Ruski heroji zaslužuju ulicu u Dubrovniku (i drugim dijelovima svijeta)

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: screenshot youtube
Tko su heroji po kojima bi se trebala zvati mjerna jedinica za neustrašivost? Njihova kratka definicija jest – to su oni ljudi koji čitav svoj život stavljaju na kocku, a nalaze se u situaciji gdje bi komotno mogli ništa ne riskirati

Veliki je propust čovječanstva što nije smislio jedinicu za mjerenje veličine muda. Kako da bez službene mjerne jedinice znamo tko je veći junak? Je li hrabriji čovjek Stjepan Filipović koji je njemačkim nacistima dok su ga vodili na vješanje držao lekcije iz politike i povijesti, ili možda Antonin Panenka koji je njemačkim nogometašima dok su ga vodili da izvede odlučujući penal za europskog prvaka odlučio pokazati da iza Željezne zavjese žive ne samo zombiji, nego i geniji? Ne treba posebno naglašavati da su obojica tim činom istovremeno uputila srednji prst smrti.

Možda je od obojice još hrabriji Kristofor Kolumbo koji je srednji prst pokazao velikoj gibraltrarskoj stijeni, a onda se kao prvi čovjek u povijesti sunovratio u ambis Atlantika uopće ne znajući kuda ide i koliko će mu do tog tamo neznajućeg trebati? Neki će opet istaknuti da je od Kolumba jedino hrabriji Gagarin koji će poletjeti toliko visoko, da nitko više na planeti neće znati je li ono Mjesec, Jurij il' sivi soko?

Za treće pak nema većih muda od onih spartanskog kralja Leonide koji je u Termopilskom tjesnacu tisuće i tisuće Perzijanaca dočekao sa svega 300 ludonja, a kada su im ustrtareni grčki saveznici rekli da Perzijanaca ima toliko da će strijelama zasjeniti sunce, hrabri Spartanci su odgovorili: „Super, onda ćemo se boriti u hladu!“ A što tek reći za Spartaka koji je u samoubilačku borbu protiv do tada najmoćnije države-vojske-civilizacije svijeta svih vremena, krenuo sa slabo naoružanim robovima?

Stavljanje života na kocku

Rekoh, prava je šteta što je čovječanstvo propustilo ustvrditi mjernu jedinicu za hrabrost, ali pošto nikad nije kasno, tko sad nama brani da pokušamo izmjeriti veličinu muda dosadašnjih historijskih junaka? Hajdemo krenuti s ovim gore nabrojenim. Nema sumnje da je sve do jednoga riječ o sjajnim herojima, no je li se ipak njihovo junaštvo razlikuje u malenim finesama? Stjepan Filipović, čija legendarna fotografija krasi ulaz u zgradu UN-a u New Yorku, obješen je u Valjevu 1942. godine nakon što su ga nacisti uhitili. Nije imao izbora, uhićen je i odmah poslan na vješala. Sve je brzo bilo gotovo.

Kod Kolumba je dugo trajala muka dok nisu ugledali kopno koje su nazvali San Salvador odnosno Sveti Spasitelj. No, nakon brojnih iscrpljujućih dana na moru, Sudbina ih je nagradila čistim hedonizmom – zlatom, mladima indijanskim tetama, vrhunskom hranom i začinima, a kao šećer na kraju, postali su prvi Europljani u povijesti koji su uživali u priganim patatama i pušenju duhana. Gagarinu se nakon problematičnog spuštanja iz svemira na Svetog Spasoja također osmjehnula Sreća, jer gdje god bi se pojavio razdragano mnoštvo bi mu aplaudiralo kao da su na koncertu Miša Kovača.

Hrabri ratnici i vojskovođe Spartak i Leonida, naravno, poginuli su u bitkama okruženi svojim vjernim vojnicima. Mogao je i Panenka slično proći – da ga okruženog svojim kolegama iz reprezentacije u svlačionici beogradske Marakane ubije čehoslovačka tajna služba StB jer je budaletina izveo odlučujući penal za naslov europskog prvaka zajebavajući se kao nikad nitko do tad. Sudbina je ipak pristala da se lopta zakoprca u mreži namagarčenog Seppa Maiera, a Panenka je postao i ostao prvi nogometaš u povijesti po kojemu je nazvan neki potez. Nećemo nikad saznati bi li strašna Štatna bezpečnost Čehoslovačke možda ipak oprostila Panenki da je promašio penal, jer kako se možeš ljutiti na čovjeka kojemu treba psihijatrijska pomoć?

Uglavnom sve ove gore ludonje su ujedno i ogromne mudonje, ali na našoj ljestvici neustrašivih ipak nisu na samom vrhu, jer čak i od njih postoje veći. Tko su onda najhrabriji ljudi koji su ikada živjeli na Kugli zemaljskoj? Tko su heroji po kojima bi se trebala zvati mjerna jedinica za neustrašivost? Njihova kratka definicija jest – to su oni ljudi koji čitav svoj život stavljaju na kocku, a nalaze se u situaciji gdje bi komotno mogli ništa ne riskirati. Najlakše ćete ih pronaći u raznim ratovima kao pripadnike agresorskog naroda koji se ne slažu s vladajućom politikom. Oni su manjina koja se opire većini.

