Zlatnu loptu 1986., iste one godine kada je Maradona postao besmrtan, osvojio je čovjek za kojeg vjerojatno niste čuli

Autor: Maro Marušić
Nedavno je odlučeno kako ove godine zbog pandemije koronavirusa neće biti dodjele Zlatne lopte. Stoga se prisjećamo najkontroverznijeg izbora u povijesti te najveće individualne nogometne nagrade

Napeto je kao u familiji s četvero djeco nakon što je otac dobio otkaz. Tarik Filipović trlja ruka smješkajući se, a publika u Milijunašu je nijema poput cvrčaka u siječnju. Otvara se pitanje za milijun kuna.

Natjecatelj Ante je u deliriju – otkucaji srca ubrzavaju, zjenice mu se šire, adrenalin tutnji tijelom. Sad će konačno doznati ima li njegova impotencija smisla – bolje se roditi bez one stvari, nego bez sreće – a on, ako mu se sada osmjehne, zaradit će skoro 20 godišnjih plaća. S druge strane, ako ga fortuna izda, odnijet će kući samo pola godišnje plaće.

Tarik kreće čitati pitanje: 'Koji je nogometaš osvojio Zlatnu loptu 1986. godine?', a Ante ne može vjerovati koji je srećković. Pa ima li lakšeg pitanja na svijetu? Diego Armando Maradona haračio je te godine u Meksiku. Sam samcat predriblao je sve Engleze, Belgijance, Nijemce i donio Argentini svjetski naslov.

a)    Oleg Blohin

b)    Aleksandar Zavarov

c)    Igor Belanov

d)    Rinat Dasajev

A u pičku materinu, šta je ovo, pita se Ante kada je vidio pripadnike Crvene armije kao ponuđene odgovore. Što ovi sovjetski generali tu rade, pa gdje je Diego? Koja pijana budala je sastavljala ova pitanja i odgovore? Htio se požaliti Tariku i reći mu da Antu nitko ne zajebava, pa ni debilni sastavljači pitanja u Milijunašu, ali onda se sjeti da je France Football sve do sredine devedesetih godina Zlatnu loptu dijelio isključivo Europljanima. Prvi igrač koji je tu veliku nagradu osvojio a da nije sa Starog kontinenta bio je George Weah. Znači, Maradona, iako je te godine bio daleko najbolji na svijetu, nije mogao dobiti Ballon d'Or.

Nema ih u odgovorima

Ali čekaj, tko je sve od Europljana te godine briljirao?, misli se nesretni Ante dok mu se kugle znoja veličine nogometne lopte spuštaju niz sljepoočnice. Finale svjetskog prvenstva igrala je Njemačka, Voeller, Rummenigge i Matthaeus bili su sjajni, ali njih nema kao ponuđenih odgovora. Tko je igrao polufinale? Belgija, jest, oni su bili iznenađenje prvenstva. Enzo Scifo i suigrači bili su fantastični sve dok im Maradona nije kupio karte za Bruxelles. Ni njih nema u odgovorima.

Tko još? Ah da, velika Francuska. Tigana, Fernandez, Jean Pierre Papin i, naravno, kapetan Michel Platini, igrač Juventusa koji je tih godina osvajao talijanske i europske naslove. Ali i oni su neponuđeni.

-Onda jeste li što smislili? – pitao je Tarik kojega su, kao velikog nogometnog znalca, odgovori također zatekli.

Ante ga uopće nije čuo, adrenalin ga je gurao dalje prema konačnom rješenju. Mora ga naći, jedanput u životu sjediš ispred Tarika i otvaraš pitanje koje ti može donijeti bijeg iz podstanarstva.

-Juventus je, zvoni mi to, tih godina bio dobar u Ligi prvaka, odnosno tadašnjeg Kupu prvaka. Možda mogu tim pravcem doći do odgovora. Tko je te 1986. godine osvojio Kup prvaka? Je li neki klub iz SSSR-a? CSKA, Spartak iz Moskve, Dinamo iz Kijeva, Minska, odakle li su sve dolazili ti dinamoidi? – naprezao se Ante kao da pokušava shvatiti objedinjenu teoriju koja će spojiti kvantnu fiziku s Einsteinovim opservacijama.

