test

Priča o Žutoj podmornici i njezinom vlasniku Peru Limunadi, čovjeku ispred svoga vremena koji je planirao dovesti Beatlese u grad

Autor: Ivo Batričević Autori fotografija: Osobna arhiva
Pera Miljkovića u Gradu su svi  poznavali. Bio je poduzetnik, medijski menadžer, organizator, ugostitelj, umjetnik, čovjek ispred svoga vremena. Rođen 1948. u Trnovici, u Dubrovačkom primorju, preminuo je 2004. s tek 56 godina, ali ostavio je iza sebe jednu nevjerojatnu životnu priču.

Piše: Ivo Batričević

Bio je čovjek pun ideja, ambicija, pun života, a u svemu što je radio bio je prvi. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja radio je kao portir u hotelu „Excelsior“, te već tada počinje s idejama kako zaraditi. Za početak to čini prodajom limunade, zbog čega i dobiva nadimak za cijeli život. U doba svojih studentskih dana bavio se menadžerskim poslovima, organizira koncerte Tomislava Ivčića, Dubrovačkih trubadura, Parnog valjka, Bijelog dugmeta i mnogih drugih.

Poduzetnički duh

 Sa svojih 22 godine kupuje 1970. u crnogorskom brodogradilištu Bijela staru rashodovanu podmornicu od Jugoslavenske ratne mornarice te je dovodi u Grad. Veziva je prvo u brodogradilištu Greben u Mokošici, a kasnije uz obalu između Sustjepana i Batahovine. Daje joj ime „ŽUTA PODMORNICA“ po pjesmi „Yellow Submarine“ legendarnih „Beatlesa“ iz 1966. godine. Nakon tog izazova, godine 1975. završava Pravni fakultet, ali odmah upisuje studij Hrvatske povijesti na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku, kao veliki zaljubljenik u umjetnost. Iste godine se ženi s Majom i s njome podiže troje djece. Spominje se kako je tih godina pokušao izvaditi stari potopljeni grčki brod Agi Nicolaus. Među prvima kupuje leut s kojim vodi turiste u obilazak dubrovačkih otoka, a nakon velikog požara 1985. otvara pilanu na Bosanci. 

Pred sam Domovinski rat umjesto pilane na istom mjestu otvara prvi ugostiteljski objekt  „Willage House“, atrakciju tih vremena, što zbog niske cijene, što zbog dobre ponude, do koje nema tko nije navratio tih godina. Taj restoran je privukao mnoge naše sugrađane, a i strance jer je davao hranu i pića u neograničenim količinama za jednu crvenu papirnatu novčanicu. Nakon rata okreće se umjetnosti,postaje član Udruženja likovnih umjetnika Dubrovnika, a u svom rodnom mjestu Trnovica osniva Likovnu koloniju. Izrađuje lijerice, stvara kamene kipove koje i danas možemo vidjeti:  u Stonu kameni  kip „Svirač lijerice“, kip svetog Vlaha u Bolnici za uho, grlo i nos u Zagrebu, kip svete Lucije na Očnom odjelu Opće bolnice u Dubrovniku, kip „Lady Pi- Pi“ pored njegove kuće na Pelinama itd. Perov nemirni ugostiteljski duh ne miruje te otvara u obiteljskoj kući na Pelinama restoran kojeg danas vode njegova djeca.

Priča o teglju iz 1970. 

Bio sam sudionik teglja 1970. godine (pred 51 godinu) sa školskim brodom Nautika u vlasništvu Srednje pomorske škole iz Dubrovnika jer mi je otac bio zapovjednik broda Nautike, a tada sam imao 12 godina. Interesantna je priča kako je Pero prevario JRM i doveo podmornicu u Dubrovniku, a da nikome ništa nije platio, odnosno za 0 dinara troška, a kasnije nakon par mjeseci je sve troškove podmirio. Bilo je ljetno doba te smo se taman s brodom Nautika vezivali u Gružu ispred Domjana nakon cjelodnevne vožnje Gruž- Slano-Jakljan-Slano-Gruž oko 17 sati. Pero je došao na brod s molbom da uskoro isplovimo jer se radilo o važnom tegljenju podmornice, a prethodno je za vijađ dobio odobrenje od vlasnika Nautike. 

