Za Dubrovački dnevnik je kazao nešto više o svojim iskustvima, ali i odluci o kojoj je dugo razmišljao. Nakon što je u siječnju sletio u Dublin, morao se vratiti zbog privatnih razloga nakon tjedan dana, no od preseljenja nije odustao. Kako kaže, ostanak u Hrvatskoj nije bio opcija.
„O odlasku razmišljam dugi niz godina, od prvog pokrenutog pravnog postupka (dobivena presedanska upravna tužba protiv Sveučilišta u Dubrovniku). Prije odlaska sam odlučio poduzeti sve što je u mojoj moći, pokušati promijeniti stvari te pokušati pozitivno utjecati na društvo pa s kolegama osnivam udrugu civilnog društva. Ideja o odlasku se de facto sama realizirala. Kada nešto odlučite sve se 'uroti' da to i ostvarite. Mada, malo je tu i Internet pomogao,“ kaže kroz smijeh Mario koji je trenutno zaposlen kao barmen u jednom irskom pubu, no tu se ne namjerava zadržati.
Stoga svakodnevno aplicira na oglase za radna mjesta, a cilj mu je zaposliti se u IT industriji. Kontaktirao je čak i Google, a cilj mu je nastaviti se obrazovati, možda i završiti fakultet u Irskoj. Odluka o odlasku nije bila nimalo laka.

ČESTO SAM NA RUBU KUPNJE AVIONSKE KARTE ZA NAZAD
„Odlazak je bio iznimno težak, još uvijek jest i svakim danom sam na rubu kupovine avionske karte za Dubrovnik. Bližnji kao bližnji, do posljednjeg dana (i prvog i drugog) nisu vjerovali u odlazak. A i sada im je teško, barem tako kažu,“ izjavio je Mario.
Počeci su uvijek teški pa se valjalo naviknuti na drugačije običaje, klimu, ali i pronaći stan, no Mario smatra kako mu odlično ide, a želju za učenjem i novim iskustvima svakako ima.
„Prvo iskustvo je bilo pomalo negativno, kolizija običaja. Ali nakon objašnjenja, pozitiva je prevladala te sam se opet vratio. Kako su mi Irci objasnili, vrijeme u veljači 2020. je najlošije u posljednjih nekoliko godina, nakon našeg sunca u siječnju, ogromna promjena na gore. Za sada mislim da sam se dobro snašao, jezik mi nije problem, online funkcioniranje sustava mi je odlična stvar, a sve ostalo pomalo učim. Najveći izazov je pronalazak stana s prihvatljivom cijenom jer su astronomske za naše pojmove,“ izjavio je Mario.

NAJVEĆI HRVATSKI PROBLEM JE NERAD INSTITUCIJA 
U Hrvatskoj mu je, kako kaže, iznimno smetalo nefunkcioniranje institucija, što nije slučaj u Irskoj gdje se, naglašava Miletić, prava radnika izuzetno poštuju. Opća inertnost, nepotizam, atmosfera manje vrijednosti, laži koje su dolazile od predstavnika političke vlasti te, kako kaže, umjetno stvarana negativna atmosfera samo su dio razloga njegovog odlaska iz Hrvatske.
“Jedna od činjenica koju sam spoznao jest da Hrvati, barem na području uz more, nemaju toliko loš životni standard, više lošu percepciju o istom. Tu mogu iznositi samo osobno mišljenje temeljem mog iskustva tj. života u Konavlima i Dubrovniku. Ako ćemo standard cijeniti po visini plaća, Hrvati su ispod irskog. Plaće za poslove sa srednjom stručnom spremom su malo veće, ali uz bitnu razliku što se zakonska prava radnika u Irskoj poštuju do zakonski definiranog slova. Ako ćemo standard cijeniti po općoj kvaliteti života, Hrvatska je raj na zemlji, ako izuzmemo ovršne postupke. Svaka država ima svoje 'mušice', a najveći hrvatski problem jest, sukladno mom iskustvu, selektivni i opći nerad institucija. Iako je irski narod iznimno srdačan i spreman pomoći, i izvan svoje odgovornosti, prava radnika se poštuju u tolikoj mjeri zato što poslodavac zna posljedice ako postupa suprotno Zakonu,“ izjavio je.
Hrvatski mentalitet opisuje kao stalni strah od nečega, stalni život u prošlosti te u strahu od budućnosti. Tvrdi kako su ljudi u Irskoj srdačni, otvoreni i nadasve cijene Hrvate, kao radnike i osobe.
No, s druge strane, naglašava kako ni Irska nije 'obećana zemlja' kako se često pokušava prikazati. Baš kao i svaka, ima svoje prednosti i mane.
„Irski narod je dosta toga tijekom povijesti proživio te su trenutačna 'američka vrata' u EU, a iščekuje se i ishod Brexita… Ako ste sposobni i želite raditi, gospodarstvo će vam pružiti šansu bez da morate 'vući rođaka za rukav'. Mislim da vam nitko ništa ne može obećati, da se za sve trebate sami potruditi,“ kaže Miletić.

FALI MI MIRIS MORA, KAVA, OBITELJ, NE FALE MI POLITIČARI
U Irskoj je susreo osobe s područja bivše Jugoslavije koji su se odlučili na odlazak pa si međusobno pomažu, a srdačni su i Irci.
„Prvi kontakt sam imao s jednom irskom obitelji, nevjerojatne osobe! I to je ujedno bio moj prvi susret s irskom dobrodošlicom. Upoznao sam desetak osoba s naših prostora, iskustva i dojmovi su različiti. Iako nisam upoznao puno ljudi s naših prostora dosad, imamo jednu prednost koju ondašnji emigranti nisu imali, a to su društvene mreže i grupe gdje međusobno pomažemo jedni drugima. Kako su mi i govorili, Balkan je u svijetu jedno i spremnost na pomoć nije sporna, barem ne sukladno mom iskustvu. Ima nešto u 'našim' ljudima...,“ kaže Miletić.
Na pitanje namjerava li se vratiti u Hrvatsku, Miletić tvrdi kako bi se trebao vratiti za vrijeme godišnjeg odmora, a zasad je plan zaraditi i općenito se odmaknuti od negativne atmosfere koju u Hrvatskoj osjeća, što je i glavni razlog njegovog odlaska.
„Trenutačni plan mi je svakako povratak. Hoće li to biti za pola godine, godinu, dvije, tri, ovisi o stanju/situaciji u Hrvatskoj. Konavljanin, Dubrovčanin, Hrvat... Konavle i Dubrovnik su moja domovina, ništa ih ne može zamijeniti,“ kaže Mario kojemu Dubrovnik ipak nedostaje.
„Vezano uz moj dom mi sve nedostaje! Nevjerojatno koliko cijenite male stvari, kao što je toplina sunca, koliko ih primijetite. Nedostaje mi obitelj, prijatelji, jezik, miris mora, kava, sve ono što je sačinjavalo moj dosadašnji život,“ kaže Mario. A ono što mu ne nedostaje su političari.
„Nikako mi ne nedostaje politika i političari, osobe koje svaki dan 'iskaču' iz medija, uzrok što ne možemo ostvariti raj na zemlji,“ zaključuje Miletić.