Upravo smo gotovi s ostavinskom raspravom u javnog bilježnika. Ne plače nam se, ako ste to pomislili, što nas ostavinska rasprava podsjeća na dragog pokojnika – što se njega tiče odavno smo isplakali Viktorijine slapove – već zato što smo na drugi svijet, pardon drugi račun, otpratili 300 eura.

Tri papira – 300 eura.

Najobičniji A4 papir s malo tinte na njemu plus dva potpisa kemijskom olovkom i pečat dole desno javnobilježničkog ureda Luce Bronzan. Što je tu toliko vrijedno da se plaća ovakva cifra?

Ej, 300 eura. Riječ je fakat o ogromnoj lovi. Za te pare nas smo troje čak mogli pojesti tri burgera u nekom dubrovačkom restoranu. Mogli smo, ne bi čovjek vjerovao, kupiti i jednu i pol avionsku kartu do Zagreba u Croatia Airlinesa. Pojesti nekoliko pizza i još bi nam ostalo za male ćevape.

-Imaš maramice? – pita me sestra sva uplakana. Nije još uspjela nadoknaditi ni cifru s očevog sprovoda kad li evo nove muke. Nije financijski lako kad ti bliska osoba umre. Ne znaš je li teže jecaš što nje više nema ili zbog svih financijskih izdataka. A ne možeš ne ići na ostavinsku raspravu, takav je zakon.

-Nemam maramica, sve sam ih potrošio – kažem začepljenog nosa. Nisam još uspio nadoknaditi ni troškove lijesa na četiri rate kad li evo novog financijskog ukopa. Ne znaš je li teže kad na sprovodu gledaš kako ti oca ukapaju ili kako očeva smrt tebe financijski pokapa. A ne možeš ne ići u javnog bilježnika, takav je zakon.

Imunitet na tržišno natjecanje

Takav je zakon po pitanju javnih bilježnika da oni imaju imunitet na tržišno natjecanje. Točno je propisano da na 15 tisuća ljudi ide jedan javni bilježnik. Nema tu konkurencije, ne bojiš se da će kraj tvog ureda stići još dvadeset javnih bilježnika, pa će za Black Friday udariti akciju na ostavinsku raspravu – jedan papir, samo 70 eura – i još dobijete set noževa za rezanje vena ako vam je i to skupo. Posao dolazi sam od sebe – nitko klijente ništa ne pita - na javnom bilježniku je samo da udara pečate i cifre u stotinama eura. A ako nećete platiti, nećete moći upisati pokojnikovo nasljedstvo, a kada zakonitih nasljednika nema, ode vlasništvo na lokalnu samoupravu.

-Nema džabe ni u mrtve babe – smije se javni bilježnik dok vam daje račun po kojem vam cure suze ostavnice.

Uzimate račun i nadate se da zbog financijskog šoka s ostavinske rasprave neće majku i(li) sestru strefit infarkt, pa ćete odmah imati dodatnih ‘parsto eura’ troška. Uviđate ipak da će nekako preživjeti, pa se napokon u miru rastajete želeći im dobro zdravlje da požive još barem toliko dugo koliko vam treba da zaradite za novu ostavinsku raspravu, pozdravljate ih, ali nesposobni ste za dalje nastaviti dan, jer koji je smisao života, svega, kada tri papira dođu 300 eura? Krv ispišate za tu cifru koja ode na jebeni pečat.

Da se odmorite od svega, sjedate u kafić, naručujete kafu i otvarate kutiju cigara. Treba vam neka distrakcija, da ne mislite na ovu bolesnoću koju ste upravo prošli u javnog bilježnika, pa surfate portalima da vas prebace u neku drugu dimenziju, neki paralelni svemir, treba vam vijest o mužu Blanke Vlašić, zatezanju lica Maje Šuput, Dubai čokoladi, tako nešto skroz nejavnobilježničko.

No Svemir je kurvin sin, često namjesti baš ono od čega bježite. Na ekranu mobitela iskače vam vijest Dubrovačkog vjesnika upravo o Luci Bronzan koju potpisuje novinarka Gabrijela Bijelić. Luce plače i troši maramice, jer koliko god pečata udari po papirima ostavinske i svake druge rasprave, koliko god stotina eura naplati, nije joj lako preživjeti.

