Priča o najsretnijem i najtužnijem golu u povijesti nogometa

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: screenshot YouTube
Uskoro nas čeka finalni turnir Lige nacija i nastavak kvalifikacija za Europsko prvenstvo u nogometu. U međuvremenu se prisjećamo najposebnije priče Eura ikad u kojoj je glavni akter reprezentativac Danske kojemu se kćer nalazi u bolnici u terminalnoj fazi leukemije

'Zašto je uopće nešto? Zagonetka nije toliko u tome zašto je antimaterija nestala koliko u tome zašto je materija preživjela?'

Frank Close

Jugoslavija je početkom devedesetih godina bila globalna nogometna velesila u rangu strašne Njemačke, aktualnog svjetskog prvaka. Taman je stasala generacija omladinskih svjetskih šampiona koja u kombinaciji s prvotimcima Crvene Zvezde, klupskog prvaka Europe, zida ekipu od koje se protivnicima tresu šorcevi i doziva im se mama. Katanec, Pančev, Boban, Šuker, Prosinečki, Mijatović, Savičević, Jugović, Jarni i naravno Dragan Stojković Piksi, lakoćom proljetne kiše zapišavaju suparnike i bez ikakve Severina Vučković drame eto ih na prvom mjestu kvalifikacijske skupine odakle odlaze na Europsko prvenstvo koje se 1992. godine odigrava u Švedskoj.

Za kladionice, oni su uz Nijemce, prvi favoriti Eura. Teško ih može zaustaviti i Nizozemska s van Bastenom i Gullitom, još teže Francuska s Jean Pierre Papinom, pa ni Engleska s Garyjem Linekerom. No ni tradicionalno smrtno točni bookmakeri nisu uspjeli predvidjeti tko bi nepoderivu Jugoslaviju mogao rastaviti u paramparčad - nekako im je promaknula balica luđaka iz Socijalističke partije Srbije predvođena ubojitim napadačem Slobodanom Miloševićem. Centarfor Milošević posljednjih nekoliko mjeseci istaknuo se kao najbolji strijelac Jugoslavije. Ustrijelio je već na stotine Hrvata, Albanaca i Bosanaca, a i dalje nije kanio stati trpati projektile unutar kaznenih prostora Vukovara, Dubrovnika, Sarajeva… UEFA-i se pravila jugoslavenskog nogometa – u kojima se doslovno kidaju noge, nogomet njima ustvari znači da je noga meta – nisu svidjela, pa su s Europskog prvenstva izbacili izabranike Ivice Osima.

Danski turisti

-Halo – rekao je predsjednik UEFA-e Lennart Johansson nakon što je u rekordnom roku od pola sata uspio izvrtjeti brojeve na onom prastarom fiksnom telefonu – Je li to Richard Moller Nielsen?

-Jest – rekao je izbornik Danske.

-Slušaj me – krenuo je predsjednik teatralno – Jugoslavija je izbačena s Eura, i umjesto njih vi upadate, jer ste u toj skupini bili drugi, kontaš? Nemate puno vremena, skupi ekipu, uzmite letove i dolazite!

Nielsen nije bio sretan. Evo ga sa ženom na ljetovanju ispod palme u Palma de Mallorci, tko će joj sad reći dok bućka noge u jacuzziju da on mora bućkati noge reprezentativcima Danske na treningu? Ipak je stara dobra Nielsen nekako pristala, jebiga, da nije nogometa, ne bi bilo ni Krka i Paga, a kamoli Palma de Mallorce, ali to je bio lakši dio posla. Ono što je puno teže jest kako dovući igrače s godišnjih odmora, izvući ih iz zagrljaja žena, ljubavnica, alkohola i noćnog života?

-Ma goni se i ti i Euro – rekao mu je Michael Laudrup, najbolji igrač Danske u povijesti.

