U prethodnom članku o novčanom sustavu ste mogli čitati o tome kako nastaje novac, tko ga stvara i u kojem obliku ulazi u opticaj. Vrlo malo ljudi zna da se suvremeni novčani sustav temelji na dugu. Najveći dio novca u opticaju se stvara kroz proces zaduživanja i dug je nemoguće smanjiti bez istovremenog smanjivanja količine novca u opticaju.

Kada je dug u ekonomiji sveprisutan, on ima dva učinka. S jedne strane podiže cijenu robe i usluga koje gospodarstvo nudi, jer su svi proizvođači zaduženi, a s druge strane smanjuje raspoloživi prihod populacije. Naprimjer, ako vam veliki dio plaće odlazi na stambeni kredit, izbor onoga što si možete priuštiti od novca koji vam ostaje je najčešće prilično ograničen. Čemu ovdje dajemo prednost? Kakva roba se najbolje prodaje u takvom ekonomskom okruženju?

Odgovor je – jeftina roba. Govoreći o poboljšanju proizvodnje, danas uglavnom mislimo na pojeftinjenje tog procesa, a ne poboljšanje kvalitete proizvoda. Ako želimo nešto proizvoditi jeftinije na raspolaganju su nam dvije očite strategije. Prva je postupni pad kvalitete proizvoda, čemu svjedočimo već desetljećima, a druga je proizvodnja u ogromnim količinama, čime automatski dajemo prednost velikim proizvođačima. Proizvođači i tvrtke koje propadaju su u pravilu male i srednje tvrtke, a one koje preživljavaju su najčešće vrlo velike tvrtke. Dužnički novčani sustav je tako postao pogonsko gorivo globalizacije.

Sadašnji novčani sustav djeluje negativno i na prirodu. Zbog pojeftinjenja i pada kvalitete robe sve trošimo mnogo brže i pritom stvaramo iznimno velike količine smeća. Zbog centralizirane proizvodnje, često na dalekom istoku – gdje je radna snaga puno jeftinija, trošimo jako mnogo vremena i goriva prevozeći robu po cijelom svijetu, što također ozbiljno zagađuje okoliš. Od političara, ekonomista i medija stalno slušamo kako gospodarstvo i BDP moraju rasti. Zašto je ekonomski rast postao takav imperativ?

Budući da smo novac za financiranje gospodarstva posudili – moramo ga vratiti, a vraćamo ga naravno s kamatama. Dakle uvijek ćemo morati vratiti više nego smo prvotno dobili. Upravo zato trebamo gospodarski rast. Moramo imati sve više i više i više, a sve to predstavlja ogroman teret za okoliš i prirodne resurse. Ne možemo imati neograničen rast na ograničenom planetu.

Koristimo li razumno resurse koji su nam na raspolaganju? Pritisak na prodaju je danas vrlo visok, jer proizvodimo više nego što možemo potrošiti pa se služimo emocionalnom i psihološkom manipulacijom da bismo naveli ljude da kupuju čak i ono što im uistinu ne treba – gotovo četvrtinu gospodarstva smo posvetili reklamama i marketingu, time uvelike trateći dragocjena sredstva.

Stvorili smo vrlo surove uvjete u kojima ekonomija ne uspijeva prodati količinu robe koju može proizvesti te joj izvoz pruža jedini izlaz za dodatnu zaradu. To pak potiče iznimno agresivnu gospodarsku atmosferu i političku napetost, a neizravno omogućuje i izrabljivanje gospodarski nerazvijenih zemalja. Zemlje Trećeg svijeta tako, zbog dugova prema Zapadu, dopuštaju iscrpljivanje vlasitih prirodnih resursa kojima su u pravilu vrlo bogate. Ne mogu si priuštiti ulaganja u vlastitu infrastrukturu, obrazovanje, zdravstvo i razvoj gospodarstva jer su preopterećeni zapravo nelegitimnim dugovanjima prema bogatim zemljama.

Veliki broj naizgled nepovezanih problema s kojima je čovječanstvo suočeno izravno je vezan upravo uz način stvaranja novca. Novcem financiramo većinu ljudskih aktivnosti i trebamo novčani sustav koji podržava gospodarstvo, a ne sustav koji ga urušava i crpi njegovu vrijednost. Kako bi takav konstruktivan sustav izgledao pročitajte u idućem članku, a o ovoj temi možete čuti više na tribini o novcu koja se održava u Lazaretima u četvrtak, 17. listopada u 19 h. Vidimo se!
 

Lucija Neal, Udruga 'Budućnost novca'