-Ah, da, sjetio sam se. Te 1986. godine prvak Europe bila je Steaua predvođena Mariusom Lacatusom i Miodragom Belodedićem koji će kasnije i s Zvezdom to isto ponoviti. Ali ni Rumunja nema na popisu, samo ovi Rusi, Ukrajinci, Uzbekistanci, što li su, a koji nisu ništa osvojili. Je li uopće SSSR igrao na Mundijalu u Meksiku? Jebote pas, mislio sam kad je Tarik otvarao pitanje da nema lakšeg na svijetu, a ispostavilo se da nema težeg – skoro se predao Ante.

Moj konačni odgovor

-Onda? – rekao je Tarik namjestivši naočale. Nije ni sam mogao sakriti nestrpljivost da otkrije tko je bio famozni dobitnik Zlatne lopte 1986. godine.

-Znate šta Tariče! – rekao je Ante i duboko uzdahnuo - pojma nemam koji je odgovor, ali gađat ću. Pukovnik ili pokojnik. Jednom se živi, pa kud puklo.

Studijem HRT-a prolomio se pljesak publike, voditelj mu je čestitao na hrabrosti.

-Što vas vuče? – upita Tarik napet kao struna iz teorije struna.

-Vuče me Oleg Blohin. Milijun puta sam čuo za njega u svakojakim kontekstima. Iskreno ne znam ni kako izgleda, ni kako je igrao, ni što je osvojio, ali intuicija mi govori da je on. Reći ću: Oleg Blohin, konačan odgovor.

-PP – rekao je naravno Tarik.

Ronaldinho se smješkao iz reklame za kladionicu Germania. Izgledao je kao da se podrugljivo kesi dobitniku Zlatne lopte iz 1986. godine. Kakve sve veličine nikad nisu dobile tu najveći individualnu nogometnu nagradu, a jest neki anonimac i to u Maradoninoj godini.

-Vaš odgovor – kazao je Tarik napet kao tata mladog igrača dok potpisuje ugovor s Zdravkom Mamićem – nažalost nije točan. Točan odgovor je pod C – Igor Belanov.

Kada je odgovor pozelenio, pozelenio je i Ante. Pao je u nesvijest, a poslije je nesvijest pala u komu. Probudio se nakon sedam dana. Odmah je odletio do računala i u Google upisao ime koje ga je zajebalo za 968 tisuća kuna.

Biografija Ballon d'Ora

Saznao je da je Igor Belanov najkontroverzniji dobitnik Zlatne lopte u povijesti. Oko nijednog izbora se nije vodilo toliko polemika, kao oko tog. Pobijedio je u konkurenciji svih onih europskih igrača koji su doveli svoje reprezentacije u polufinale plus Garyja Linekera koji je bio najbolji strijelac Prvenstva, a te je godine briljirao i u dresu Evertona te Barcelone zabivši sveukupno više od 40 golova (najluđe je što iste godine službeno najbolji europski igrač nije proglašen ni najboljim igračem SSSR-a, već je taj naslov osvojio Zavarov).

Belanov je pak te sezone zajedno s Blohinom i Zavarovim, predvođen legendarnim trenerom Valerijem Lobanovskim, osvojio naslov Kupa pobjednika kupova – njegov Dinamo Kijev u finalu je svladao Atletico Madrid, a on se okitio titulom najboljeg strijelca natjecanja. Kup kupova bilo je najmanje cijenjeno europsko natjecanje, ali ta činjenica ukrajinskom napadaču nije bila otegodna okolnost, nego upravo suprotno. Što se tiče Svjetskog prvenstva, njegov SSSR ispao je od Belgije u osmini finala nakon produžetaka, a bila je to jedna od najboljih i najuzbudljivijih utakmica. Rezultat je bio 4-3, a Belanov je za poraženu momčad zabio hat-trick postavši tako posljednji igrač Svjetskih prvenstava koji je zabio tri gola na istoj utakmici, a da je njegova momčad poražena. Slavlje Dinama Kijeva u Kupu kupova, te četiri gola na Mundijalu bila su mu dovoljna referenca za dobiti Ballon d'Or. Dovoljno ili premalo, kako za koga, a rasprave traju sve do danas i nikad neće prestati.