Ipak dio igrača čudom Gospodnjim je pristao uključujući karizmatičnog golmana Petera Schmeichela. Ajde bar se nećemo osramotiti kad imamo njega, zadovoljno je trljao ruke danski izbornik. Onda mu na pamet padne još jedno ime, iako bi bio pravi šupak da ga zazove. Kim Vilfort, nezamjenjivi veznjak Brondbyja, jedini od igrača koji ima neoboriv alibi za nenastupanje na Prvenstvu. Kćer od sedam godina boluje od leukemije i nalazi se u bolnici. Zazvat ću ga, možda mu u teškim trenucima bude drago znati da je za mene nezamjenjiv u reprezentaciji Danske, prolazile su mu teške misli kroz glavu kao teretnjaci kroz tunel između Švedske i Danske.

-Ma goni se i ti i Euro – rekao mu je Kim Vilfort, najbolji igrač bolnice u Kopenhagenu.

Ostalo je samo dva dana do prvenstva. Danski reprezentativci još nisu stigli odraditi suvisao trening, onako preplanuli s godišnjih odmora, izgledali su kao da snimaju reklame za Lego kockice, a ne da se pripremaju za nastup na važnom prvenstvu. Trener Nielsen nije imao niti jednu analizu protivničke momčadi, a nije mu pomoglo ni nepostojanje YouTubea i sličnih čudesa. U međuvremenu Michael Laudrup obilazio je pueblos blancos diljem Andaluzije, a Kim Vilfort je obilazio doktore u blancos odjeći pitajući ih za zdravlje malene Line.

-Bolji su nalazi zadnjih par dana – rekao je zagonetno doktor.

Supruga i kćer nagovorili su Vilforta da ode na Euro, bit će sve u redu. Kim ih je nevoljko poslušao, znao je da ga muljaju. Ipak, ukrcao se u auto i iskrcao točno na intoniranje himni u utakmici protiv Engleza. Igrao je u prvoj postavi, a utakmica je završila 0-0. Drugo kolo skupina i dvoboj protiv domaćina Šveđana. Opet ga Nielsen postavlja u prvu ekipu, ali Danska ponovno izgleda neozbiljno, igrači više razmišljaju o kremi za sunčanje nego o centaršutu za zgoditak, Tomas Brolin je neumoljiv i Švedi pobjeđuju. Nakon dva kola Danska ima samo jedan bod i nije dala nijedan gol. Sve je gotovo, nema šanse da prođu dalje. Možda i bolje tako, reče Kim Vilfort i odjuri s autom u bolnicu. Moller Nielsen ga nije ni pokušavao zaustaviti. Možda je sve ovo bila skroz neozbiljna ideja, prošle su mu teške misli kroz glavu baš kao Vladi Danske kad Grenland prijeti odcjepljenjem.

Hygge u Dolini suza

U zadnjem kolu utakmica s Francuskom. Kim Vilfort zajedno sa suprugom, kćeri i ostalim karcinomskim bolesnicima gleda utakmicu u bolničkoj TV sali. Francuska je strašna, napad joj predvode Papin i Cantona. No, na terenu je neka druga Danska, ipak je sad iza njih nekoliko zajedničkih treninga. Već u osmoj minuti Larsen dovodi Dance u vodstvo i kladioničare u očaj. Veliki Jean Pierre Papin u 60. stvari vraća na tvorničke postavke, a onda trener Nielsen odigrava potez utakmice – uvodi Elstrupa koji mu se zahvaljuje na najbolji mogući način – utrčava u kazneni prostor Francuza i kroz noge gura loptu zabezeknutom vrataru Martiniju.

