Ekipa HPD Sniježnica održala je izlet na Prokletije, a o njihovom danu tekst je napisao Goran Cvjetinović, dok su fotografije zabilježile Anita Vuleša i Marija Alfirević.
„Sve planine na jednu, a Prokletije na drugu stranu!“ Ovim riječima najbolje je i najlakše opisati izlet nas sedmoro Sniježničarki i Sniježničara na mitski, surovi, veličanstveni i divlji masiv Prokletija. Najviši i najjužniji dio Dinarskog gorja. A kad na najviši vrh krenete s najpoznatijim „vukom s Prokletija“, planinarom i čuvarom ovih vrleti i čitavog gusinjsko-plavskog kraja, Dinom Mulamekićem, onda je to posebna priča. Dino ovaj uvodni citat koristi kako bi opisao Prokletije, taj masiv na granici Crne Gore, Albanije i Kosova s preko 50 vrhova iznad 2000 metara. Osim što poznaje veći dio vrhova i skrivenih dragulja Prokletija (državne granice tu postaju zapravo smiješne i nebitne) Dino poznaje i Dina poznaje gotovo svatko u ove dvije općine od ukupno, prema popisu stanovništva, 13 tisuća ljudi. Onda je jasno da je lakše „pogoditi“ gdje pojesti ili popiti nešto što je tradicionalno i ukusno, da je lakše organizirati sebi i prijevoz do startnih točki za uspone, pa čak i sam smještaj.
Mi u „Sniježnici“ smo u zadnje vrijeme nekako na mala vrata uveli običaj da u sklopu izleta uključimo i kupanje. Jer, ako je more oko Grada na 26-28, onda osvježenje treba tražiti u jezerima i rijekama. A tamo se temperatura kreće od 11 do 16 stupnjeva. Prvi smo dan odradili „laganini“. Vožnja do Gusinja i doline Grebaje gdje smo bili smješteni. Sutradan smo odlučili popeti tri vrha u kružnoj turi. U znak sjećanja na legendarnog planinara Hamdiju Čekića, ova se tura naziva i Hamdova staza. Uspon na ova tri vrha mnogi nazivaju vizualno najljepšom i najatraktivnijom jednodnevnom turom na Balkanu. Kad se uspenjete na Popadiju (2030 m) postane vam jasno zašto je to tako. S većinom travnate i zemljane površine koja služi i kao odličan pašnjak za ispašu ovaca, pruža se pogled na „prvi red“ kamenih gorostasa Prokletija. A među njima najmoćniji je Maja karanfil.
Na ovaj uspon smo pošli sami, Dino nam je potrebniji na najvišem vrhu masiva. Startna točka je bila dvjestotinjak metara od našeg smještaja. Konstantan uspon kroz šumu, nekih sat vremena, i onda izlazak na travnate predjele. A svuda oko nas i potoci s pitkom vodom, ali i borovnice i jagode. Tako da ne čudi da smo ovu turu, koja traje 5-6 sati, produžili za barem sat vremena. Trebalo se okrijepiti vitaminima. S Popadije se grebenom, koji je ujedno i državna granica Crne Gore s Albanijom, spuštamo, a potom i penjemo na najviši vrh ove ture- Talijanku (2057 m). Kratko odmaramo jer je sunce iznimno jako, pa nastavljamo spuštajući se niz greben koji vodi sve do Volušnice (1879), koja se, sa svojom stijenom od 600 metara nalazi iznad našeg smještaja u dolinu Grebaje. Riječima je teško opisati ono u čemu su naše oči uživale dok smo hodali grebenom, pa neka o tome govore fotografije. Spuštamo se natrag do početka šume iz koje smo izašli na početku i šumom odlazimo natrag do smještaja. Puni smo dojmova s ture od oko tisuću metara visinske razlike i 15-ak kilometara dužine, ali nam nije dosta. Treba se i okupati. Sjedamo u auta i krećemo do 45 minuta udaljenog Plava. Tamo je jedno od dva ledenička jezera, uz Hridsko, na ovom području. Plavsko jezero nastalo je tako što se snjegovi s Prokletija otapaju te rijekom Ljuča voda dolazi do jezera. A Ljuča je formirana od dvije rijeke. Rijeka Vruja, nastaje od vode čuvenih Ali-pašinih izvora i rječice Grlje, te rijeka Grnčar, koja iz Albanije dotječe kao rijeka Vermoš. U Gusinju se one spajaju i 16 kilometara kasnije Ljuča se ulijeva u Plavsko jezero. Zašto ovako detaljno o rijekama i rječicama na ovom prostoru? Zato što taj cijeli eko-sustav visi o tananoj niti. Divlja gradnja, izostanak planiranja, nebriga, izlijevanje cjelokupne kanalizacije dva naselja u jezero i rijeke...Sve to brine, nažalost, samo mali broj ljudi. A Dino je najglasniji među njima. Kaže da, ako jezero presuši da svi mogu slobodno odseliti s ovih prostora. A jezero je iz godine u godinu sve manje. Okupali smo se u jezeru, koje se bitno rashladilo kišom koja je padala nekoliko dana prije našeg dolaska. Jasno, nismo bili sam na jezeru već smo jedini prostor za kupanje podijelili s nekoliko stotina mještana i iseljenika koji su tu došli za praznike. Uglavnom iz SAD-a gdje ih ima, reći će nam tih dana, preko 20 tisuća. Nakon kupanja odlazimo „u čaršiju“, u glavnu ulicu Gusinja. Sprema se neki koncert, ali mi se zadovoljavamo lokalnim specijalitetima te odlazimo u dolinu Grebaje. Čekao nas je najnaporniji dan i najveći izazov koji planinari mogu doživjeti na Prokletijama. Najviši vrh, Maja Jezerces. Kažu kako je to jedan od najtežih i najopasnijih uspona na Balkanu. Vječni snijeg, surovi krš i strmi sipar čini uspon zaista izazovnim. Kažu da je nemjerljivo lakše penjati se po snijegu nego u ljetnim mjesecima. Kome god smo, odgovarajući na pitanje đe se penjemo, rekli da idemo na Jezerces, svi bi nas pogledali onako malo čudno- ispod oka. Kao da pitaju „jeste li sigurni da baš tamo želite ići?“. Buđenje u 3:20 u noći, kafa i pakiranje za uspon. Krećemo iz smještaja do Vusanja gdje nas čeka Dino. Dogovorio nam je vozača i prijevoz terencem do Zastana- početne točke uspona. Truckamo se zbijeni jedno uz drugo- devetoro nas je u vozilu. No, nitko ne misli kako je neudobno. Razgovorom se razbija napetost i bojazan što je pred nama. Jer, samo je jedan među nama već bio na ovom vrhu. A njemu, koji govori da je sve to lako i da ćemo se popeti bez problema, i nije lako za vjerovati. Barem kada je u pitanju težina uspona ili odgovor na pitanje „koliko još ima do vrha?“.
