RTL-ova omiljena emisija gledateljima svakog radnog dana donosi jedinstvenu zabavu. Gledatelji imaju uvid u živote običnih ljudi iz svih krajeva Hrvatske koji predstavljaju svoje lokalne specijalitete, kulinarske vještine, ali i zanimljive karaktere. Razne živopisne ekipe izmijenile tijekom emitiranja ove legendarne emisije, a proglašenje pobjednika i bogata nagrada uvijek je bilo vrhunac zanimljivog tjedna. Razgovarali smo s dugogodišnjom producenticom Marijom-Jelenom Zen koja nam je ispričala sve o ovoj omiljenoj, ali složenoj emisiji na kojoj radi tim od 35 ljudi.

Čini mi se kako je porasla popularnost emisije Večera za pet. Uvijek je bila jako gledana, ali kao da je došlo do svojevrsnog 'booma' u popularnosti.

-Večera za 5 je od prvog dana stekla svoju publiku i postala prilično popularna. Međutim, imali smo pauzu u emitiranju i sad kad je postala „na selu“ doživjela je smjenu generacija. Odnosno, zadržala je vjernu staru publiku i dobila potpuno novu, mlađu publiku. Svakako i društvenim mrežama možemo zahvaliti na tome jer, vjerovali ili ne, naša Večerica je starija od Facebooka tako da na samom početku nismo imali privilegij dominirati bespućima interneta kakav imamo sada.

Sigurno nije lako održati visoku gledanost i popularnost u moru kulinarskih emisija, zanimljivih internetskih videa, amaterskih kuhara koji rade izvrstan posao... Koji je ključ vašeg uspjeha?

-Dvije riječi – odličan tim. Svaki projekt, pa čak i Večeru, moguće je upropastiti ako ga rade krivi ljudi. Večera je iznimno težak projekt za ekipu, i na terenu i u post-produkciji, naravno i castingu od kojeg sve kreće. I inače ako radite na televiziji, a osobito u produkciji, morate biti spremni na život koji neće biti uobičajen. Zamislite osmero, devetero ili desetero ljudi koji su po pet dana zajedno, praktički 24 sata dnevno i tako svaki drugi tjedan. Oni jednostavno moraju voljeti svoj posao, projekt na kojem rade i moraju se dobro slagati s kolegama, inače se sve ruši kao kula od karata. Jasno, ništa ne bi imalo smisla kad prvo casting ne bi odradio odličan posao i našao kandidate za snimanje. Obično gledatelji o tome ne razmišljaju, ali pronaći 20, 25 ljudi mjesečno doista nije lak posao. Pogotovo u maloj zemlji kao što je Hrvatska.

Sjećate li se početaka emisije? Koliko se toga promijenilo do danas?

-Iako je prošlo već jako puno godina, sjećam se početaka i to upravo zato što je Večera bila jedan od mojih prvih projekata koje sam odradila kao voditelj produkcije, odnosno producent. Dosta se toga promijenilo. Od same tehnike, dakle posljedično kvalitete slike i tona, do toga da smo tada imali voditelja ili voditeljicu, kako u kojoj sezoni. Promijenili smo pristup snimanju. Pratili smo kako dišu gledatelji, što im se sviđa, koje dijelove možda preskaču i svake sezone gledamo udovoljiti istančanom ukusu naše vjerne publike. Na kraju, i mi smo odrasli i puno toga naučili s godinama pa to sada primjenjujemo na emisiju. Promijenila se i ekipa. Kolega Ivan Demšar i ja ostali na projektu od samih početaka. Važno je da je emisija zadržala svoj šarm i toplinu. 

Koji je posao producentice? Što vi točno radite? 

-Moj posao je, s jedne strane biti na usluzi ekipi, pobrinuti se da što jednostavnije obave svoj posao, a s druge strane biti na usluzi svojoj „kući“, RTL-u, i pobrinuti se da gledatelji dobiju kvalitetan proizvod. Važno je biti jasna u komuniciranju oko izgleda emisije, biti brza i efikasna pri odobravanju kandidata za snimanje i naposljetku pri pregledavanju i odobravanju epizoda za emitiranje. Ipak, najdraži dio posla je sjesti u auto i zaputiti se na snimanje. Jako je teško očekivati nešto od ekipe na terenu, ako cijelo vrijeme sjedite u Zagrebu. Moja televizijska karijera počela je upravo na snimanju, prvo sam bila asistent redatelju na dokumentarnim filmovima, a zatim sam bila urednik na terenu na projektima sličnim Večeri. Osim što zbog toga dobro znam s čime se ekipa susreće, i dalje su tereni moja prva ljubav. I naravno, iako na kraju, ali ništa manje važno, volim vidjeti što se kuha i tko kuha. Ako imam sreće, nekad i kušam jela. A je li moj posao težak, na to mi nije baš lako odgovoriti. Odrasla sam s roditeljima koji su radili na televiziji, a sama radim isti posao već 23 godine i volim svoj posao. Mislim kako se ne može naučiti biti kreativni producent ako u sebi ne nosite i kreativnost i organizacijske sposobnosti, a morate znati i raditi s ljudima jer je ovo prije svega timski posao. Tako da, recimo da posao nije težak, ali je izuzetno specifičan.

