Stoga ne čudi što je 'Dahmer – Monster: The Jeffrey Dahmer Story' najgledanija serija koja se ikada pojavila na platformi Netflix. Gledatelji, sad već ušuškani pod dekicama, pred ekranima i uz tople čajeve, traže snažan emocionalni doživljaj. Serija koja prati život jednog od najpoznatijih serijskih ubojica Jeffreya Dahmera kod gledatelja neće izazvati samo to nego cijeli vrtlog emocija koje idu od uzbuđenja koje osjećamo kad gledamo neki napeti triler ili 'krimić', preko šoka i istinskog gađenja dok Dahmer na tavi prži komadić srca svoje žrtve i jede ga, pa sve do dubokog suosjećanja s njegovim žrtvama, obitelji, ljudima čiji je život na bilo koji način okrznuo i napravio potpunu katastrofu. 

A na momente i sa samim Dahmerom što je nevjerojatno osjetiti. Pa čak i priznati. No, istina je. Dobar dio gledatelja naposljetku može suosjećati i žaliti osobu koja je napravila toliko puno zla.  

ZAŠTO SAM OVAKAV? 

Tko je bio Jeffrey Dahmer? Masovni ubojica koji je ubio 17 mlađih muškaraca, pretežno tamnoputih, atletski građenih, često privlačne vanjštine, a njegova najmlađa žrtva je imala tek 14 godina. Dahmer je bio homoseksualac, ali i nekrofil pa su njegova ubojstva bila povezana s postizanjem seksualnog uzbuđenja u prvom redu. Dahmer je bio i kanibal. Uistinu, ako bismo kršćanski pokušali opisati sotonu ili neki drugi oblik iskonskog zla, u ljudskom obliku bi dobar dio pomislio na samog Dahmera. Pogotovo bi to bila pomisao na njegov lik sa žutim lećama koje bi kasnije nosio kad bi nekog htio ubiti. Taj mu je demonski izgled pružao osjećaj nadmoći. 

No, Dahmer je bio i dijete iz disfunkcionalne obitelji koje je odrastalo uz konstantne svađe njegovih roditelja, pa i različite oblike nasilja. Dahmer je, otkako se rodio pa sve dok nije umro, zapravo bio sam; uz majku koja uopće nije brinula o njemu i oca koji je često bježao od njegove majke, od braka, od obitelji, problema koje ima doma, pa tako i njega samoga. Već u kasnijoj tinejdžerskoj dobi, kad su se njegovi roditelji konačno razdvojili, Dahmer je posve sam, a sam je i živio. 

Bilo da gledate Netflixovu seriju koja opisuje ovog ubojicu ili Netflixov dokumentarac ili slušate njegove izjave, nećete naletjeti na nekoga tko se pod svaku cijenu želi izvući. Štoviše, on je po uhićenju priznao sva zlodjela, izjasnio se krivim, detaljno opisao što je radio, kazao kako 'nikada ni s kim nije imao priliku porazgovarati o sebi' i naposljetku je imao samo jedno pitanje – zašto sam ovakav? 

Dio odgovora na to pitanje možda je dao i sam. Kao dijete koje je od početka bilo napušteno od vlastite majke, a kasnije periodično i od oca za kojeg je bio snažno vezan, Dahmer je imao užasan strah od napuštanja. Uz to što mu je jedino potpuna kontrola mogla pružiti osjećaj seksualnog zadovoljstva, njegov je primarni cilj bio napraviti 'ljudskog zombija' koji ga nikad neće napustiti. Njegov kanibalizam je počivao na uvjerenju kako će tako njegove žrtve ‘vječno živjeti u njemu’ i kako će mu uvijek jedan dio njih ostati. Kako ga neće moći napustiti. Dahmer, koji je sebe vidio kao ateista i koji je ponekad koketirao i sa sotonizmom, tijekom boravka u zatvoru okrenuo se čitanju Biblije, odlučio se krstiti i naposljetku se pokajao za svoja nedjela. Crkva uči kako je Bog milostiv i sve oprašta onda kad se pojedinac iskreno pokaje, pa tko je onda svećenik da mu to uskrati?  