Dolaskom Mihaila Gorbačova za predsjednika SSSR-a ta se komunistička zemlja počela pomalo otvarati, pa je uskoro donesena odluka da sovjetski nogometaši mogu ići na Zapad. Jedan od prvih koji se otisnuo u nepoznato bio je upravo Igor Belanov. On je 1989. potpisao za Borussiju M'Gladbach, a navijači su puno očekivali od Zlatne lopte.

Ispala je katastrofa. U sljedeće dvije sezone odigrao je samo 24 utakmice zabivši pri tom mizerna 4 zgoditka. Nikada se nije prilagodio zapadnom načinu života nakon komunističkog SSSR-a, a posebno njegova supruga. Izluđena blještavim kapitalističkim artiklima odala se kleptomaniji, a kada je uhvaćena, bio je to kraj neslavnog boravka Belanova u Borussiji. Prelazi u drugoligaša Eintracht Braunschweig, nekoć šampiona Bundeslige za kojeg je igrao veliki Paul Breitner, a sada kluba koji se batrlja u blatu niželigaških pašnjaka. Samo pet godina nakon što se okitio najvećim nogometnim individualnim priznanjem čovjek igra drugu ligu. No, ni tamo nije dobar. Rijetko zabija, klub loše igra i na kraju sezone 92/93 ispadaju u još niži rang takozvanu Amateur Oberliga Nord.

Njemačke pustopoljine

Znači, nakon samo sedam godina od zvjezdanih visina Igor Belanov stigao je do njemačkih sela smucajući se u amaterskoj ligi sjevera Njemačke. Ostao je tamo sve do 1995. godine, ali nije im pomogao ni da izbore drugu ligu, a kamoli nešto više (Eintracht Braunschweig tim je putem nastavio sve do danas). Izmoren njemačkim ledinama u vječitom strahu da mu supruga ne opelješi kobasice po gostujućim selima vraća se 1995. godine u rodnu Ukrajinu i zaboravljen od čitave nogometne planete završava karijeru.

Naš Ante u jednom je dahu pročitao njegov CV. Čovjek kojega je do jučer proklinjao i kojemu je čitava šira familija štucala od prekomjernog spominjanja reproduktivnih organa, sada mu je postao drag, štoviše, sažalio se nad njegovom sudbinom.

U 21. stoljeću dodjela Zlatne lopte jedan je od najglamuroznijih događaja na planeti u rangu Oscara, Grammyja, Emmyja, Nobela, čak i više od toga, a dobitnici te nagrade postaju hodajući besmrtnici. Otvorena su im sva svjetska vrata, a Nike, Adidas i druge korporacije natječu se milijardama ne bi li dobitnika privoljeli da ih reklamira. Dobitnici Zlatnih lopti veći su od rock zvijezda, žene vrište za njima, a na Instagramu i drugim društvenim mrežama imaju bezbroj pratitelja. Milijuni igrača diljem svijeta uključujući i one najbolje poput Bergkampa, Tottija, Batistute, Klinsmanna, Maldinija, Cafua, Roberta Carlosa, Romarija, Pirla i ostalih sanjaju da jednog dana osvoje Zlatnu loptu, ali im se to nikad ne ostvari.

Igor Belanov je ostvario taj san, ali mu je on istovremeno bio početak noćne more. Njegov život poslije osvajanja je bio sve samo ne glamurozan. Do dana današnjeg, a tako će ostati vjerojatno zauvijek, legendarni ukrajinski nogometaš bio je i ostao jedini dobitnik Zlatne lopte koji je igrao - zvuči nevjerojatno upravo koliko i jest - u amaterskoj ligi. Pijani Nijemci po zabačenim selima i dalje pričaju svojim sinovima i unucima kako su prije 30 godina uklizavali Zlatnoj lopti, čovjeku koji je tu titulu zaslužio 1986. godine, iste one godine kada je Maradona diljem katoličke Argentine zamijenio Duha Svetoga u Presvetom Trojstvu.

Kakva luda priča, normalno da mu je naš fiktivni Ante sve oprostio.

Popularni Članci