Uz sva sportska uzbuđenja oko naših vaterpolista ovih dana na Euru u Beogradu, ljubitelje vaterpola okupiraju i neke druge stvari. Naime, nastavio se trend raznoraznih izmjena pravila u ovom sportu. Iako neka od pravila na papiru imaju potencijala, za sada neke vidljive promjene nabolje nisu vidljive, ili još nisu vidljive.

Što imamo od smanjenog terena i napada?

Mjesecima se već u vaterpolu igra s manjim terenom i vremenom za napad. Podsjetimo, bazen je s 33 metra skraćen na 25 metara. Napad je s 30 sekundi skraćen na 28 sekundi, dok je ponovljeni napad sada 18 sekundi umjesto 20. Bilo je tu još drugih promjena, poput formaliziranog VAR-a i trenerskog challengea.

Cilj ovakve odluke World Aquaticsa bio je, barem tako pretpostavljamo, skratiti plivanje u izmjenama napada, a skraćenim vremenom za napad napraviti utakmicu dinamičnijom. Pretpostavljamo, jer čelnici navedene organizacije do sada nisu donijeli ikakve izmjerljive učinke ili barem ciljeve ovakve odluke. Dakle, stigla je nova odluka bez ikakvog pokrića ili istraživanja.

Međutim, otvorio se tu jedan novi problem. Manji teren i kraće vrijeme za napad donijeli su ovom sportu više pogodaka, ali i – još više kontakta. Blago je narastao je broj osobnih pogrešaka, duela u vodi, općenito, napad na postavljenu obranu izgleda dosta zgusnutije. Sve ono što je do sada bunilo gledatelje, pogotovo povremene, sada je još veći predmet zbunjivanja. Uz to, manje je protočne igre i organiziranih akcija, puno napada završava nerezonskim udarcima tek da se pokuša.

Vaterpolo je sport u kojem sudac može imati najviše utjecaja na ishod, uz rukomet. Često se dogodi da ni vrhunski vaterpolski poznavatelji nisu sigurni zbog čega je dodijeljen kontra-prekršaj, već nastaviš gledati dalje bez velikog propitkivanja što se dogodilo. Jer takvih situacija je puno u vaterpolskoj utakmici, a sada još više.

Dolazimo do zaključka kako će povremeni gledatelji ovog sporta, ili oni koji ga gledaju prvi put, sada biti još zbunjeniji količinom kontakta u bazenu. Lakše rečeno, sada im je još manje toga jasno. A cilj vaterpolske zajednice bi trebalo biti pridobivanje tih neutralnih i povremenih gledatelja, jer broj gledatelja vaterpola opada.

Kraći teren i kraći napad vidljiva su, ali ne i velika promjena iskusnim pratiteljima ovog sporta, međutim, za laike i povremene pratitelje, nema neke velike razlike. Ne čini se da je sport previše dinamičniji ili brži, ali se itekako čini da se igra promijenila u čvršću, pa i grublju varijantu, pa čak i manje atraktivnu. Dobili smo, otprilike, kap dinamičniji vaterpolo, ali nešto konfuzniji.

Veliki problem su i formati natjecanja, trenutni Euro je pravi pokazatelj

Još jedna od stvari koja se neprestano mijenjaju u vaterpolu su formati natjecanja, broj sudionika natjecanja, broj momčadi u pojedinoj skupini i slično. Uoči Europskog prvenstva u Beogradu, nije teško za pretpostaviti, također su stigla nova pravila, točnije, novi format natjecanja. Iako je na prošlom Europskom prvenstvu tek stupio novi format, nije dugo zaživio, ponovno se nešto mijenja.

Novost je da više nema jakosnih divizija I i II. Podsjetimo, na Euru koje se održalo baš u Dubrovniku i Zagrebu 2024. godine, reprezentacije su bile podijeljene u dvije divizije, a u javnosti se to spominjalo kao „elitne” i „neelitne” skupine. Prvo bi igrali unutar divizije s istim rangom protivnika, da bi se u drugoj fazi oni bolji iz neelitnih skupina, spojili s onim elitnim. Time su se u skupini izbjegle „mrtve” utakmice s predvidljivim ishodom, primjerice, utakmica Hrvatska i Slovenije na ovom Euru, ili da se sretnu Španjolska i Slovačka, Italija i Turska...

