Jednom prilikom, majka se, onako usput, požalila da je boli glava, a njena joj je djevojčica rekla: 'Ajde na more, on ti je doktor'. Naslušala se ona, u kratkih četiri godine boravka na planetu Zemlji, priča odraslih o modrom, debelom prostranstvu kako zna riješiti sve dijagnoze, pa je, poznatom dječjom logikom, zaključila da je more vrhunski liječnik, ako po svojim škrapama već ima sve te lijekove, tablete, pilule...

Da, more stvarno liječi – i dušu, i tijelo, i sinuse, i depresiju. Nakon što je šef osam sati na nama 'liječio' činjenicu što nije bio u nogometnoj reprezentaciji 5 a razreda, mi odemo na more, i tek što smo zaronili, imamo osjećaj da su voda i sol, poput gumice, obrisali sav nagomilani stres i umor.

Da nas netko pita gdje smo jutros bili, ne bismo se sjetili da nam je šef rekao da smo tupi, glupi i neupotrebljivi. Ni pet minuta nije prošlo otkako smo došli na more, a već smo izliječeni.

Zanimljivo, i u potpunom suprotnošću s ponašanjem čovječanstva, more te medicinske terapije uopće ne naplaćuje. Možemo njegovu ordinaciju pohoditi svaki dan, štoviše i više puta dnevno, i nikad nam neće uzeti novac za preglede i lijekove. Ne samo da nas neće oderati bez izdavanja računa, kako to obično rade dubrovačke privatne poliklinike, već nam neće ni tražiti da mu donesemo bombonjeru, viski ili pršut.

Iznova i nanovo, poput najstrpljivijeg i najdobroćudnijeg stručnjaka, besplatno će nam vratiti ravnotežu u um i tijelo, ništa ne tražeći zauzvrat. No ljudima ni ta božanska medicinska pomoć nije dovoljna – njihov ego i sebičnost im govori da samo oni zaslužuju blagodati mora. I nitko više.

Pa uzmu lopatu, i bespravno ukopaju temelje svoje višekatnice po Lozici, Štikovici ili Zatonu, ograđujući pristup doktoru Houseu - houseom.

-To je moje, ne možete proći ovuda! – čujemo kako govore dok pokušavamo doći do poliklinike s kosmečom na vratima kao medicinskim tehničarom.

Da, taj sasvim mali posvojni pridjev, naoko beznačajan i benigan, uzrok je svih zala na ovom svijetu - od djetinjstva kada rasplakana djeca viču 'To je moja igračka' - do svijeta odraslih, kada se rasplakani pohlepnjaci deru: 'To je moja zemlja, tu sagradih dom, tu je stari temelj, tu na kršu mom, to je moja vojska, moja međa, moje auto, moj narod, moja vjera...'

Zvuči kao da je upravo On – današnji vlasnik kućerine na samoj morskoj obali – prije šest milijardi godina dao ruke Bogu u stvaranju Mliječne galaksije. Jebiga, nije tad bilo previše života u i oko Sunčevog sisteema, ali on se nekako zatekao, bilo mu žao Boga gledati da sve radi sam, pa mu dao ruke, a poslije će skupa na pivu.

Pa su prvo učvrstili temelj u kopno i nazvali ga Pangea, zatim su klesali zidove vulkana i dizali planinske lance, pa su u utrobu Zemlje postavili centralno grijanje - užareni mehanizam od željeza i drugih metala da pokreće tektonske ploče - potom su montirali morske struje, proveli utičnice da se stabla mogu spojiti i stvarati fotosintezu, razvukli kabele u obliku rijeka po dolinama i poljima da se ptice mogu pojiti, a naposljetku kad su došli do mora, Bog, koji do tad bijaše zadovoljan sa svim napravljenim, reče da nije ponosan s morem, jer mu se čini nekako bljutavo i ludo – baš onako kao kad kuharica spremi vrhunsko jelo, ali ne stavi soli, pa je bljutavo i ludo.

-Ajde, uzmi onih nekoliko milijardi tona vreća, pa posoli more – obrati se Bog svome marljivom pomoćniku, našem junaku.

