U kakvom god životnom trenutku u životu se našli, u sretnom ili pak tužnom, u betuli ste mogli biti jedino sretni. Bila su to mjesta veselja, prisnosti i svih onih najjednostavnijih životnih momenata koji ljude vesele, a život je za to vrijeme mogao čekati sa svim svojim problemima. U betuli su se ljudi veselili, pjevali, plesali, prebolijevali, družili, zaljubljivali i zabavljali.

Betule su u svojoj naravi bile puno civiliziranija mjesta zabave od današnjih kafana u kojima se puštaju narodnjaci ili nastupaju trećerazredni zabavljači, ali i puno prisnija nego što su to, recimo, klubovi. U betulu ste mogli doći u bilo čemu, od dresa do novogodišnje haljine. Tu ste mogli piti, jesti, slaviti, smijati se, tugovati i ponašati kao da ste doma. Svi su se međusobno znali, a ako se i ne bi poznavali, brzo bi se upoznali. Ako ste bili sretni, imali ste s kim slaviti. Ako ste bili tužni, uvijek bi se našao netko tko će vam za šankom uputiti pokoju lijepu riječ. Bliskost se brzo stvarala i te su betule zaista bile kao nekakve male oaze koje vas štite od svih problema vanjskog svijeta. U njima je život bio jako jednostavan.

STVARAMO DOMAĆINSKU ATMOSFERU, ONO KAKO JE PRIJE BILO

Kao omaž svim tim mjestima, nedavno je s radom krenuo kafić u Gradu koji nosi jednostavno ime – Betula. „Zamislili smo Betulu baš kao betulu, u punom smislu te riječi. Dakle, da se ljudi osjećaju kao doma kad dođu tu. Nastojimo stvoriti nekakvu familijarnu atmosferu u kojoj će se ljudi zabavljati, i u podne, i u ponoć, da se osjećaju kao u svom dnevnom boravku. Cilj je vratiti onaj stari đir betula koje dobro pamtimo,“ govori nam Dita Lipanović, supruga suvlasnika Betule Marjana Lipanovića.

Zanimljiv je i prostor u kojem je Betula otvorena. Radi se o prostoru kultnog Talira, kasnije i Tinela, koji je zaista predstavljao betulu u pravom smislu te riječi. Mnoge zabave, poznanstva, prijateljstva i ljubavi dogodile su se baš u prostoru Talira, desecima godina omiljenog dubrovačkog okupljališta. I zatvaranjem Talira, Dubrovnik nije izgubio samo još jedno okupljalište građana nego i komadić duše i identiteta. Čini se kako građanima takav đir fali pa ne čudi što je dosadašnji odaziv u Betulu odličan.

„Unutra se nitko ne bavi mobitelom, svi pjevaju, druže se, plešu… Dobili smo ogroman broj poruka u kojima nam ljudi pišu kako im je bio baš super i kako su se odlično zabavili. U Betuli nitko ne gleda tko je s kime došao, što je obukao, svi su došli kao da su došli u sebe doma – s ekipom, zapjevali, družili se… Baš stvaramo tu atmosferu kako je to prije bilo, taj neki stari đir, da se tu osjećaš dobrodošao. I baš je namijenjeno našim ljudima. Naravno kako su i stranci dobrodošli, ali baza su naši,“ govori Dita Lipanović.

U 'Betuli' se ne puštaju narodnjaci, a muzika podsjeća na žanrove koji su se prije slušali u kafićima. Kako kaže Lipanović, ima tu i nove i stare glazbe, nešto rocka, domaćeg, ima i starog Magazina…

„Ništa bubačija, cajke i ostalo, samo muzika za plesati,“ kaže Lipanović. Bez obzira na odlične komentare, 'Betula' će sada na nekoliko tjedana biti zatvorena. Kako najavljuje Lipanović, neće se ići u velike izmjene, ali će se samo malo podići izgled prostora i dat će mu se jedan poseban štih, a onda će se cijela priča nastaviti oko Svetog Vlaha kad će se Dubrovčani opet veseliti u Betuli.

ZNALO SE TKO GDJE IDE, SVAKA JE IMALA SVOJU BALICU

Prije je gotovo svaka ulica imala neku svoju betulu, a to se posebno odnosi na područje Grada. Krenulo bi se s rockom (u novije vrijeme i technom), stranim, oko ponoć bi se puštalo 'Tek je 12 sati', a onda bi se nastavljalo s domaćim. Tako su izgledale te posljednje i najnovije betule. Naravno, još starije betule imale su još više domaćinski štih. Glazba tu nije treštala. Čula se tek toliko da bi se uz nju moglo zapjevati. U betuli se, naime, moralo moći razgovarati, šaliti, komunicirati.

Krajem 70-ih i početkom 80-ih godina, u Gradu ih je bilo 30-ak: Ocean, Ispod murve, Cafe bar, Manon, Mladen, Škola, Laci, Iko, Nikolica I i II, Burek, Snack, Garište, Višnica, Mišić, Pero Lero, Frižider, Mliječni, Ekspres, Pod voltom, Novi Eksper, Major Gundulić, Anabar, Bokčićo, Murat, Marko, Orlando, Tenis, Loza. Vidljivo je to iz mape Dubrovačkih ljetnih igara koju je u svojoj knjizi 'Dubrovački spomenar' objavio novinar Vedran Benić.

No, s navalom turističkih aktivnosti, u Gradu se gasila jedna po jedna betula, ali i na cijelom dubrovačkom području. Svaki kvart je prije imao svoju betulu. Sadržaj je brzo prilagođen turistima i tu se sada zabavljaju oni, a prije su domaći. Cijene su višestruko narasle, a naposljetku su kafići masovno propali u toj ulozi 'betule' – dođeš, plešeš, veseliš se. Mahom su ostali samo oni koji služe za dnevna ispijanja kafe, a posebno ako imaju taracu pa se tu može uživati kad je lijepo vrijeme.

Gordan Prišlić Vjeverica kaže kako je do gašenja betula došlo jer se i inače izgubio duh Grada. „I te betule su vezane za duh Grada. Znalo se tada tko se gdje skuplja i svaka je ta betula imala neku svoju ekipu, neku balicu, a danas to više nije tako. Znalo se tko gdje ide i gdje ćeš koga naći. Ljudi sve manje žive u Gradu, a i sve se manje druže,“ govori nam Vjeverica.

Sa sobom su betule tako odnijele možda i jedan najčišći i najiskreniji oblik zabave, veselja i sreće. No, ostaje nada kako ćemo ga opet živjeti po Svetom Vlahu u 'Betuli'.