KAD MASOVNI UBOJICE POSTANU IDOLI 

I sada tu treba podvući crtu. Dahmer nije priča sa sretnim krajem niti to nakon 17 nevinih mladih žrtava može biti. Na sudu nije proglašen neuračunljivim, no to je izazvalo prijepore. U krajnjoj liniji, ubojstva je vršio metodično, planirano, smišljeno. Njegova finalna iskrenost nije izbrisala činjenicu kako je godinama lagao zbog čega je vješto izbjegavao pravdu. Nije izbrisala ni činjenicu kako su njegova djela trajno osakatila barem 17 obitelji. 

No, te grozne činjenice nisu spriječile dio ljudi da ga idoliziraju. Nepromišljenost medija i pop kultura koja radi senzaciju i od onoga od čega to nikako ne bi smjela, doveli su do horde Dahmerovih obožavatelja koje su mu u zatvor slale pisma i novac. I nije jedini. 

Prilikom suđenja masovnom ubojici i nekrofilu Tedu Bundyju, sudnicu su ispunjale atraktivne mlade žene koje su tu dolazile samo da ga vide. I da on vidi njih. Vjerovale su kako je Bundy nevin jer je toliko elokventan i šarmantan da jednostavno nije mogao ubiti više od 30 mladih žena i djevojčica. Pomama je nastala i za Charlesom Mansonom, karizmatičnim vođom kulta koji je među svojim žrtvama ostavio i Sharon Tate, tadašnju djevojku Romana Polanskog, koja je nasmrt izbodena u osmom mjesecu trudnoće. Njegovo prezime je za pseudonim u svijetu umjetnosti uzeo i popularni Marilyn Manson. 

Takav ishod uopće nije pravedan, pa ni prema žrtvama. One bivaju zaboravljene, ali masovni ubojice postaju kult koji živi desetljećima. Nešto kao glazbene ikone poput Beatlesa ili one filmske, iz zlatnog doba Hollywooda, poput Marilyn Monroe ili Audrey Hepburn. S tim da su nas oni barem zadužili talentom ili nekom drugom vrijednom ostavštinom. Masovni ubojice trebali bi biti primjer onoga što nikako ne treba raditi drugom ljudskom biću, a ne predmet obožavanja i idoliziranja. 

UTJECAJ KOD GLEDATELJA NIJE UVIJEK NEGATIVAN 

„Ljudi vole doživljavati strah i napetost, zajedno s osjećajem sigurnosti, koji im pruža sjedenje u fotelji. S takvim informacijama barataju redatelji i producentske kuće, pa je izazov koji moraju savladati taj da od priče naprave djelo u kojem se nalaze scene koje će izazvati željeni strah i napetost,“ riječ su kojima Vesna Raguž Staničić, prof. klinički psiholog u Općoj bolnici Dubrovnik, objašnjava zaluđenost serijom o Jeffreyju Dahmeru. 

No, naglašava kako takav sadržaj neće jednako utjecati na sve osobe koje ga gledaju.  

„Najlošije utječe na one koji su najmlađi, ali i na one koji su emocionalno labilniji. S obzirom na to kako djeca koja gledaju takve sadržaje, ako su mlađa, ne razlikuju sadržaje od stvarnog života, a ako su starija, imaju strah da bi im se moglo dogoditi ono što gledaju, sva djeca razvijaju krivi doživljaj onoga što gledaju. Jednako je i s emocionalno labilnijim osobama koje se lako identificiraju s pogrešno interpretiranim porukama, zbog takve labilnosti. Ali, kao što je rečeno, takav sadržaj ne mora utjecati isključivo negativno, jer može pojasniti doživljaj loših ponašanja,“ objašnjava Raguž Staničić. 

OPASNOST KOD DJECE I LABILNIJIH OSOBA 

Iz toga proizlazi logično pitanje – postoji li zbog navedenih sadržaja opasnost kako bi se kod labilnijih gledatelja ili onih sa sličnim sklonostima mogao pojaviti poriv za sličnim djelovanjem ili kopiranjem djelovanja i provođenjem viđenog iz serije u djelo.