Međutim, čelnici European Aquaticsa za ovaj su Euro „kopirali” rukometni princip. Nema više jakosnih divizija, skupine su po četiri reprezentacije. Tri najbolja iz svake skupine spajaju se s tri najbolja iz neke druge skupine i to onda tvori novu tablicu. Dakle, princip s kakvim smo već godinama upoznati u rukometu. To konkretno znači koju utakmicu više, ali i mani pritisak na reprezentacije. Nema više osmine finala ili četvrtfinala, kad bi poraz značio ispadanje.

No, u svemu tome ostao je onaj isti, veliki problem vaterpola. Ponovno smo se vratili na spomenute mrtve utakmice s itekako predvidivim ishodom. I to je ono što također guši vaterpolo. Veliki je postotak utakmica koje završe već u prvoj četvrtini, kada favorit ode na pet-šest golova prednosti. Upravo je baš takvih utakmica bilo i previše u grupnoj fazi ovog Europskog prvenstva u Beogradu. 

Nije to samo kada su reprezentacije u pitanju, već možemo za primjer uzeti i Prvenstvo Hrvatske. Kada Jug u Gružu igra protiv Mladosti ili pak splitskog Jadrana, tada će nešto gledatelja i doći. Jer znaju da će to biti dobra utakmica. Međutim, kada u Gružu gostuje primjerice Medveščak ili Zadar, uz dužno poštovanje prema istima, ishod je ipak jasan. Znaju to ljubitelji vaterpola, a mnogi od njih se s razlogom neće pojaviti na toj utakmici.

Možda format s dvije jakosne divizije nije dobar ili nije pravedan, ali trajao je samo jedno veliko natjecanje. Nedovoljno za izvući ikakvu paralelu i zaključak o tome je li dobar ili ne. Ostaje dojam kako su nekadašnji formati s dvije skupine po šest reprezentacija bili najbolji. Ono kako su se do sada igrao i olimpijski turnir.

Lutanja, lutanja, lutanja... I drugi problemi...

Uz navedene probleme same vaterpolske igre i nedovoljnog broja jednako kvalitetnih momčadi u pojedinačnom natjecanju, postoje i oni dugogodišnji problemi vaterpola, o kojima smo puno puta pisali. Nikakva promocija, loš marketing, užasni TV prijenosi i produkcijske mogućnosti, užasno vrijeme odigravanja vaterpola kroz godinu, podudaranje s nekim popularnijim sportovima, manjak javno dostupnih podataka. Sve je to bitno, ali čelnicima krovnih organizacija očito nije.

Kada želimo provjeriti, primjerice, tko je najbolji strijelac najelitnijeg klupskog natjecanja u vaterpolu – Lige prvaka, tada ćemo se debelo namučiti. Nigdje nema popisane liste strijelaca, već bi trebalo ulaziti u utakmicu po utakmicu i zapisivati tko je koliko golova zabio. A govorimo o – Ligi prvaka! Nema višeg, nema jačeg, nema boljeg natjecanja. Neke utakmice koje nisu na TV-u, mogu se pronaći na raznim streamovima, međutim, treba se dosta pomučiti kako bi došli do njih. I onda jednom kada dođeš, registriraš se, pa čak i platiš – prijenos bude srednja žalost. Teško je za vjerovati da se nove pratitelje ovog sporta može pridobiti ovakvim malim, ali ipak postojanim problemima vaterpola u digitalnom vremenu.

Ljetni sport koji se većinom igra zimi, nema adekvatne TV prijenose niti ikakav marketing, zbog čega nema niti zvijezda u klasičnom smislu kao u nekom drugom sportu. Sport u kojem se pokušava pridobiti nove navijače tako da oni dolaze vaterpolu, umjesto da vaterpolo nekako dolazi njima. Sport u kojem je jako puno utakmica predvidivo i završeno i prije samog početka. Sport u kojem je puno podvodnog kontakta, a u novim pravilima još više kontakta. No, to je ujedno i jedan vrlo zanimljiv i lijep sport, koji nije ispromoviran i organiziran na pravi način.

To je kao da gori kuća, a vatrogasac prvo gasi dvorište. Neprestane izmjene vaterpolskih pravila neće donijeti nikakvu stvarnu i dobro vidljivu promjenu u vaterpolu. Jer i da su nova pravila donijela promjenu nabolje, ostaje problem prijenosa, marketinga, termina igranja i slično. Zato i ne čudi da vaterpolu, pogotovo klupskom, pada popularnost. Reperezentativna natjecanja ga drže na životu.