Izgubljeni u prijevodu
Svojedobno sam se prijavio za nastup na seksi-ljubavnoj večeri poezije, koja se održavala u Zagrebu. I lijepo tako, nakon što sam došao na red, predstavim se i rečem da se pjesma zove Ivi, pa je stanem recitirati:
Nikad Ivi
teško bilo nije
da me na kurac nabije…
U tom trenutku, muški Zagrepčani iz publike su poludjeli, i stali me vrijeđati.
-Pederčino jedna, kako te nije sram to recitirati ispred poštenih, obiteljskih ljudi? Hoćeš da te prebijemo, glupane jedan, tu si nam stao pričati svoja gnjusna, pederska sranja? – vikali su, a jedan se zaletio prema meni pokušavajući me pozdraviti desnim krošeom.
Pomislio sam pa što li je ovim ljudima, a onda mi je odjedanput sinulo, jebote led, da ovi purgeri brkaju muški i ženski genitiv jednine, tojest jednak im je, pa valjda nisu shvatili da sam ja naslovio pjesmu ženi, a prekinuli su me prije nego li su ubrali o čemu se radi… Ovako ide nastavak pjesme:
Nikad Ivi
teško bilo nije
da me na kurac nabije
jer kibicam žene
građe jače, a i slabije…
Ovih dana – u jeku rasprave o Deklaraciji o zajedničkom jeziku Hrvata, Srba, Bosanaca i Crnogoraca - sjetio sam se ovog ludog sna, kojeg sam svojedobno usnuo s tolikom jasnoćom, da ga još uvijek kristalno pamtim. Uvijek me fascinirao taj purgerski genitiv jednine, još od gimnazijskih dana, kada mi je hrvatski predavala stanovita Štefica, ne moram vam posebno objašnjavati odakle je bila, jasno vam je po imenu.
-Marušiću, koliko ti puta moram reći Festa svetog Vlahe, a ne Festa svetog Vlaha, razumiješ? Kad ćeš više to shvatiti? – derala se poput onog vojskovođe s početka Kubrickovog filma Full Metal Jacket.
-Ali, profesorice, ako se pravilno kaže Festa svetog Vlahe, zašto se onda kaže Trg maršala Tita, a ne Trg maršala Tite?
-Marušiću, znaš što, jebo te Tito! Taj ratni zločinac se uopće ne treba spominjati, a kamoli o njemu voditi gramatičke rasprave.
Kako god, nikad nisam shvatio logiku moje profesorice Štefice. Pa je li ima išta logičnije na ovom svijetu od činjenice da ćeš pjesmu ženi nasloviti Ivi, a ako već imaš dečka, da ćeš ga počastiti s pjesmom Ivu? Kako je, Tita ti, moguće da se po purgerskom genitivu i Ivo i Iva kažu Ivi?
Meni je ovo velika misterija i kolosalno nerazumijevanje, koje, vidjeli ste na primjeru mog sna, može dovesti do verbalnih i fizičkih konflikata. Ne samo da mi, Dubrovčani, u ponekim jezičnim konstrukcijama ne razumijemo Purgere, nego ne razumijemo ni viške ribare, ni zagorske pijandure, ni isukrste s križinima iz Dalmatinske zagore, štoviše ne razumijemo ni brojne stanovnike naše županije – vajalobi obahodit Korčulu prin, pa ili poslin, i pokuša ćapa ča ćapaidu.
-Hodi i sedi kun mene – reći će vam Korčulanin, pa vam objasniti – Bišeš doć na rabotu na vrime, pa te meštar ne bi štrapaca.
A vi odgovorite:
-Hotija san doć, ali san bišen su njon. Zapriti san njon su bokun bije.
-Oli se je rodi u barku?
-Njon je četrnest godišća. Ta mala ča san je susri kanta kaj kanarin. Ni od potribe hodi vanka po mraku.
-Ćapala je lavadu. Pripovida se od ton fačendi.
Ne znam je li vi razumijete o čemu se ovdje radi, ali meni treba subtitle. No bez obzira na to, nitko ne dovodi u pitanje da na Korčuli ili bilo gdje drugo diljem Lijepe naše, stanovnici ne pričaju hrvatski jezik. Jest da Zagorac i Purger ne razumiju Korčulanina ili Višanina, ali Institut za hrvatski jezik je pri stavu da je sve to isti jezik, iako se ljudi koji njime govore, međusobno moraju sporazumijevati na engleskom.
Ali s druge strane, ni u ludilu nemojte reći da su srpski i hrvatski jezik, ustvari jedan jezik s raznim narječjima, baš kao što je hrvatski jedan jezik s korčulanskim, viškim, purgerskim, istarskim, dubrovačkim, zagorskim i svim drugim narječjima. Odmah će vam reći da ste komunjara i jugoslavenčina, jer hrvatski i srpski su dva različita jezika - kada vam Srbin kaže „…Kroz lance decu sisama hranile, a ljudi uspravni poput stubova…“, Hrvatu ne preostaje ništa drugo nego da zatraži stručnu pomoć dugogodišnjeg profesionalnog srpsko-hrvatskog prevoditelja, koji će nakon nekoliko sati teškog rada, donijeti konačan prijevod: „…Kroz lance djecu sisama hranile, a ljudi uspravni poput stupova…“
A znate kako se sise i lanci u originalu kažu…ma znate, sto puta ste čuli tu pjesmu:
Kroz kadene dicu čićan pasli, a judi driti ka kolone…
Jebiga, Zagorci, Korčulani, Purgeri, Dubrovčani, Istrijani, Slavonci bez problema razumiju - jer je to najobičniji hrvatski jezik - što znači „prage, kalet žnjutin, dubli puntari“ i „kroz kadene dicu čićan pasli“, ali srpski uopće ne razumiju, jer su to dva potpuno različita jezika…
Ah, Dalmatino, povišću pritrujena…
Maro Marušić