„Može se reći da postoji, ali je takva opasnost prisutna kod informiranja o ubojstvima i kod ostalih umjetničkih djela u kojima se prikazuju ubojstva. U ovom slučaju, redatelji i glumci prenose priče i izražavaju se, što se ne bi trebalo interpretirati na način koji će poticati takva djelovanja. Cilj serije nije potaknuti gledatelje na negativno djelovanje,“ objašnjava Raguž Staničić. 

Kod velikog dijela gledatelja ovakve serije, pogotovo one koje prikazuju kajanje ili nesretno djetinjstvo ubojice te druge situacije koje bi se u njenom životu mogle protumačiti kao 'nepravedne' i na koje osoba nikako nije mogla utjecati, kod dijela gledatelja mogu izazvati suosjećanje. Raguž Staničić kaže kako je suosjećanje kao takvo pozitivno, no kako priču ne bi trebalo prikazivati jednostrano, samo kao priču koja bi prikazala ubojičinu stranu. Ipak su s druge strane stradale nevine osobe koje su drogirane, silovane i ubijene. Stoga bi u prikazima i njih trebalo uzeti u obzir. 

„Suosjećanje prema masovnom ubojici može biti izazvano jednim dijelom prikaza priče. No, priča mora biti prikaz koji će izazvati, i suosjećanje, i protivljenje, kao sva ekstrema, uz putovanja po liniji koja spaja te točke. Suosjećanje je pozitivno, jer je dio cjeline. Poticanje isključivo na suosjećanje nije potpuno prikazivanje priče i nije dobro poticati samo na suosjećanje. Uz buđenje suosjećanja mora postojati i podloga za stvaranje protivljenja takvom ponašanju, a za takvu je podlogu dovoljno samo navođenje ubojstava i onoga zbog čega je osuđen,“ govori Raguž Staničić. 

UVIJEK TO NESRETNO DJETINJSTVO 

Dahmer je, baš kao i brojni drugi masovni ubojice, imao nesređeno i tužno djetinjstvo prepuno trauma. No, postavlja se pitanje zašto netko uspijeva izdići se iznad toga i postaje zdrava, ostvarena i sretna osoba. A netko drugi – Jeffrey Dahmer. 

„Životna iskustva Dahmera mogu se interpretirati kao okidači. Akumulacija i prekoračenje podnošljivog limita, oblik je analize utjecaja tih iskustava na konačno ponašanje. Ipak, iskustva ne određuju kakve će biti posljedice njihove prisutnosti. Prije ponašanja, donose se odluke. Ponašanja Dahmera, kao što su ubojstva, mogu se pripisati njegovoj odluci, ne mogu se pripisati neuračunljivosti. Iako bi se u slučaju Dahmera moglo razmatrati postoji li kakav poremećaj u njegovoj biološkoj osnovi. Kakva će osoba nastojati biti onaj tko je odrastao u disfunkcionalnoj obitelji, ovisi o biološkoj osnovi tog pojedinca i o utjecaju svih okolinskih faktora. Zahtjevi s kojima se takav pojedinac susreće izazovniji su od zahtjeva onoga tko ne odrasta u disfunkcionalnoj obitelji,“ objašnjava Raguž Staničić. 

Dakle, prije bilo kakvog idoliziranja masovnih ubojica, kojima smo itekako svjedočili kroz povijest, treba imati na umu kako se, bez obzira na njihove tužne životne priče, radi o ljudima koji su mogli birati što će biti. I koji su vrlo često potpuno svjesno birali biti ljudi koji će drugima činiti loše. Birali su biti loši ljudi. Nažalost, njihove žrtve su bile osobe kojima nije ostavljena mogućnost izbora. Iako često prikazani kao statistika, svaka od njih je imala svoje obitelji, prijatelje, osobna iskustva i istine. Ukratko, svaka je imala svoj život koji joj je nepravedno i nasilno oduzet.