U bolnici u Kopenhagenu je totalni delirij – karcinomski bolesnici potpuno su zaboravili da su jednom nogom u grobu – skaču od sreće, grle se, skandiraju Vilfortovo ime. Još svega nekoliko minuta i Danska će se plasirati u polufinale Europskog prvenstva. Gotovo je, sudac svira kraj, sad luduju i doktori, svi skupa nagovaraju Kima da se vrati u momčad i zaigra polufinale. Kada je vidio njihovo oduševljenje, više ni trenutka nije dvojio. Dat će sve od sebe da im priušti još malo hyggea u ovoj surovoj Dolini suza.

k

Kim Vilfort

Polufinale protiv Nizozemske, jedne od najspektakularnijih momčadi u povijesti Mliječne staze, a i šire, bar dok se ne jave vanzemaljci. Gullit, van Basten, Rijkaard, Bergkamp, De Boer, Ronald Koeman, Roy…, ekipa od koje protivnici izgube već u svlačionici. Ali imali su Danci ono što bi rekli nemaštoviti sportski novinari, dvanaestog igrača.

-Ujedinila nas je obiteljska situacija Vilforta – reći će kasnije u jednom intervjuu Jensen – Do nas su doprle vijesti da smo svim onim bolesnima podarili sreću u teškim trenucima.

Utakmica je bila spektakularna. Larsen se već u 5. minuti klanja na jedan ubačaj i Crveno-bijeli vode. Nije dugo prošlo, a Dennis Bergkamp volejem s ruba šesnaest metara daje urbiju et orbiju dokaz tko je u ovoj utakmici favorit. Ali Larsen igra utakmicu života. Iako još uvijek nije izmišljen Google Maps on točno zna lokaciju gdje obitava Adidas Estrusco Unico, pa službenu loptu Eura službenik danske reprezentacije još jednom uredno proknjižava za senzacionalno vodstvo 2 naprema 1.

Semafor pokazuje 85:23, manje od pet minuta do ulaska Danaca u veliko finale. Nizozemska ima korner. Loptu u donjem desnom kutu televizijskog ekrana gladi Rob Witschge, poglediva gdje su mu suigrači, pa je ljevicom odapne u utrobu Scheimchelovog kaznenog prostora. Etrusco Unico slabo polijeće, nema dovoljno goriva za dugi let, pa se strmopižđuje na prvu stativu gdje je Gullit onom svojom dugom kovrčavom kosom planira prebaciti u sazviježđe Pet Metara, ali nema mu na kosi dovoljno regeneratora, pa lopta pada tik iza njegovih leđa gdje se potom 'besmisleno' poput kvantne čestice odbija od nogu Danaca i Nizozemaca, sve dok je nizozemski kvantni fizičar Frank Close Rijkaard neukroti u zagonetki odsutne antimaterije.

Čija majka će plesti?

2-2, Danci i gospodo, igrat će se produžeci. Tamo se nije dogodilo bogznašto, umor i važnost utakmice sputali su aktere. Izvodit će se penali, tko će imati više sreće, čija majka će, kako se ono kaže, zadnja plesti nakon što se lopta u golu smjesti? Prvih nekoliko izvođača s obje strane nepogrešivo cilja, a onda se na kreču pojavi i sam Nepogrešivi – Marco van Basten, Labud iz Utrechta. Legenda kaže da je posljednji put pogriješio dok je Nizozemska još bila Visokozemska, tamo negdje za vrijeme Pangee. Uzima ogromni zalet, kreće iz predgrađa Eindhovena, pa nakon tri dana i četiri noći ujaše u Goteborg i opali projektil prema plavokosom golmanu Manchester Uniteda. Schmeichel je hladan poput siječnja u Yakutsku, čita van Bastena kao djeca Junake Pavlove ulice, i Danska je u prednosti.

Bolesnicima u Kopenhagenu zdravstveno stanje se instant poboljšalo, iako su doktori danas otkazali sve kemoterapije. Mala Line očiju punih suza radosnica isčekuje dolazak danskog reprezentativca s brojem 18, inače u slobodno vrijeme njezinog oca, na megdan s van Breukelenom. Dok prilazi bijeloj točki, Kima Vilforta bombardiraju misli – šta ti je život, jučer jesi, danas nisi, rodi ti se dijete, onda oboli, Danska je odavno ispala od Jugoslavije, a evo je sada na 11 metara od velikog finala i najvećeg uspjeha u povijesti – kako bi ono rekli veliki filozofi i britanski fizičari? - zašto je uopće nešto, zagonetka nije toliko u tome zašto je Jugoslavija nestala koliko u tome zašto je Danska preživjela?

