Ivica Hajdić iz udruge 'Tata je tata' istrčao je današnji polumaraton, a na društvenim mrežama je objavio emotivnu i važnu životnu poruku koju prenosimo u cijelosti.
Da mi je netko prije 6 mjeseci rekao da ću istrčati polumaraton od 21 kilometra, rekao bi da je nemoguće, nerealno i da nema šanse. Prije bi se kladio da će Hajduk osvojiti europsku Ligu prvaka.
Osjećaj nestvaran, sa 47 godina na leđima po prvi put uopće trčati ovako ozbiljnu utrku, sreća neopisiva, uspjeh nestvaran i ponos na maksimalno.
Od neke fizike i napora dogodila se kemija s trčanjem. Totalni klik. Ljubav na drugi pogled.
Energija koja se ne zaboravlja
Sve u režiji "Du motion-a" koji je zaista u organizacijskom pogledu Liga prvaka. Danas smo svjedočili neopisivom festivalu trčanja kakvog Dubrovnik uostalom i zaslužuje.
Ovaj trkački spektakl bio je još posebniji, jer je onaj humanitarni dio utrke bio namijenjen djeci bez roditelja, tako da je meni osobno imao i emociju više.
Inače ovdje se događaju i puno važnije stvari od trčanja, jer toliko pozitivne energije, ljubavi, osmijeha i zagrljaja na jednom mjestu nigdje i nikad nisam osjetio.
Vrhunska priča koju trebate osjetiti, ma ne iza tastature, nego iznutra.
Utrka koja ima dublji smisao
E sad vratimo se na naše humanitarno djelovanje udruge, gdje godinama svjedočimo teškim pričama o djeci koja prerano ostaju bez majčinog zagrljaja ili očeve ruke koja ih vodila kroz život, bez svega onoga što mnogi od nas uzimaju zdravo za gotovo.
Nikad i ništa ne uzimajte zdravo za gotovo. Ni svoju djecu, ni svoje roditelje niti prijatelje.
Svi smo samo putnici u ovom bljesku prolaznosti.
Zato, više grlimo, više volimo i budimo stvarno prisutni uz one koji nas trebaju, a manje se svađajmo, manje kritizirajmo i pohlepno grabimo.
Ove godine nažalost imamo jako puno nove djece koja su ostala bez jednog od roditelja, a o kojima ćemo brinuti putem stipendija, kupovanja spenze, školskog pribora, odjeće, obuće, plaćanja ekskurzije, domarine, računa i slično.
Trčanje srcem, ne nogama
Upravo za njih, za djecu koja nas trebaju na svom životnom putovanju bez mame i tate, ali i po osobnoj nakani za moga brata Nika iza kojeg je, Bogu hvala, izazovna godina ostala (sada je sve dobro i prošlo je), istrčao sam ovu trku najviše srcem, najmanje nogama i snagom.
Pomalo suludo, prerano, nerealno i egzibionistički, uputio sam se nakon samo pet mjeseci trčanja ikad u životu, u ovu vrlo zahtjevnu utrku.
Između stotinu trkača iz 55 zemalja svijeta, u najdražem Gradu na svijetu, istrčao sam ono što ni sanjati nisam mogao.
Ali upravo zbog životnih bitaka koje prolaze djeca bez roditelja, ali i zbog svog brata, borio sam se sam sa sobom, na granici izdržljivosti, logike i izgubljenog daha.
Istrčao sam svoj prvi polumaraton srcem, iako će mnogi reći da se srcem ne može trčati.
Može, zaista može, ako gledaš očima srca, trčat ćeš na krilima empatičnosti.
Vi ste naša medalja
Ako znaš prepoznati nedostajanje tate u spuštenim dječjim ramenima koja nose na svojim malim plećima svu tugu svijeta, dobit ćeš dodatnu snagu. Jer tata je tata.
Zaista se srcem istrčati može, ako u svakom koraku i dahu što ga jedva dišeš, prepoznaš najtužnije nedostajanje u očima djeteta, ono za mamom bez koje život izgleda poluprazan, bezbojan i tužan. Jer jedna je mama.
Tisuće ljudi je u našem Gradu trčalo za djecu, onu tužnijeg pogleda od drugih, ukradenog osmijeha.
Upravo za njih, čiji je životni scenarij prožet nedostajanjem, posvećujem svaki korak ove utrke.
Nikad nećete biti ostavljeni niti zaboravljeni. Naša utrka za vaše bolje sutra s ovim je tek počela.
Vi ste naš konačni cilj do kojeg trčimo. Vi ste naša pobjeda. Vaš osmijeh je naša najdraža medalja, objavio je Ivica Hajdić.