Brod je imao samo tri dana slobodno između dvije plovidbe, ukrcali smo nešto hrane i vode te smo isplovili oko 20 sati za brodogradilište Bijela u Crnoj Gori. Vrijeme je bilo lijepo, ali kad smo došli kod Grebena naglo je zapuhao ljetni suhi šilok koji obično puše par sati, te se u kratkom vremenu diglo veliko more tako da smo imali veoma neugodnu plovidbu. Taman kada smo prošli Cavtat oko pola milje, morali smo okrenut natrag prema Cavtatu gdje smo se vezali uz rivu i prenoćili. Ujutro rano prvom zorom smo isplovili i vrijeme je bilo vedro s mrtvim morem od sinoćnjeg šiloka.

Ruzinavo kormilo ostalo u poziciji sve desno

 Dolaskom u brodogradilište Bijela odmah smo se vezali uz bok podmornice te se pravio plan za tegljenje. Zapovjednik broda Nautike je odmah uvidio problem jer  je ruzinavo kormilo podmornice ostalo u poziciji sve desno i odmah je bilo jasno da se takav tegalj ne može obavit s tolikim otklonom kormila u jednu stranu. Pero se našao u neugodnoj situaciji jer je već organizirao i televizijsko snimanje prolaska podmornice pored Porporele sutradan u kasnijim poslijepodnevnim satima. Kako smo mi došli za vrijeme produljenog vikenda zbog nekog državnog praznika tako u brodogradilištu nije bilo radnika uz čiju pomoć bismo vratili kormilo podmornice u sredinu. Našlo se rješenje te je Pero uzeo u najam mali vojni remorker koji je bio stacioniran u brodogradilištu Bijela koji nam je mogao biti na usluzi tek iza 21:00. Taj mali tegljač je imao asistencu spuštanja teretnog broda u more iz plutajućeg doka. 

Napokon smo odvojili podmornicu od obale, a vojni remorker se vezao na desni bok podmornice po krmi. Međutim i dalje je kormilo podmornice stvaralo tako veliki problem da se nije moglo tegliti dok brod Nautika nije došao uz desni bok po provi. Tada je počelo lagano tegljenje, ali još nismo bili sigurni da ćemo uspjeti. Znam da će vam ovo napisano izgledati nevjerojatno, ali eto tako se moralo u ono doba odraditi. Krenulo se u tegljenje s visokim rizikom i kontra sigurnosti plovidbe. Nekako smo uspjeli izbalansirati smjer kretanja i postigli smo brzinu od neka dva ipo čvora. 

Kraj Porporele prošli u dogovoreno vrijeme

Cijelim tegljem se upravljalo tako da smo za promjenu kursa na lijevo koordinirano dodavali snagu potiska, a za okrenut na desno smo samo naše timune stavili u sredinu. Znam da ovo malo zvuči nemoguće, ali eto uspjeli smo dovesti podmornicu po kalma bunaci do Mokošice i naravno da smo po planu prošli pored Porporele negdje po mome sjećanju oko 19 sati. Da je bilo slučajno malo vjetra i valova ova podmornica ukupne težine 905 tona ne bi s kormilom okrenutim u desnu stranu imala šanse doći u Dubrovnik i zamišljeno tegaljenje se ne bi moglo ostvariti bez da se kormilo stavi u sredinu. Nautika je već nakon dolaska u Mokošicu, sutradan krenula na novu već unaprijed ugovorenu plovidbu. Koliko je bilo zahtjevno tegliti tako tešku podmornicu uvjerio sam se jer sam je osobno vidio nasukanu na ulasku u Veliki Zaton prilikom jednog kasnijeg tegljenja, a imam jednu fotografiju gdje se vidi nasukana, ali o tom događaju ne znam ništa.     

Sad se pričom vraćam u vrijeme tegljenja podmornice iz Bijele u Mokošicu gdje nam je Pero otkrio kako je uzeo podmornicu od JRM-a, a da je još nije platio. Tegljenje brodom Nautika planirao je platiti za par dana kao i vojni remorker koji je imao visoku cijenu tegljenja po satu. Pero se nije vele uzrujavao jer je bio zadovoljan što smo krenuli podmornicom prema Gradu.  Znači da je Pero doveo podmornicu u Mokošicu za nula dinara, a sve troškove je podmirio za dva ili tri mjeseca nakon što je s podmornice skinuo i prodao dubrovačkom Sakupljaču mesing, bakar, aluminij i višak čelika. 