Da, zašto je uopće nizozemski vratar pomislio da bi mogao obraniti penal Kimu Vilfortu? Ludnica je na stadionu Ullevi u Goteborgu, ali na i na Odjelu radiologije u Kopenhagenu – pacijenti bacaju infuziju iz vena, doktori hitaju WC papir kroz prozor, grle se mama i kćer Vilfort, čak i Michael Laudrup tamo na plaži Marbelle okreće turu suigračima iz Barcelone Hristu Stoichkovu i Pepu Guardioli, a uspjehu danskih turista na Euro ekskurziji u Švedskoj vesele se i hrvatske, te srpske postrojbe, iako su oni zajedno trebali navijati u Malmou i Stockholmu, a ne međusobno ratovati na prvoj linije fronte. Jedino tko nema vremena za slavlje je slavljenik - Kim Vilfort. On se nije ni otuširao, evo ga već u autu, hita opet prema bolnici.

Veliko finale u Goteborgu, 26. lipnja 1992., protivnik aktualni svjetski prvak Njemačka. Samo nekoliko mjeseci ranije veliki britanski filozof i fizičar Gary Lineker podario je svijetu Opću teoriju nogometne relativnosti – Nogomet je igra u kojoj sudjeluje 22 igrača, a na kraju uvijek pobijedi Njemačka! Odmah u uvodu znanstvene analize Lineker je naveo nevjerojatan podatak – Elf je zadnji put na jedanaesterce izgubio još tamo 1976. godine, ali čak ni to mu se ne smatra za poraz, jer ono što je Panenka na toj utakmici učinio ne dolazi sa ovog svijeta, pa strašnu Njemačku, logički gledajući, po ovozemaljskim pravilima nitko nije svladao još od Winstona Churchilla i Drugog svjetskog rata. Drugim riječima, čak i ako Danska izdrži 120 minuta bez poraza neminovno će izgubiti na penale.

Pedantni švicarski sudac Bruno Galler izvodi momčadi na teren točno u 20 i 13 po srednjoeuropskom vremenu. Pazite sastav Nijemaca, serem Lidl bokserice dok ovo pišem – Illgner, Reuter, Brehme, Kohler, Buchwald, Helmer, Hassler, Effenberg, Sammer, Riedle i Klinsmann. Još im nedostaje veliki Lothar Matthaus, a na klupi je, vjerovali ili ne, Andreas Moller. Na drugoj strani travnjaka reprezentacija Danske ulazi sa samo desetoricom. Švicarac ih pita znaju li oni uopće nogometna pravila, da nastupa 11 igrača, bar dok on nekoga ne isključi, ali oni se ne uzbuđuju, znaju da će Kim Vilfort svaki trenutak uletjeti drito iz auta na travnjak Ullevija i zauzeti mjesto u veznom redu. Evo ga, taman dolijeće, bez treninga, bez taktičke analize, samo sa jednim ciljem – ako je ikako moguće natjerati smrtno bolesne na još jednu vježbu mišića lica - takozvana smijalica.

Dodaj mi jastuče

Utakmica tek što je počela, a Guido Buchwald odmah ispaljuje V2 raketu prema obalama Petera Schmeichela. Danska protuzračna obrana ipak uspijeva nekako neutralizirati njemački Blitzkrieg. Igra se 18. minuta kada Povlsen pokušava učiniti štetu na desnom krilu njemačke avijacije, ali odnekud dolijeće presretač Jurgen Koller i uzima mu loptu - kao Plenković firmama porez na dohodak - potom je daje Andreasu Brehmeu, tu je ipak najsigurnija, ali jedan Danac mu ulijeće u koljena i obara ga na švedsko tlo, ali švicarski sudac je nijem – danski komentator pjeva: Dodirni mi kolena, to bi baš volela - Adidasica se odbija opet do Povlsena koji vidi natrčalog Jensena, a ovaj mu viče – „obuci kopačke, dodaj mi jastuče“ – a Danac s brojem devet na leđima mu odgovara – „znamo se skoro već deset dana, evo ti loptu i ključ od stana“ – buuuuuuummmm – Etrusco Unico pozvonio je na Illgnerov parlafon…

Šta da vam kažem? Jastuče je u rašljama, na svježe vodstvo Danske miriše dan.