Em prostor košta kao usluge koje nudi odvjetnica Doris Košta, em zaposlenici koštaju, em javnobilježničke takse nisu poskupile zadnjih 30 godina… Sve to nabraja Luce i tješi se kako resorni ministar početkom 2025. godine poskupljuje tarife. Čitam i ne vjerujem. Hvala ti tata što si umro prije poskupljenja, jer stvarno ne znam kako bih priuštio ta tri papira sa skoro stopostotnim poskupljenjima koji se najavljuju.

-Ovaj potez ministra Habijana za nas je zadnja slamka spasa za struku. Dovoljno je reći da je ovjerama potpisa cijena ista 30 godina. Kad izdamo račun, stranci ga slikaju i šalju prijateljima da vide koliko je povoljno. Ljudi ne shvaćaju u stvarnosti kakav je naš posao. Ostavine radimo po sudskoj tarifi iz 1994! – plače Luce, pa potom prelazi u samu srž.

Doris Košta dvostruko više od javnih bilježnika

-Ovo povećanje je očajnički vapaj za spas, da uopće opstane naša služba. Na Korčuli je, primjerice, bilježnica otišla u prijevremenu mirovinu jer nije mogla naći službenike za raditi. Na njezino mjesto se nije javio nitko, tako da je Korčula sad bez javnog bilježnika. Postoji samo u Blatu. Korčulani bi ga zlatom platili da dođe: sva trgovačka društva, sve statusne promjene i uknjižbe nema tko odraditi – jada se javna bilježnica.

Potom joj dobra Gabrijela Bijelić otvara novu kutiju maramica, kako bi Luce mogla nastaviti ispovijest.

-Spomenut ću samo cijenu poslovnog prostora u Dubrovniku, a mi smo dužni imati poslovni prostor od najmanje 85 metara kvadratnih, u prizemlju ili na prvom katu, dostupno osobama s invaliditetom, kako propisuje zakon. Zamislite samo koliko stoji najam tog prostora, a kolike su plaće naših zaposlenika jer ne možete ovaj posao zbog opsega posla raditi sami. A moji službenici su visoko kvalificirana radna snaga koja košta – briše suze Luce, pa se onda osvrće na odvjetnike kojima je puno lakše.

-Uvijek se nas uspoređuje s odvjetnicima, a oni mogu raditi sami, mi ne možemo. Njihov bod je duplo veći, a time i tarifa. U segmentu gdje smo konkurentni odvjetnicima cijena se nama nije povećala. I dalje su usluge kod nas puno povoljnije nego kod odvjetnika, a povećava se u stvarnosti samo ta ovjera potpisa. A te zarade o kojima se govori, nemaju veze sa stvarnim životom. Nitko ne gleda koliko ja godišnje ulažem, koliki su mi troškovi i što sve radim. Mi većinu poslova što se tiče ugovora možemo raditi kao odvjetnici, ali uz dvostruko nižu tarifu. Zar je moj rad manje vrijedan od njihovog? – pita se Luce Bronzan brišući nos.

Brišem nos i ja čitajući njenu ispovijest. Pa što je ovo, mila majko, da svi plaču. I javni bilježnici, i njihovi zaposlenici, i klijenti. Svi koji imaju veze s javnobilježničkim uredima izgledaju kao Plitvička jezera. Plač i škrgut zubi veći je nego u Bibliji, a rješenje je jednostavno, tu nadomak pečata i papira.

Zašto se, promislite malo, ne ukinu javnobilježnički uredi? Kada građani trebaju nešto međusobno potpisati, lijepo se ulogiraju na e-Građani i tamo preko šprance sve obave bez javnog bilježnika i ikakvih troškova, a Luce i ostali prijeđu u odvjetnike, jer Doris dvostruko Košta, zbog usluga koje naplaćuje po „duplo većim bodovima i tarifama“. Niti bi trebali plaćati prostore, ni zaposlenike.

A kada nema javnobilježničkih plaćanja, shvatili ste, nema ni plakanja.