Oko šest sati ujutro iskrcali smo se na Zastanu i krenuli kroz šumu uzbrdo. Prvi dio puta, najmanje sat vremena, je šumovit, ali je konstantan uspon. Nakon tog dijela izlazimo na ravni dio i već polako vidimo neke od vrhova koji okružuju Buni Jezerces (Dolinu jezera na 1800 metara). Prolazimo pored manjih jezera, ukupno ih je šest, i dolazimo do Velikog jezera, diveći se Maja Boys s desne strane. Ne zadržavamo se mnogo već nastavljamo uspon. Teren postaje suroviji, ali još uvijek to je jednostavna staza. Ubrzo ugledamo sniježne površine. Veći dio njih nikada se ne otapa. I ništa- lagano preko snijega nekih 20-ak minuta. Uspon nije prevelik, pa taj dio, oprezno, ali bez problema prolazimo. Nakon snijega slijedi surovi krš s povremenim siparom. Dolazimo do prijevoja na oko 2300 metara. I onda počinje nešto sasvim drugačije. Dino traži poseban oprez i kaže da je teren krušljiv, pa da lako može poletjeti neki kamen. Prelazimo sa stijene na stijenu i uspinjemo se do dijela koji ima usku traku snijega, strm sipar i kameni kuloar. Najzahtjevniji je dio staze. Prolazimo i taj dio bez problema. Drugo je pitanje tko je o čemu mislio dok se tuda penjao. Ali to nije tema. Ponovo smo na stazi koja prati izohipsu, a onda idemo na završni uspon. Iako je taj dio zapravo gomila velikih nabačenih stijena preko kojih se krećemo poput divokoza, on je izuzetno atraktivan. Treba biti maksimalno oprezan, ali, za razliku od strmog sipara, to je užitak. Izlazimo na vrh i uživamo u pogledu. Sve tri države preko kojih se prostire ovaj masiv su nam na dlanu. Sa svim svojim vrhovima i dolinama. Poput Valbone i Teth dolina ispod nas u Albaniji. Preko puta su najviša tri vrha Crne Gore- Zla i Dobra Kolata te Rosni vrh, a malo preko njih Đeravica (najviši vrh Kosova i drugi vrh Prokletija). Nakon zaslužene marende i odmora, krećemo natrag. Znamo da će spust po onom siparu i kuloaru biti teži nego uspon. No, korak po korak, nešto i četvoronoške, a i uz jedan kamen koji je završio na nozi jedne sinjorine, spustili smo se do onog mjesta odakle počinje „ozbiljnost“ koju je od nas Dino tražio. Nismo ga doduše, često slušali, pa nas je povremeno morao koriti kao nestašnu dječicu u nižim razredima osnovne škole. Dinu to nije problem jer ionako radi s djecom u školi. Spuštamo se po snijegu dok Dino sam penje neki vrh preko puta Jezerces. Sustiže nas pri kraju snijega i idemo zajedno do Buni Jezerces. Naravno, kupanje u Velikom jezeru je ono čemu smo se nadali i čime smo se tješili dok su nas na usponu tukli sunce, brige i umor. Osvježeni se spuštamo kroz šumu i odlazimo u tradicionalni restoran na rječici Grlja.
Sutra ujutro napuštamo smještaj i odlazimo s Dinom „u čaršiju“- na burek, kafu i bozu. Dan je općine Gusinje pa se u ovoj kratkoj ulici po ugostiteljskim objektima skupilo dosta naroda. Opraštamo se od Dina i krećemo prema doma. No, ne vraćamo se istim putem. Odlučili smo se krenuti preko Albanije, kroz naselja Lepuše i Tamare, prateći kanjon Cijevne. Ponovo smo ušli u Crnu Goru te se na prvoj plaži okupali u hladnoj, ali osvježavajućoj rijeci Cijevni. Trikizna i s jakim strujama, ma koliko hladna bila, odlično je poslužila za osvježenje. Nakon toga smo bili spremni na povratak kući.
Dakle, Prokletije su nam bile sve samo ne proklete. Surove i veličanstvene, neponovljive. Baš onako da opravdaju onaj citat s početka- Prokletije su različite od svega drugoga. Za nadati se je samo da će Dino i takvi ljudi uspjeti zaštititi prirodu i eko-sustav koji je u najmanju ruku ugrožen. Taj prostor, maleni dragulj ispod Prokletija, samo, pametnim planiranjem, može postati još veći raj. A mi ćemo se tom raju vratiti opet. U to nema sumnje. A do tada ćemo držati Dinu fige da izdrži i da uspije.