Međutim, problem je što je ranjena Njemačka najopasnija Njemačka. Samo se onomad sjetite kad ju je mađarska Laka konjica ranila u grupnoj fazi Svjetskog prvenstva s osam komada, a ovi joj se osvetili u finalu. Jedan centaršut s ruba Svemira pada u danski kazneni prostor gdje ga dočekuje Jurgen Klinsmann – dere se njemački komentator: Klin se Klinsijem izbija -  pa glavom odapne prema spoju stative i prečke. Očajna kućanica Peter Schmeichel, iako je cijeli dan pospremala otpatke u svom šesnaestmetarskom dvorištu, još uvijek nije umorna – stavlja Domestos na rukavice, pa očisti i tetanus s Klinsmannovog projektila.

I dalje Danska vodi, ali igra se i dalje na njenoj polovici terena. Ipak, jedna lopta izgubila je GPS vezu s njemačkim veznim igračima, pa se nekako otkotrljala do Kima Vilforta koji desnicom zamahuje kao da je kraj njega sam Heinrich Himmler, a ne Thomas Helmer, ovaj prolijeće u prazno kao siromašni udvarač na audiciji za ženidbenog druga Maje Šuput, a dobri naš Kim, u skladu sa skandinavskim političkim uvjerenjima, prebaci ju potom na ljevicu, pa je ćušne u bližu stativu Illgnerovog gola, odakle se ona sporo i polako, poput ljenjivca na heroinu, prebaci preko gol linije za nedostižnih 2-0 Danske.

Mama podiže Linu u naručje, da, da, ovo je java, nije plod vica, rade joj mišića lica – u bolnici u Kopenhagenu totalna je smijalica – tata je srušio Linekerov poučak – Nogomet je igra u kojoj sudjeluje 22 igrača, a na kraju je Danska prvak Europe, iako se uopće nije kvalificirala na završno natjecanje. Kim Vilfort uredno je primio zlatnu medalju, pa se tko zna po koji put ukrcao u svoj automobil krenuvši prema bolnici. Čekaj malo, prolazile su mu teške misli kroz glavu kao teške droge kroz rotterdamsku luku, ako smo mi pobijedili nepobjedivu Njemačku, zašto Line ne bi pobijedila nepobjedivu leukemiju?

Ne znamo, dobri moj Kime, ne znamo zašto je uopće nešto? Zagonetka nije toliko u tome zašto je Danska pobijedila koliko u tome zašto Line ne bi preživjela?

Samo nekoliko tjedana nakon epskog pohoda danske reprezentacije kćer Kima Vilforta je preminula. Danski turisti, inače u slobodno vrijeme prvaci Europe u nogometu, ponovno su se okupili sa godišnjih odmora, čak je i Michael Laudrup došao. Jedan se čak zakleo da je iz daljine vidio Garyja Linekera, ali nije bilo mobitela i kamera da potvrde. Svećenik je bio pod velikom tremom, vodio je na hiljade sprovoda, ali ovaj je bio posebno težak. Kao da izvodi odlučujući penal u polufinalu Eura. Trgnuo je jednu ljutu, pa se uputio ka lijesu. Stao je na udaljenosti od 11 metara, pa podignuo ruke u zrak pomalo se bojeći onoga što će reći.

-Život je igra u kojoj sudjeluju biljke, životinje i ljudi, a na kraju uvijek pobijedi… - zastao je na trenutak stari danski svećenik.

U to je odnekud zacvrkutala ptica i Kimu Vilfortu probudila mišiće lica.

Popularni Članci