Takozvani progres je nezaustavljiv, sviđao se vama ili ne. Uostalom, za to smo se i borili

Ne znam kako spavate, ali ja ne mogu. Probudih se jutros iznad one izdajničke fleke na jastuku, u znoju kao rezultatu 48smogodišnjeg rada umornog muškog hrvatskog tijela. Uvijek u takvim situacijama pokušavam shvatiti zašto sam nervozan. Struju mi danas ne iskopčavaju, ovrha nemam, telefon mi vjerojatno i dalje lagano prisluškuju, a i nekog konkretnog razloga za paniku nemam. I onda shvatim. Jedva čekam da vidim novu haubicu. Najbolju pi…u na svijetu. Ženu nad ženama. Haubicu. Kojom ćemo uništavat mrskog neprijatelja. I zato, drugarice i drugovi, moramo svi biti kao jedan, pod našom zastavom. Potrošiti, ako treba, još 40ak milijuna eura, ma šta je to za takvu zemlju. Neka svijet vidi kako smo jaki i za rat spremni. 

Mobitel zvoni cajku. Jozo glasno opsuje majku Isusovu, pa rukom masnom od slanine pokušava stisnuti pravi zeleni gumb. Na displayu ono zlokobno i na zasluženom godišnjem najmanje željeno: “SABOR”.

Gori nam zemlja. Ljudi, kao u ratu, svedeni na goli život i četiri zida koje treba braniti. S druge strane, skupe limenke sudaraju se svakog dana na tri puta opituranim cestama. Ljudi ginu kao muhe na putu u mesnicu. Sanjali su dva tjedna slobode, poštede od bezdušnog kapitalizma, a završili kao statistika nesreća neke čudne zemlje na predziđu Balkana.

Bistro, vruće srpanjsko more u Dubrovniku prekrila je bonaca. A more, kao more, kao da zove. Dođi! Skoči u ovaj mir i ravnotežu. Zaplovi u mirno, bistro plavetnilo. Nasuprot vrućeg, bistrog, srpanjskog dubrovačkog  mora, tamo negdje u Gradu, u jednoj zgradi,  neki tamo ljudi, sjedali su satima. Sjedali i govorili. Neki sjedali i šutali. Sjedali pa malo dizali ruke u zrak. Oko njih sve mutno, hladno, nemirno, puno valova. Gore, dole. Lijevo, desno, pa se potope. Izgube u zakonima, pravilima, deklaracijama, replikama, točnim i netočnim navodima, govoreći o temama o kojima nemaju pojma. 

Znam, lako je reći. Ali, bio sam u tvojoj koži. Pusti ju neka leti. Čak i kad znaš da to nije let, čak i kad vidiš da radi krivo. I za nju netko gore brine i ta ptica mora letjeti. Samo, bez tebe….

Postoje ljudi kojima je potrebna pomoć, a koji nemaju Torcidu oko sebe

Toliko je dana prošlo otkako smo izgubili našu mladu Dubrovkinju Ivanu Obad.  Toliko dugo nema ni krivca za njenu brutalnu smrt. Podsjetimo se, nesretna Ivana život je izgubila kao suvozač u Ferrariju Marina Čolaka koji se na autocesti utrkivao s Daliborom Opačkom.

Nevio me gleda ravno u oči. Nikud od njih ne mogu pobjeći. Pogledam preko mobitela ovu moju  dvojicu ljepotana kako trče po pijesku Šunja, pa opet Neviovu fotku na mobu. I on trči, kažu da ga  zovu mali Messi. Ali, ima rijedak sindrom niskog rasta. Pa njegova draga mama guta ponos i moli bogate da uplate koju kunu kako bi se za njega mogla nabaviti posebna sprava za igranje. Treba joj manje od 5000 eura. Da, da, dragi hrvatski poduzetniče po kojeg zbog kriminala treba, ali još uvijek nije došao crni kombi, točno onoliko koliko si ti sinoć popio na cajkama.

To je moja zemlja, tu sagradih dom, to je moja vojska, moja kuća, moje auto, moj narod, moja vjera... Od malog, sasvim naoko nebitnog posvojnog pridjeva, nastaju svi problemi

Daleko od kojekavih skupih sumita, još skupljih limuzina, praznih razgovora, amaterskih ceremonija i trošenja poreznog novca, sjedim na plaži. Nektarina, 25 kuna kila (dio ide za spomenute ceremonije i limuzine), cijedi se niz bradu i lagano zalijeva prve sijede na prsima. Uživam. Gledam more u svoj svojoj ogromnosti. Ono je uvijek tu, kao vjeran prijatelj, uvijek dobre volje, uvijek spremno pustiti me u svoju sol. Pogled lijevo niz sitni šljunak, predviđen za izležavanje radnih ljudi i građana u rijetkim trenucima odmora. Vratim pogled na moj komad mora, a u kadar mi se, kao neka tiha antilopa, uvuče trudnica. Prekrasna žena s bebom pod srcem. Širokog lica, duge smeđe kose, velikih očiju, dugih ruku i nogu samo malo odebljalih od vode koja se zadržava u tom svetom tijelu spremnom na svijet donijeti novi život. Do koljena u moru, stvarno u meni izaziva strahopoštovanje. Jer znam što ju čeka. Bio sam na dva poroda.

Ma naći ću ja ljubav. Misao je to koja mi sve češće struji starom glavom. Hodao predvečer Stradunom i sjeo na stepenice Franjevačkog samostana. Gledam rijeke ljudi u prolazu. Ljudi cure kao potoci, a lova kao rijeka. Polugole žene, preplanuli muškarci. 

Postoje profesori zbog kojih djeca zavole ili zamrze školu