Najvažnije je napomenuti da je Pero podmirio sva svoja dugovanja i nikome nije ostao dužan, ali je to napravio na svoj način. Ovim idejama koje je realizirao dokazuje kako je bio osoba koja je imala hrabrosti napraviti nešto što se nitko ni u ono vrijeme, a niti danas ne bi usudio napraviti, a on je to ipak napravio. Mislim da je sve to napravio i  naštimao je da tamo dođemo za državni praznik - pred vikend. Nisam ni siguran da li je na početku tegljenja podmornica još bila upisana u vojni registar, jer danas mi je to nemoguće provjeriti, a ovo sve pišem po sjećanju.           

U novinama „Slobodna Dalmacija“ Marijan Žuvić piše: „Zanimljivo je da je Jugoregistar za ŽUTU PODMORNICU objavio podatke po kojima je to nekadašnja podmornica Nebojša, građena 1918. u Glasgowu. Kako se zna da je Nebojša, građena 1927. u High Walkeru na rijeci Tyne kod Newcastlea, a da se NAUTILO (iz 1947.) uopće ne spominje, pitanje je kakve je papire od podmornice Pero Limunada uopće imao“.      

Pero je imao naum  na ŽUTOJ PODMORNICI napraviti restoran, disko klub, kockarnicu, a imao je ideju i da legendarne Beatlese dovede na jedinstvenu podmornicu na svijetu, i to još žutu. Započeo je uređivati, ali zbog nedostatka novca je uspio opiturati podmornicu u žutu boju, i otvoriti restoran na palubi broda. Sveukupno ŽUTA PODMORNICA je bila u Rijeci dubrovačkoj nešto malo dulje od tri godine. Zbog novčanih problema i budućih novih troškova kako bi se dobile sve potrebne dozvole od Jugoregistra i Grada, odlučio je prodati podmornicu u Brodospasovo rezalište brodova Sveti Kajo pored Solina.

Zahvaljujem se obitelji Miljković, a posebno kćeri Maji koja mi je pred desetak godina pronašla u šufitu stare slike tog tegljenja i iz vremena kad je podmornica radila kao restoran kako bi ipak obnovili sjećanje na lik i djelo njihovog oca i supruga. ŽUTA PODMORNICA je jednostavno bila dio života našega Grada pune tri godine i jedinstveni projekt u cijelom svijetu. Samo jedan čovjek je to mogao napraviti na njegov poseban način, a i uspio je. Moglo bi se o Peru Limunadi još dosta toga pozitivno napisati, ali danas je riječ samo o njemu i njegovoj podmornici.

Povijest ŽUTE PODMORNICE i osnovni tehnički podaci, napisani u suradnji s gospodinom Marijanom Žuvićem iz Splita:   

- Izgrađena je 1943. u brodogradilištu Cantieri Riuniti dell’Adriatico u Monfalconeu za talijansku Ratnu mornaricu pod imenom NAUTILO

- Porinuta 20. ožujka 1943.

- Isporučena 26. srpnja 1943.

- Klasa ‘Tritone’ jurišna podmornica

- Dimenzije: duljina 63.15 m., širina 6.98 m.

- Istisnina (težina podmornice) na površini / uronjena: 905 / 1068 tona

- Pogon: 2 dizelska motora ukupno 2400 KS.

- Brzina na površini: 16 čvorova

- Brzina pod morem: 8 čvorova

- Naoružanje: 1 top kalibra 100 mm, 6 strojnica 13.2 mm

- 6 torpednih cijevi od 533 mm (4 pramčane i 2 krmene)

- Posada: ukupno 49 (5 časnika i 44 dočasnika i mornara)                                                   

- 1943. - U rujnu zarobljena u Monfalconeu od Nijemaca i uvrštena u sastav

Kriegsmarine pod imenom UIT 19 (Unterseeboot Italienische)

- 1944. - 9. siječnja potopljena u Puli u britanskom zračnom napadu

- 1948. - Izvađena i otegljena na popravak u Remontni zavod 'Sava

Kovačević' u Tivtu

- 1953. - Uvrštena u sastav JRM pod imenom SAVA oznaka 802

- 1968. - Povučena iz aktivne službe

- 1970. - Brisana iz sastava JRM i prodana Peru Miljkoviću iz Dubrovnika

- 1971. - Dotegljena u Mokošicu i preuređena u plutajući restoran sa stalnim vezom između          Sustjepana i Batahovine.

- 1974. - Prodana za rezanje 'Brodospasu'

- 1974 - 10. siječnja po tegljaču 'Jupiter' dotegljena iz Dubrovnika u rezalište Sveti Kajo pored Solina.

Popularni Članci