Iza nas je Domovinski rat, Dubrovnik je tada bio posebno pogođen, pa i odsječen od ostatka Hrvatske (to me, eto, malo podsjeća i na stanje danas). Možete li usporediti, povući paralelu kako ste tada kao novinar radili, a kako danas?

- Istina je da ima sličnosti - psihoza i strah. Ograničeno kretanje. Ali rat je sto puta gori. Za vrijeme rata sam bio branitelj. Dubrovnik je ranjen jako, ne ponovilo se. I danas kad se toga sjetim, ‘flashevi’ se pojave u ušima i pred očima i osjećam strašan nemir.

Nastojim ne misliti o tome jer je Hrvatska dokaz da se iz najvećih tragedija rađaju najljepše stvari. Dubrovnik, Vukovar, Zadar, Knin i Osijek točke su koje su najviše stradale, a u koje i danas kad dođem osjećam ponos i ljepotu. I neku snagu. Ta će snaga odagnati i koronu, samo moramo biti strpljivi. To je najteže, ali mora se i može se.

Kada je kriza zbog korone počela i u Hrvatskoj, vjerujem da ste dobro promišljali kako dalje s poslom s obzirom na to da i vi pripadate u rizičnu skupinu zbog kardioloških problema, što svakako nije lagana odluka?

- Opet mi sad zvone ona tri desetljeća s početka. Staž je to koji me je između ostalog naučio da u ovom poslu nema puno razmišljanja o sebi. Sve je skoncentrirano na temu, teren, sugovornika i, najvažnije, publiku.

No, ovo jest specifična situacija u kojoj morate misliti na razmak među ljudima i prije javljanja odrediti neke pripreme. Na dan potresa javljali smo se s najvažnijih točaka u Zagrebu i u javljanju uživo premijer Plenković upozorio me da ne stojimo baš kako bismo trebali, pa smo se malo pomaknuli. Nadam se da nije prenio to dragoj i poštovanoj dr. Markotić, koja tako divno skrbi o svemu. Ne bih volio biti taj koji krši propise. Uvijek se sjetim nje i odmah radim razmak.

Što je prevagnulo u odluci da budete na terenu? Što vam je rekla obitelj?

- Prevagnuli su srce, instinkt i znatiželja. I jedna jedina misao - nemate priču ako niste na terenu. Ja se baš tamo i baš tako osjećam najbolje i u naponu snage. Teren je nukleus ovog posla. Ljudi u svojim dnevnim boravcima žele osjetiti atmosferu, Richtere neke situacije. Za studio uvijek ima vremena. Teren je sada i možda, isti, više nikada. Obitelj se naviknula na moj ritam života, postao je lagano i njezin. I ovom zgodom moram svojoj obitelji zahvaliti na svemu, a ponajprije na podršci, razumijevanju i strpljenju.

Uslijedio je potres u Zagrebu, a vi ste već nakon nekoliko sati bili na terenu. Kako vam je izgledao taj dan, od neugodnog buđenja nadalje? Što vam je prolazilo glavom toga dana... osim da morate paziti na istu da vam nešto ne padne s krova?

- Uh, uh, uh. Sada sam shvatio da sam i prije spominjao Richtere… Valjda je ostalo u podsvijesti. Kakva nedjelja, kakav strah i kakva nemoć. Priznajem, ne znam kad sam se tako uplašio. Izjurili smo van, ne znaš kud bi, što bi, odmah su krenuli pozivi prijatelja, zoveš okolo kako su ljudi, pitaš treba li pomoći. Kad evo i drugog, pa trećeg…

Jako ružno iskustvo. A za par sati, kako kažete, na poslu sam i više se ne bojim. Samo osjetim nemoć nad prirodom i ogromnu tugu za 15-godišnjom djevojčicom koja je žrtva ovog potresa. Nikome nije teže nego njezinoj obitelji. Sve drugo će se popraviti ako smo na broju.

Cijeli intervju pročitajte OVDJE.