Nikad neću zaboraviti tu scenu: Marin Krstulović kreće prema ploči, a čitav razred ga ispraća tišinom, kao da odlazi za Staljingrad. Ne čuje se doslovno ništa, osim vriskanja pijevca iz kokošinjca pored dubrovačke gimnazije. Prva je polovica devedesetih godina prošlog stoljeća, pa po apartmanima na Pločama spavaju kokoši i pijevci, umjesto turista.

Krstulović se trese poput velebitske degenije pod udarom olujne bure. Naša profesorica matematike pomno mu je odabrala zadatak. Kako i neće, kad je općepoznato da je on potomak, točnije unuk slavne dubrovačke matematičarke.

Počinje rješavati zadatak – kredom škripi kao da piše sirom škripavcem - a mi se svi ježimo kao u filmu strave. Samo fali neka strašna muzika koja prati ovu užasavajuću scenu – remiks Zone sumraka s Jugovom himnom Ježa će gutati.

Krstulović potpuno gubi vezu sa stvarnošću, ne zna ni da je na planetu Zemlji, a kamoli pred pločom na trećem katu zgrade Austro-ugarske. Profesorica ga vodi kreštećim glasom od kojeg pucaju stakla. Da je ona bila na prvoj liniji fronte, i ovako se derala s frizurom počešljanom s 220 volti, neprijateljska vojska nikad ne bi prešla Debeli brijeg.

Zadatak se bliži kraju, a s Krstulovićeve glave padaju grumeni znoja, iako je siječanj. Potom se profesorica ponovo zadere stvarajući valove na Banjama, koji se mrvicu kasnije slome po Lokrumu:

-I konačno rješenje je...?

-Nula – zaključi Marin, koji je samo pisao po tabli onako kako ga je ona navodila.

-E to si ti, Krstuloviću, sramoto loze svoje! Ne daš babi ni u grobu spavati, nego joj premećeš stare kosti. Sreća da je umrla, pa da ne vidi ovo tvoje katastrofalno neznanje, jer bi te se odrekla. Potrudit ćeš se za jedinicu, ja ti kažem!

Potom prema tabli ide Lukša Franković, tadašnji golman juniora Juga. Iako uopće ne sjedi blizu Marina, on je sad na redu, jer u razredu od trideset i sedam učenika, nema njih trideset. Kako ti se bliži red na matematici, po kojem moramo rješavati zadatke na ploči, svi postanu bolesni. Mi bismo nastavu matematike trebali imati u Lazaretima, jer je veća epidemija kada je naš sat matematike, nego prije nekoliko stoljeća za vrijeme haračenja crne smrti.

Franković je izlazeći na tablu nagnuo glavu u suprotnom smjeru od profesorice, valjda da je što dalje od njenih urlika. Ona se opet dere:

-Frankoviću, zar svi golmani Juga moraju imati krivi vrat?  - aludirajući tako i na Frana Vićana, koji je također na matematici, od straha glavu držao skroz u desno.

Kako je rješavao zadatak, tako je Franković još dalje pokušavao izbaciti vrat, pa se činilo da će njegova glava, ako ovako nastavi, uletiti nekome drugome u razred. Ušlo bi to u historiju dubrovačke gimnazije – postao bi tako prvi učenik koji je tijelom bio na satu matematike, a glavom proučavao biologiju.

I on je dobio nulu, pa će se morati u budućnosti potruditi da zaradi jedinicu. Da mu je naša profesorica predavala duže od tri godine, siguran sam da bi Franković, zbog opetovanog izbacivanja vrata i glave u desno, evoluirao u noja ili žirafu. Na kraju bi onaj profesor biologije, kojeg je kroz prozor iznenadila Frankovićeva glava, poučavao aneks Darwinove teorije – „može se dogoditi da i čovjek evoluira u suprotnom smjeru. Naš bivši učenik Lukša Franković dokaz je tog misterija“.

Potom sam ja došao na red. Progutao sam knedlu i uputio se prema Auschwitzu. Na putu prema zadatku iz trigonometrije, opraštao sam se od rodbine i prijatelja: 'Hvala ti oče, hvala ti majko za sve što ste učinili, vidimo se na nekom drugom, boljem mjestu, gdje nema Pitagorinog poučka, već Diogenovog cinizma' i molio Boga da neprijatelji s okolnih brda upravo sad bace granatu na gimnaziju kako bi ova napetost barem malo splasnula.

Potom profesorica izvadi iz rukava zadatak sa sinusom i kosinusom, a meni se isti tren upale i sinusi, i kosinusi, i tangens i kotangens.

-Jebote što je ovo. Matematiku sam uvijek zamišljao kao znanost o brojkama, a ne slovima, i još k tome je u ovom zadatku područje anatomije. Možda ovo i ima smisla, ali mi nemamo profesoricu koja nam je u stanju ovo objasniti – letjele su mi misli pred osakaćenim 3. a razredom dubrovačke gimnazije.

-Marušiću, što treba napraviti da riješimo ovaj sinus? – upitala je diktatorica.

-Trebamo uzeti antibiotik u ljekarni kraj zvonika – rekao sam odavno znajući da se vidimo na popravnom, deset dana poslije završetka škole.

Ona je potom rigala vatru na mene, i zvala moju staru u školu, te joj objašnjavala da nije imala pojma s odgojem djeteta, jer „kako bi inače ispao ovakva spodoba kakva jesam“.

Sve su mi ove scene, dvadeset i kusur godina stare, navrle u um ove setemane kada sam pogledao film Pax Vobis, koji su odglumili učenici četvrtog razreda Osnovne škole Montovjerna.

Njihove profesorice i mentorice Martina Skvrce i Gordana Rokolj napravile su nevjerojatno sjajan posao. Mjesecima su strpljivo pisale i uigravale scene s talentiranim mališanima, koji su pod vodstvom dvaju vrhunskih pedagoga, toliko uvjerljivo glumili, da već sad mnoge iz filmića zamišljam u budućnosti na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Skvrce i Rokolj nisu morale 'gubiti vrijeme' na uigravanje uloga i snimanje sjajnih kadrova – uostalom nitko ih za to neće dodatno platiti – mogle su, kao naša profesorica matematike, derečiti se par sati, a onda otići na kupanje. Međutim, Skvrce i Rokolj dobro znaju da su one, uz roditelje, najvažniji čimbenik odrastanja djeteta. Potpuno nesebično, uz smijeh, igru i dobre vibre, djeci su pokazali način da otkriju svoje talente, da ih naprave kreativnima, te da oni sutra bez problema mogu rješavati sve životne poteškoće na isti način kao što su učili govoriti na starodubrovačkom.

Film koji su, bez puno pompe i hvaljenja, napravile Skvrce i Rokolj, uz redatelja Mara Bošnjaka i druge sudionike, vrhunsko je umjetničko djelo, upravo zato jer je rađeno s puno ljubavlju i bez ikakvih planova za zaradom. Djeca su to prepoznala i s guštom su sudjelovala u procesu stvaranja. Rekli bi taoisti, nije bitan rezultat, bitan je put do rezultata, a on je tek posljedica uživanja u stvaranju. Da je više profesorica i mentorica kao što su Martina i Gordana, svijet bi bio puno bolje mjesto za život, a djeca bi odrastala sretnija i puna empatije.

Kosti starih matematičarki ne bi se okretale po grobovima, Franković ne bi Revelin vodio iskrivljenog vrata, mene ne bi boljeli sinusi, a trideset učenika nikad ne bi zatajilo sat matematike prije nego li se pijevac iz apartmana na Pločama triput oglasi.

Maro Marušić