U jesen 1997. godine odlazim studirati u Zagreb. Prvi put napuštam roditeljske skute, zakoračujem u dalek i nepoznat svijet koji je u ono doba bez Google Mapsa i pametnih telefona bio daleko veće i misterioznije mjesto od ovog današnjeg globalnog seoceta. U našem smještaju u Radničkoj ulici nismo imali ni fiksni telefon, pa smo od mame i tate bili odsječeni kao Lastovo po jugu. Idealan scenarij da upadnem u probleme. I naravno da sam upao.

Jednog maglovitog zagrebačkog dana, kako to obično biva, pozvan sam na druženje u studentski stan. Nisam ni izuo starke, a već su me ponudili. Naravno da sam pristao, što budala zna što je CM, do tada sam već probao Sensible World of Soccer, ali s njim nisam imao problema, jer sam ga konzumirao samo rekreativno vikendima i praznicima, pa sam kontao da mi ni ovo ne može naštetiti. Ovi iskusni krenuli su mi objašnjavati kako se Championship Manager konzumira i nakon njihova teatralnog uvoda odlučio sam uzeti Aston Villu. Krenuo sam u sezonu, a Dwight Yorke je počeo neumoljivo trpati. Poslije svakog zgoditka tijelom su mi se lučile ogromne količine serotonina i dopamina, nisam se ovako osjećao još otkako sam bio u maternici.

Aston Villa je bila samo početak dugog i trnovitog puta. Vrlo brzo završio sam po nizozemskim red light districtima – uzimao sam neograničene količine Ajaxa, Feynoorda i PSV-a i tako napunjen adrenalinom ostajao budan cijelu noć. Tek kada bi počelo svitati, odlazio bih u krevet. Budio bih se popodne oko 17, dan je već bio gotov. Nekoliko zagrebačkih zimskih mjeseci imao sam otvorene oči samo po mraku. Pobijelila mi je koža kao oprema tenisača u Wimbledonu, a zjenice su mi započele evoluciju prilagođavajući se isključivo na noć. Još nekoliko sezona s Boltonom i kapetanom Markom Fishom i od čovjeka ću postati čovječja ribica. Kapetan Mark Fish i menadžer Man Fish.

Bonbončići Troks

U roku od godinu-dvije postao sam potpuni ovisnik, ruina od čovječje ribice. Uopće se nisam kretao, mišići su mi atrofirali, niti sam vidio fakulteta, niti sam vidio sunca - vitamin D mi je ispario iz tijela kao vlaga iz Kizilkuma - a tijelo mi je sve više kopnilo, jer na pizzi i ćevapima ne može (pre)živjeti ni Keith Richards, a kamoli homo sapiens vulgaris. Roditelji su vidjeli da je vrag odnio šalu, pa su me vratili u Dubrovnik. Ali ovisniku je svejedno gdje je, brzo se prilagodi. Čim sam se vratio iz Zagreba, stao sam odlaziti u Prke na Kono. On me, osim s Championship Managerom, nutkao i s Heroes of Might and Magic, pa sam još više propao u ralje ovisnosti. Da vam skratim priču i ne udavim vas, ubrzo su počeli partiji na Belvederu, gdje su mi ponudili nešto drugačiji might and magic, pa sam malo pomalo počeo izlaziti iz kuće, i na koncu boltonade vratio se u normalu. Da na Belvederu i sličnim zabitima elektronske glazbe nije bilo managera might and magica vjerojatno se nikad ne bih izvukao iz ralja ovisnosti Championshipa i Heroesa.

Sve su mi ove sekvence moje mladosti pale na moždanu koru prije neki dan kada sam pohodio Gradske ulične igre. Nakon što smo mi starci završili s igranjem lastike, djeca koja su nas do tada posmatrala, zamijenila su nas. Odmah su usvojila pravila, a neka od njih i tehniku. Smiješak im se nije skidao s lica, kao da su rođena s lastikom. Gdje su sada oni komentari kako današnja djeca ništa ne valjaju, kako nemaju veze s motorikom, zanimaju ih jedino igrice na mobitelu i influenceri na YouTubeu. Ne, to uopće nije istina.

Kako vidimo iz mog slučaja, igrice su zaista zarazne. Mogu samo misliti u što je danas evoluirao onaj moj Championship Manager, sigurno je deset puta adiktivniji nego onda, isto kao Heroes, i sve druge igrice koje su se od tada pojavile. Ali znanstvena činjenica i onda i danas jest da ako djetetu ponudiš neku drugu zabavu, pogotovo motoričkog tipa, vrlo brzo će napustiti ekran.

Ako mi ne vjerujete, probajte sami mali eksperiment. Odvedite dijete na kupanje i pustite ga da se igra s drugom djecom. Kada pronađe ekipu da se glupira u plićaku, pokušajte mu dati mobitel. Vidjet ćete da neće. Ista stvar je i na igralištu. Probajte mu dati neku igricu dok s prijateljima nabija loptu. Siguran sam da je neće uzeti.

Ondašnji susjedi su mrzili djecu

Problem današnje djece nisu oni, nego mi odrasli. Točnije nekoliko je problema. Prvi i osnovni je taj da je djece nikad manje. Prije je u svakoj zgradi bila ekipa. Samo izađeš ispred vrata i eto zabave. Danas djece nema, sve ih se manje rađa. Svi kukaju u vezi demografije, a u ono naše vrijeme, susjedi su mrzili djecu. Tjerali su nas da se ne igramo, izmislili kućni red od 14 do 17 sati, ali ni to im nije bilo dovoljno, pa su nas zalijevali hladnom i vrućom vodom i činili sve da se ne igramo oko zgrade. Danas ti isti žugaju kako djece nema, nitko se ne igra, a ono malo što ih se rađa dane provodi na ekranu.

Drugi problem je što se djeca nemaju gdje igrati sve i da hoće. Svaki proplanak, svaka livada na kojemu se depao nogomet postala je gradilište. Nema u Dubrovniku nigdje više slobodnog mjesta, nova igrališta se nisu gradila, a ona postojeća su nikad nedostupnija. Na njima su sada termini, ne možeš doći tek tako i igrati se. Ako u svetog Mihajla ili Hladnici nisu neki treninzi, onda su dječji rođendani što opet znači da nema igre. Nema igre ni na brojnim plažama, jer koncesionarima nije drago dječje mangupiranje.

Znači djeca niti imaju drugu djecu da se igraju, niti imaju gdje. Pa što da onda rade nego da se zabavljaju na ekranima? Ajde da im mi stariji svako toliko napravimo neko novo igralište, pa mogli bismo ih onda kritizirati, ali ovako nas treba biti sram. Bacamo neosnovane floskule u vezi današnje djece, a zaboravljamo da smo i mi sami bili ovisni o Championship Manageru, Mortal Kombatu, Tetrisu i Super Mariju, a imali smo se i s kim i gdje igrati.

Kako je još davno rekao Isus:

-Tko je bez grijeha, neka prvi baci PlayStation.