test

DAVOROVI DOJMOVI S UTRKE 'Nakon preboljene korone i mamurluka uspio sam proći cijelu duljinu'

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: , Marina Maslek
Negdje u ovo vrijeme prije desetak dana, radio sam što i većina radi zadnjih otprilike godinu i nešto - krstario sam bespućima Facebooka mrzeći se pomalo što još jedno poslijepodne provodim uz Maju Šuput, Zdravka Mamića i infantilni obračun na relaciji premijer-predsjednik.

Piše: Davor Novevski

Negdje u ovo vrijeme prije desetak dana, radio sam što i većina radi zadnjih otprilike godinu i nešto - krstario sam bespućima Facebooka mrzeći se pomalo što još jedno poslijepodne provodim uz Maju Šuput, Zdravka Mamića i infantilni obračun na relaciji premijer-predsjednik.

To je trajalo sve dok mi se u kutu ekrana nije pojavila obavijest. U njoj je pisalo da me poznanik, također osoba s invaliditetom, poziva na utrku nazvanu Centrum Mundi koja se održala u sklopu Welcome Spring Festivala. 'Napokon da se i ovoga netko sjetio',  pomislio sam prisjetivši se da sam svoju prvu i jedinu utrku u kolicima odradio prije mnogo godina na rehabilitaciji kada smo se, praćeni zaprepaštenim pogledima liječnika i medicinskih sestara, nas trojica freško polomljenih tinejdžera utrkivala po bolničkim hodnicima. Posebno me oduševila ideja da se utrka građana rekreativaca i utrka osoba u invalidskim kolicima održavaju paralelno. Ohladila me pak činjenica da se cijela stvar održava u Ludbregu, dakle na drugom kraju Hrvatske.

Gotovo sam zaboravio utrku i samo sam je slučajno spomenuo zaručnicu Marini Maslek u jednom razgovoru uz opasku da je ideja dobra, ali je šteta što je tako daleko.

'Pa moramo na to!', bila je njena prva reakcija.

'Pratim Marinu godina, a ovo je prilika da joj vratim uslugu'

Inače, Marina se već niz godina bavi trail trčanjem. Sport je to za koji, prije nego što sam je upoznao, uopće nisam čuo, no koji me otada ne prestaje fascinirati. Izuzetno je fizički i mentalno zahtjevan, ali utrke su uvijek savršeno organizirane, a održavaju se na nekim od najljepših lokacija u Hrvatskoj i šire. Kad god mogu, pratim Marinu na njenim utrkama tako da je za nju ovo bila prilika da mi vrati uslugu. Odlučili smo spojiti ugodno s korisnim i nakon dana i pol u Zagrebu, zaputili smo se u sat vremena udaljeni Ludbreg.

Iako smo stigli gotovo sat vremena prije, na startu, odnosno cilju, već je vladala užurbana atmosfera. Glasna glazba sa zvučnika, intenzivni miris Deep relief gela, ljudi koji se zagrijavaju za utrku ili oni koji samo čekaju svoj startni broj – sve me to podsjetilo na utrke koje smo zajedno prošli, a na koje zbog ove korona-situacije već neko vrijeme nismo odlazili. No sada smo bili tu i što je najbolje oboje smo mogli sudjelovati.

Građani rekreativci mogli su se prijaviti za dvije utrke. Jednu na 2500 i drugu na 10 000 metara. Osobe s invaliditetom sudjelovale su na ovoj od 2500 s tim da je postojala opcija samostalne vožnje ili uz korištenje asistencije. Odabrao sam samostalno proći cijelu duljinu nadajući se da korona koju sam prebolio prije desetak dana, mamurluk koji sam osjećao od prethodne večeri i bol u leđima koja me mučila cijelo jutro neće uzeti prevelik danak.

'Uspio sam završiti utrku, ali o postolju nije bilo riječi'

Ispostavilo se da je moj optimizam bio umjereno utemeljen. Nekako sam uspio završiti utrku, ali o osvajanju nekog od mjesta na postolju nije bilo riječi. Jednostavno nisam bio svoj, ali i da jesam, momci koji su osim mene sudjelovali većinom imaju nešto lakše povrede, a neki od njih su u doista vrhunskoj fizičkoj kondiciji. Na moju sreću, nitko ovo nije shvatio kao bespoštedno natjecanje već kao priliku za druženje i upoznavanje. U cilj smo ušli manje-više zajedno da bi sljedećih nekoliko sati proveli u razgovoru i ispijanju sponzorskog piva.

I dok sam se ja zadovoljio finišerskom medaljom i saznanjem da me nije trebalo nositi na pola prijeđene duljine, Marina je dokazala da je i bez treninga sposobna za velike stvari. Četvrto mjesto u kategoriji žena te prvo u svojoj dobnoj kategoriji značili su još jednu medalju u njenoj ionako bogatoj kolekciji.

No medalje, prolazna vremena i ukupni poredak samo su jedna strana priče, i to ona manje važna. Često sam kritičan prema odnosu društva prema osobama s invaliditetom. Pritom sam svjestan da su slučajevi otvorene diskriminacije jako rijetki. Ipak, imao sam osjećaj da postoje dva svijeta. Jedan, rezerviran za zdrave, 'normalne' i drugi koji pripada nama, nešto manje sretnima. Ti svjetovi nikada nisu bili u sukobu, no između njih je uvijek postojala jasna granica. Ili sam je bar je mogao vidjeti. Ova utrka kao i slična događanja dokaz je da stvari ipak idu naprijed. Da inkluzija, rehabilitacija, ravnopravnost i participacija nisu samo izrazi koji lijepo zvuče kad tražite lovu od EU, nego su nešto što je moguće postići i u praksi.

Utrka u Ludbregu je odrađena, u planu su, prema riječima organizatora, još neke. Osim u invalidskim kolicima, moći će se proći i pomoću posebno dizajniranih bicikala što je meni osobno mnogo draže jer se tu više nalazim. Možda i najbolje je to što će se utrke za osobe s invaliditetom i dalje održavati paralelno s utrkama za građane rekreativce, često kao dio nekog većeg festivala ili obljetnice. Ohrabreni ovim saznanjem, tri sata i nekoliko piva kasnije, pozdravili smo se s društvom i krenuli kući. Tek kasnije palo mi je na pamet da nam nitko nije rekao 'zbogom' nego 'vidimo se'. 

Popularni Članci