Ne postoji veći tabu u zapadnoj civilizaciji, pa tako i u Hrvata, nego da roditelj kaže nešto kontra svoje djece. Kada netko poznati zatrudni, mediji pišu kako je Ta i Ta dobila najsretniju moguću vijest. Ne postoji veća sreća za čovjeka, nego da mu se rodi dijete – tako se barem čini čitajući medije i gledajući reklame posebno u božićno vrijeme.

Pa ipak, roditeljstvo je sve samo ne lagan posao. Velika je to odgovonost i briga, nema slobodnih vikenda, a neki roditelji se toliko umore da jako požale što su ikad dobili djecu. Stoga je zanimljivo pogledati drugu stranu priče o kojoj se rijetko piše i govori u medijima, a to su nesretni roditelji, čije se ispovijesti mogu čitati na Facebook stranici I regret having children. Možda su ove ispovijesti bile samo trenutak slabosti u životu, a možda su i izvor trajnog nezadovoljstva. Kako god bilo, roditelji u tim svjedočanstvima napominju da vole svoju djecu, samo da im je život s njima mnogo teži nego prije. Donosimo samo mali dio njihovih ispovijesti:

-Žalim što imam djecu. Imam ih dvoje, a jedini razlog zašto imam drugo je da se mogu igrati zajedno. Ali oni se neprekidno svađaju. Kada se prepiru ja ih jednostavno pustim, jer nemam ni energije ni strpljenja boriti se s tim. Nedostaje mi moja sloboda. Vičem na njih. Kada nekome kažem kako se osjećam u vezi djece, kažu mi da sam u depresiji. Nemam jebenu depresiju i savršeno sam sretna kada djeca nisu okolo. Mrzim se igrati s njima, a imam osjećaj krivice ako se ne igram. Volim svoju djecu, ali voljela bih da ih nemam!

-Moja beba sada ima 18 mjeseci, a isto toliko bolujem od samoće. Nemam prijatelja, zadnji put kad sam pričala s odraslim bilo je prije tjedan dana u trgovini. Plačem preko noći, jer ovo dijete je uzeo svu moju energiju i radost, uništilo moje tijelo, ne da mi vremena. Uvijek bih napravila sve za potomka, jer nije ono krivo što je ovdje, ali ono je moja najveća patnja. Osjećam se tako tužno, želim umrijeti, ali ostat ću zbog njega.

-Dobio sam sina jako mlad. Njegova majka je otišla kad je imao jednu godinu, ali mi smo imali odličan život zajedno. Život je bio dobar sve dok nije upoznao mladu djevojku koja je ubrzo ostala trudna. Oženili su se, iza dobili još jedno dijete i sada žive u mojoj kući. Njegova supruga ne želi raditi, dere se na djecu, dere se na mog sina, djeca ne slušaju, noćna su mora, pišu po mojim zidovima, lome namještaj… kuća je užas. Govorio sam sinu da napusti suprugu, ali ne želi me poslušati, jer nema hrabrosti. Nikad nisam mislio da ću ovo reći, ali žalim što sam imao sina. Spreman sam mu pripisati moju kuću i nestati.

-Žalim što imam djecu, to mi je najveća greška u životu. Mrzim gotovo svaki dan moga života samohrane majke dvoje djece (9 i 12 godina). Moj bivši suprug nikad nije bio uključen u odgoj. Mrzim vrijeme poslije škole, mrzim što moja djeca nisu dobra u školi, mrzim što trošim tisuće dolara na njihove privatne lekcije...  A moje starije dijete ipak je palo dva razreda. Ne živim gdje želim, ne vozim auto koje želim, ne jedem uvijek što bih htjela… Sva ova žrtvovanja zbog djece, a oni to uopće ne razumiju. Moj cilj je da ih pošaljem na koledž. Poslije toga sam gotova s njima. Ne želim se brinuti oko unuka.

-Djeca su zid između dva partnera koja su željela zajednički život. Mi samo provodimo vrijeme skupa kada trogodišnje dijete pošaljem baki. I kada se to dogodi, imamo super vrijeme za nas, kao što je bilo i prije djece. Neimanje djece je recept za sretan brak, vidim to sad jasno.

-Moja djeca imaju 19 i 21 godinu i žalim što sam ih imala. Oboje su s posebnim potrebama i slama mi se srce što im nisam mogla pomoći koliko sam vjerovala da hoću kada sam čula za njihove dijagnoze. Puno ih volim, ali se osjećam kao da sam potrošila život trudeći se da im bude što bolje, a nije puno pomoglo. Sada se osjećam loše i vjerojatno nikad neću ostvariti većinu mojih snova.

-Majka sam dvojice sinova, 25 i 28 godina. Iako su stariji, nije mi lakše s djecom, jer sam emocionalno više upletena u njihov život. Kada su manji, teže je fizički.

-Moja žena i ja odlučili smo imati djecu. Imali smo dobre poslove, novac nije bio problem, pa smo mislili bit će još bolje kada budemo imali našu malu sjajnu obitelj. Otkako se naša prva beba rodila, nazovimo je Julia, bila je teška. Nakon godinu i pol dobili smo drugo dijete, nazovimo ga Peter. On je bio jako miran, potpuno drugačije dijete od Julije. Negdje oko Julijinog drugog rođendan, počela je ispoljavati privremene izljeve bijesa. Svaki dan to čini, a sad će skoro šest godina. S Peterom nije bilo problema, osim uobičajenih. Julia nas stalno izluđuje uključujući i njega. Suočavamo se s problemima za koje nikad nismo mislili da će se dogoditi. Naprimjer, Julia je poslana kuća iz ljetnog kampa zbog neprimjerenog ponašanja. Odveli smo je stručnjacima i ima znakove anksioznosti i ADHD-a, što smo i sami primijetili. Još uvijek je na 'normalnoj' strani i nastavit ćemo motriti njeno mentalno zdravlje. Ne mogu uopće zamisliti što roditelji djece s ozbiljnim poteškoćama prolaze naprimjer kod autizma. Volim oboje svoje djece, imamo super trenutaka, ali ovo mi uništava život. Moj savjet je da ljudi dobro promisle o roditeljstvu: to je lutrija, možeš dobiti tri Petera, ali isto tako možeš dobiti tri Julije.