Koja vam je dosad bila najzanimljivija ekipa? 

-Ne bi bilo fer od mene izdvojiti jednu ekipu, doista. To je kao kad roditelja pitate koje mu je dijete najdraže. Svaka ekipa je donijela nešto svoje. Svaki kraj Hrvatske je specifičan i prekrasan na svoj način pa tako i ljudi koji tamo žive. Ta raznolikost i jest ono što Večeru čini tako posebnom. Kako ono kažu – upoznaj svoju zemlju kako bi je više volio. Iskreno se nadam kako smo i mi uspjeli pridonijeti tome. 

Nama je naravno ona dubrovačka, i prvi tim, ali i drugi. Kakvi su vama dojmovi o njima? Je li bilo teško naći kandidate u gradu?

-Ono što je sigurno, Dubrovčane je teško zaboraviti. Nećete čuti nikoga od nas da pita „ma koja Karloti?!“ ili „u kojem bloku je bio Dubo?!“ Pouzdano znam kako je ekipa zaista uživala snimati u Dubrovniku, i prvi i drugi put, a iskreno se nadam kako ćemo se ubrzo vratiti ponovo. Svi su kandidati bili izrazito gostoljubivi, prijateljski raspoloženi, ništa im nije bilo teško i doista su gledali svoj kraj predstaviti u najboljem mogućem svijetlu. S nekim kandidatima smo ostali u kontaktu pa dogovaramo i dolazak u privatnom aranžmanu, bez kamera. A što se tiče pronalaženja kandidata, svugdje je teško naći kandidate ako se ne prijave za sudjelovanje. Mi smo imali tu sreću što su se pravi ljudi odlučili prijaviti pa bi kasnije prijavili svoje prijatelje i tako to obično ide lančanom reakcijom. Naravno, ako im je snimanje bilo pozitivno iskustvo. A ja doista vjerujem kako jest. Kako ekipi, tako i našim Dubrovčanima.

Kad sam već spomenula grad... Zašto se emisija zove Večera za pet na selu? Dubrovčani su prilično ljuti zbog ovog dodatka 'na selu'.

-Svi se to pitaju od kad smo promijenili ime… No, nema potrebe za ljutnjom jer time nismo niti isključili grad niti želimo praviti razliku. Kad smo odlučili vratiti Večeru na male ekrane, osim vremena emitiranja i trajanja same emisije (koja je sada dulja i ide u večernjem terminu), razmišljali smo što bismo još mogli promijeniti, a da se vidi na prvu. Razmišljali smo kako dati na važnosti starim običajima, starim receptima i pritom potaknuti ljude na što veće korištenje domaćih namirnica. A kako domaća jaja, meso, povrće, voće, pčelare, vinare, maslinare i tome slično, obično nalazimo na selu, tako je nekako shodno tome došao i taj sufiks nazivu emisije. Svakako je lijepo vidjeti razne KUD-ove, klape, starinske nošnje, ali s istim veseljem snimamo i u selima i u Zagrebu, Splitu, Rijeci pa tako i Dubrovniku. Kako starinske recepte, tako nas veseli snimati i istražiti modernu kuhinju kakvu češće imamo u gradovima.

Zanimljivo je kako ljudi koji se uopće ne poznaju jako lijepo 'kliknu'. Ili se to nama gledateljima samo čini? 

-Prijateljstva se dogode. Kao i inače u životu, nekad kliknu, nekad ne, a nekad misle kako su kliknuli u ponedjeljak pa se do petka predomisle. U svakom slučaju, ono što vidite na ekranu, tako je bilo i na snimanju. Do petka se uvijek sazna tko je kakav.

A ona druga strana - negativna? Je li dolazilo do sukoba između kandidata? 

-Mislim kako je i to sad već dobro poznato, pa da odgovorim - jest. Bilo je i sukoba, svakako. Većina kandidata uđe u emisiju vrlo strastveno i izuzetno cijene jela za koja su se pošteno pomučili da ih skuhaju i to pred kamerama. Onda se zna dogoditi da nisu zadovoljni ocjenama ili komentarima pa su padale i teške riječi. Srećom, kad se sve zbroji, ipak prevladavaju lijepi i sretni trenuci. 

Emisija je doista kroz godine napredovala i kvaliteta se vidi. Koji su vam planovi u budućnosti?

-Kao prvo, hvala što ste prepoznali naš trud. Doista se nadamo da se vidi napredak. A što se planova tiče, to najviše ovisi o gledateljima i ljudima koji će se prijaviti. Što budete željeli gledati, to ćemo se truditi i prikazati. Kamo nas pozovete, tamo ćemo doći.

*Intervju je objavljen u tiskanom izdanju Dubrovački dnevnik