''NAŠA NOVA RUBRIKA   „SEKS MLADIH“

   Mnogo se priča i vodi razgovora kako je današnja omladina odveć slobodna po pitanju seksa i da ga stavlja na prvo mjesto. Rano seksualno izživljavanje nije nikako korisno mladom organizmu. Mladim ljudima nedostaje ili im je nedostupna literatura, kojom bi stekli odgovore njima tako potrebne.

   Na inicijativu naših čitalaca odgovorit ćemo na pitanja koja zdrav mladi ćovjek bez iskustva na tom polju ili bez dovoljno teoretskog znanja, gotovo svakodnevno postavlja sebi ili svojim bližnjima, ali na koja ne dobiva odgovore ili ne dobiva tačne odgovore, jer nema tko da ga savjetuje. Ovom prilikom obradit ćemo pitanja koja sebi mladi često postavljaju: Kada se smije početi sa polnim životom, kada snošaj više nije štetan po mladi organizam?

KAD SE SMIJE POČETI SA POLNIM ŽIVOTOM

   Ako su nam poznati tjelesni i duševni napori za vrijeme snošaja, odgovor nam se sam nameće. Kao što kaže jedan naš poznati seksolog: „Snošaj nije štetan za razvijen, već oformljen organizam, koji raspolaže izvjesnom rezervom snage.“

   Sa polnim životom, dakle treba početi tek onda, kada je mlado biće odraslo, a to kod nas nastupa u 20-25 godini života. Iz ovog proizlazi da je snošaj štetan po organizam koji je u razvoju, a utoliko je štetniji ukoliko je čovjek manje zreo. Štetan je zato jer je organizmu koji se razvija neophodna ona energija koju od njega oduzima polni život. Poznato nam je da rad polnih organa ovisi o funkcioniranju polnih žlijezda. Sve dok ne počnemo sa polnim životom, rad ovih žlijezda je ograničen, a tjelesnim vježbama i intelektualnim radom se polna energija može korisno uključiti u one procese koji omogućuju i pojačavaju opšti razvitak organizma.

Rano otpočeti polni život ne samo što oduzima od organizma proizvode lučenja ovih žlijezda nego ih potstiče i na pojačan rad. To sa jedne strane dovodi do većeg tračenja snage, a sa druge, što je mnogo štetnije, vrši jak i štetan utjecaj na duševni život. Ali o tome opširnije u idućem broju kad bude riječ o samozadovoljenju. Za nedorasle osobe je već i ovo dovoljan razlog da izbjegavaju polne odnose, a da i ne govorimo o bremenitosti, oboljenjima i drugom. Trebalo bi da samo onaj počinje polno živjeti tko se tjelesno i duševno razvio – tko je postao čovjek.

   Civiliziranu osobu tek u dvadeset i drugoj godini možemo smatrati zrelim i zaista sposobnim za razmnožavanje, iako su mu polne žlijezde već deset godina ranije proradile, a i polni nagon se probudio mnogo ranije. Mlad čovjek proživi čitavu deceniju ispoljavajući postojanje polnog nagona, a da pri tom njegova polna aktivnost ne bude fiziološki poželjna.

   Polne odnose u cilju razmnožavanja smjeo bi čovjek da počne tek kada polna zrelost bude nadopunjena općom tjelesnom i duševnom srazmjerom, dakle kod žena od prilike u 20-toj, a kod muškaraca u 25-toj godini.

    Mladje osobe baš uslijed neiskustva lako zaraze jedno drugo i ostanu trudne, iz čega proističu teške moralne, duševne i ekonomske nevolje, koje po izvjesnim okolnostima, mogu imati štetne posljedice na cijeli život. Bilo bi poželjno i treba nastojati da mladi ljudi ne počnu sa polnim životom prije no što sazru za ljubav i ne budu u stanju da preuzmu punu odgovornost za sve posljedice koje proističu iz polnog odnosa.''

Jasno je da su mnoga stajališta izražena u napisu,  ne samo promijenjena navikama 21. stoljeća, već i medicinski opovrgnuta. Seksualna revolucija, koja se odvijala upravo šezdesetih godina prošlog stoljeća, kao i veliki napredak u medicini otklonili su razne društvene tabue koji su do tada služili kao argument za zastrašivanje mladih ljudi. Već početkom 20. stoljeća, Sigmund Freud je naveo libido kao jedan od temeljnih ljudskih nagona pa bi se tako mogao svrstati u ključne psihoanalitičare koji su seks i seksualnu požudu izveli iz okvira zabranjenog, čak i sramotnog. Jedno je ipak sigurno, a to bi moglo pomiriti mišljenja mlađih i starijih generacija. U seksualne odnose trebali bi se upuštati tek ljudi koji su tjelesno i psihički spremni te zreli za preuzimanje odgovornosti. 

R.K.