Što će on, jadan li je sad, užasno je težak to posao, ali Bog mu je rekao tako, što ćeš tu nego poslušati Stvoritelja, pa uzme vreću po vreću, i posoli more duž cijele obale Pangee. Ubio se živ nekoliko godina radeći, sve dok Bog - jedne srpanjske večeri, prije točno pet i pol milijardi godina - na prst nije stavio malo mora, liznuo ga i napokon bijaše zadovoljan ukusom.

-Che bellissimo, mamma mia – zaključi Vrhovni Masterchef i pošalje malog od kužine na zasluženi godišnji.

Bog nije bio škrt, platio mu je dobro tu rabotu, pa je naš heroj kupio komad zemlje u Zatonu i sagradio kućerinu da se lijepo odmori. Dolazili su mu kasnije barkama blizu posjeda neki lijeni Dubrovčani želeći se tu kupati, ali on ih je tjerao govoreći:

-To je moje more, ja sam ga solio!

Eto baš takao izgleda njegov životni put, kada potpomognut pohlepom i egom, vrišti da je to njegova kuća, obala, more, sol, papar, kurkuma, indijski oraščić..., a prava je istina da je njegov pradjed jedan dan naletio do onog umornog činovnika od Franja Josipa, i zamolio ga da mu ucrta vlasništvo parcele – metar za metar, toliko je bilo veliko, ili bolje rečeno malo  – jer tamo pase njegova krava Jagoda. Onaj Austrijanac mu ga ucrtao, ne'š ti te bezvezne zemlje u Lozici, Štikovici i Zatonu – bilo je to vrijeme kad se nitko nije kupao, i kad se more smatralo za opasno, umjesto za lijek – pa neka krava Jagoda popase i bršljan i drijenak i svo to bezvezno bilje, bit će manje požara.

Kako se taj metar zemlje davao u nasljedstvo po koljenima, tako se bespravno širio, sve do današnjeg dana kada je to postao omanji hotel, okružen bodljikavom i električnom žićanom ogradom - da nitko slučajno ne bi došao do mora, kojeg je vlasnik kuće, ima od tad i nekoliko milijardi godina, solio i paprio s onim starim, bradatim ludonjom.

Potom je premijer Zoran Milanović, vidjevši rupu u proračunu od svojih prethodnika, legalizirao, uz novčanu naknadu, svu tu pljačku prirodnih dobara, pa je na kraju balade vuk postao sit, ovce na broju, a more njegovo i njihovo.

Vole oni njega, zaista ga vole, inače ga ne bi toliko zagrađivali i čuvali. No kad već nekoga toliko voliš, zašto ga onda ne cijeniš i ne naučiš od njega vrijednosti koje širi?

More, vidjeli smo već, cijelom čovječanstvu nesebično daje lijekove ne tražeći ništa zauzvrat. Naši pak bespravni junaci iz Lozice, Štikovice, Zatona i svih drugih krajeva Hrvatske, sebično posvajaju resurse namijenjene svima nama, tražeći zauzvrat da ostatak čovječanstva odjebe iz njihovih nervoznih i nemirnih života. Baš kao da su ga oni gradili i stvarali.

A onda, jednog dana, četiri godine stara kćer od vlasnika betonare, bolesna i u febri ode do plavetnila - jer je čula od roditelja da je more lijek, zato su uostalom i izgradili ovdje house, da imaju samo svog, privatnog doktora Housea -  ali bijaše veljača, more hladno i uzburkano, pa se mala na kraju utopila.

Danima iza sprovoda, dolazio je žalosni vlasnik kuće na stijene pored mora i pitao se zašto? Zašto baš meni? Što sam to skrivio da mi se uzme dijete? Kako je moguće da more od toplog liječnika postane hladni ubojica?

More je šumilo i pjenilo gibajući se kao na lošoj momačkoj. Na trenutke se činilo kao da mrmlja:

-Sve se vraća, sve se plaća, sve vrti se u krug, sva'k vraća svoj dug!

Maro Marušić