene elite. On odgovara čak i onima koji će u društvu ceremonijalno govoriti protiv njega. Misliš da pričam gluposti?

- Na našu nesreću, ne pričaš...

Misliš li da za reprezentaciju koju vode Ante Čačić i Josip Šimunić mogu navijati svi koji bi inače navijali za hrvatsku reprezentaciju?

- Ma sav nihilizam i cirkus kojem svjedočimo, samo su refleksi nelogičnog, nepoštovanog i nepoštenog sustava. Nisu ti ljudi krivi što ih se tako dočekalo i Anti Čačiću treba dati vremena, jer, ako gledamo sve ove godine, vrlo je malo nepoštenja bilo što se tiče same reprezentacije i odabira. Ako je i bilo, bilo je efemerno i nebitno, nije vrijeđalo, pa se nadam da će se tako i nastaviti. I dok je tako normalno da navijati treba. Savez(nici) su olako potrošili vrijedne ljude, zadnji je u nizu Niko Kovač, pa smo ostali na onome na čemu smo ostali, a opće, logično nepovjerenje ubija bilo koju mogućnost dobrog dočeka. A Joe, koji je ispravan i drag čovjek, i po meni najbolji defenzivni igrač u HR povijesti, trebao bi već jednom odrasti i odvojiti se od krivo upućenog “australskohrvatskog djeteta”. Pa neka se upita je li moguće voljeti Hrvatsku kroz milijun drugih ekspresija, a ne kroz suludi i inkriminirani “Za dom spremni”. Pa ne valja to, i šteti i njemu i našoj zemlji. Neka se iščisti i olakša svima, a najviše sebi. I neka viče “u boj, u boj”, ako mu paše. I neka čita Matoša i Kranjčevića, Krležu ili Ujevića koji su ispisali najljepšu hrvatsku ljubav u najvećoj kritici. Jer ljubav je bez istine - ništa. A istina je da se ubijao i deportirao nedužni svijet pod te tri žalosne riječi. A i da se rasprodala Hrvatska pod tom egidom također je neupitan povijesni i izdajnički fakt.

Oprosti, dogodi li ti se da sanjaš kako opet igraš neku važnu, veliku utakmicu, vraćaju li ti se u snu trenuci iz karijere, ili je sve to kroz tebe prošlo i otišlo?

- Ne sanjam iako bi bilo lijepo. Ma, prošlo je i otišlo... I presudno je ostaviti “sebe iza sebe”, a zaboraviti se ne može, pa i kako će… I ako je tako, ako kreneš novom stazom neopterećen onim što si bio, ne opterećuješ ni druge i imaš se šanse priključiti ljudima koji su živjeli i patili realne odnose i živote, a takvih je većina.

Bilo je velikih nogometaša, ili barem talenata iz tvoje generacije, koji su postradali od mononukleoze, hepatitisa, teške ozljede, prijeloma, tko zna čega, i nikada više nisu zaigrali. Nakon što je sve prošlo, možeš li zamisliti sebe u toj situaciji. Što bi sa sobom radio da, recimo, nakon 1989. ili 1990. više nisi mogao igrati?

- Bilo bi mi jako teško i to nije teško razumjeti, ali vjerujem da bih se ušaltao u normalu i tražio svoju sreću na veseo i pozitivan način. S ljubavima mojim i s knjigama mojim. Takav sam, a i lopta je samo jedan od svjetova koje držim u sebi i kojima pripadam. Jedan, ne jedini.

Cijeli intervju pročitajte na Jutarnjem.