Legendarne fotografije

Tako u nacističkoj Njemačkoj August Landmesser odbija salutirati Hitleru (to će postati legendarna fotografija), jer mu je supruga Židovka. On sam je član Naci stranke, ali umjesto da se odrekne žene s krivim krvnim zrncima, on Hitleru pokazuje srednj… , bolje rečeno ništa ne pokazuje, što je veliki propust u vrijeme kada se jako cijeni 'mjerenje žita'. I on, i žena, i djeca odlaze u koncentracijski logor. Suprugu su mu ubili, a Landmesser će kasnije poginuti na Pelješcu kao član mobilizirane jedinice njemačkih kažnjenika. Naravno da ovo nije jedini primjer u Drugom svjetskom ratu gdje su Nijemci sve riskirali zbog etičkih načela.

Kada smo već kod najpoznatijih svjetskih fotografija, kako ne spomenuti onu s pekinškog Tiananmena gdje se goloruki muškarac sam samcat suprostavlja koloni tenkova koji su došli ugušiti kineske studentske prosvjede? Niti ime, niti sudbina tog čovjeka ni do danas nisu poznati, a prošlo je već 33 godine.

U Domovinskom ratu dio Srba i Crnogoraca riskirao je život i karijeru prosvjedujući protiv rata u Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini. Spomenut ćemo ih samo nekoliko - glazbenici poput Ramba Amadeusa i onih okupljenih u Rimtutituki su mogli nagrabusit u Beogradu, prosvjednici na Cetinju su izvikivali „Oprosti nam Dubrovniče“, a crnogorski kontraadmiral Vladimir Barović počinio je samoubojstvo, jer nije želio izvršiti napad na hrvatske gradove. Srbin Srđan Aleksić pak izgubio je život u rodnom Trebinju, jer je branio život muslimanu na koga su se okomila četiri srpska vojnika.

Ovih dana slavnoj listi najvećih mudonja svih vremena pridružila se ruska voditeljica Marina Ovsjanjikova koja je upala u kadar najgledanije ruske informativne emisije (jasno, pod kontrolom Vladimira Putina) noseći transparent na kojemu je pisalo: „Ne ratu! Ne vjerujte propagandi! Ovdje vas lažu!“ Nakon ovog 'incidenta' ruska policija ju je ispitivala punih 14 sati, a ona je kažnjena novčanom kaznom. Samo dan kasnije, još jedna poznata ruska voditeljica pobjegla je iz novinarstva. Lilia Gildejeva uspjela je napustiti Rusiju, a potom je podnijela ostavku. Prije samo godinu dana, ona je bila uvrštena u Putinov popis novinara koji su dobili zahvalnice za 'postignuća u razvoju masovnih medija'. Iako bi joj život bio puno komotniji i bogatiji da je šutjela, odlučila je ići linijom težeg otpora ne mareći za egzistencijalni strah.

Borisa Nemcova 3

Boris Nemcov, kritičar Putina i opozicijski lider, ubijen je u Moskvi. Još jedan kritičar ruskog režima Aleksej Navalni prvo je otrovan, a potom poslan u zatvor. Anna Politkovskaya smaknuta, isto kao i Alexander Litvinenko. Brojni Putinovi kritičari, od političara preko novinara do bivših suradnika, ubijeni su u mafijaškim sačekušama po Rusiji i Velikoj Britaniji. Svi bi oni danas bili živi da su šutjeli. Ne samo živi, nego vjerojatno i bogati, jer Putin nagrađuje odane. Ali demokracija im je bila važnija od svih tih beneficija, veliki smisao za koji su se borili.

Naravno, ovo je samo minijaturni presjek najvećih svjetskih heroja u povijesti, bilo ih je puno više, što jest zaista samo po sebi optimistično i inspirirajuće. Neustrašivi Leonida, Spartak i Filipović stradali su od ruke protivnika, ni ne imajući alternativu, no ovi gore nabrojeni heroji suprostavili su se svojim vođama, a mogli su izbjeći sudbinu. Nitko ih ne bi dodirnuo da su okretali glavu od problema u kojima se našla njihova država, njihov narod, štoviše, da su se priklonili većini, život bi im bio nikad lagodniji. Ali ne, etika i moral im nisu dali mira.

Ako mene pitate, to su najveći i najbolji ljudi koji su živjeli među nama, nema većih mudonja od njih, čak ni onaj penal Panenke nije u tom rangu. Da se mene pita po tim njemačkim, ruskim, kineskim, srpskim, crnogorskim, bosanskim, hrvatskim i svim ostalim herojima bi se trebale zvati ulice kako po Dubrovniku, tako i po čitavom svijetu.

Neka dijete upita roditelja, zašto mu adresa u Lapadu glasi Borisa Nemcova 3? Zato sine, rekao bi mu tata, jer nečija hrabrost poleti toliko visoko, da nitko više ne zna jel' ono gore Mjesec, sivi soko il'… muda Borisa?

Popularni Članci