test

Markićevci hodaju baš protiv svega što zapravo smanjuje broj abortusa i povećava broj rođene djece

Autor: Lucija Komaić Autori fotografija: Sanjin Strukic/PIXSELL
Ustavne promjene i igranje s institutom referenduma u Hrvatskoj posljednjih su godina postali totalna sprdnja. Ne ide nam glumljenje Švicaraca. Daleko smo od njihove razine demokratizacije.

Niti znamo prikupiti potpise za referendumsko pitanje u skladu s Ustavom, tako barem kaže Ustavni sud, kakvi god da su i oni, a ako se potpisi i prikupe, a pitanje bude u skladu s Ustavom, rezultat bude poražavajući za jedan demokratski narod, kao i izlaznost. Iz ovog kuta čak se čini kako smo sposobniji za demokratska izjašnjavanja putem referenduma bili točno prije 31 godinu, tog 19. svibnja 1991. kada se čak 93 posto građana izjasnilo o želji da Republika Hrvatska postane samostalna suverena država. Navodno nismo imali demokraciju, ali smo demokratski kao narod posljednji put odlučili nešto pametno. Sljedeći referendum na državnoj razini bio je onaj iz 2012. o pristupanju Hrvatskoj Europskoj uniji, na kojega je izašlo manje od pola građana s pravom glasa. To na nacionalnoj razini nije bio problem, dok na lokalnoj, referendum o golfu na Srđu, upravo zbog razloga što na njega nije izašlo više od pola građana, nije uspio. 

Sljedeći referendum bio je onaj o ustavnoj definiciji braka kao zajednice muškarca i žene. Nakon potrošenih milijuna, poticanja novih podjela i netolerancije, brak je definiran u Ustavu kao zajednica žene i muškarca, dok su osobe koje stupaju u takvu zajednicu s osobom istog spola dobile i dalje sva prava sukladno Zakonu o životnom partnerstvu. Bio je to formalno potez u prazno, ali potez koji je Hrvatsku ideološki i civilizacijski bacio desetljećima unazad. Možda im je to bio i cilj. Tijek besmislenih poteza vezanih uz referendume nastavio se ovoga tjedna kada je Ustavni sud zaključio kako je 400 tisuća potpisa koje su prikupili Mostovci opet bio pucanj u prazno. Hrvatska tako neće odlučivati o budućnosti Stožera i upravljanju epidemijama u budućnosti. Nekako se u ovom trenutku svi nadaju kako je korona iza nas. Još je tu, obolijevaju i dalje ljudi, baš svi, necijepljeni, cijepljeni, djelomično i potpuno. Ali, nema teških posljedica onako često kao i prije. I to je tako dobro u trenutku u kojem je ta korona konačno došla na naplatu. Kroz inflaciju, nestašice i poskupljenja, skupo plaćamo dvije godine globalno zastoja gospodarstva, troškove cijepljenja i liječenja. I dok se standard građana strovaljuje u provaliju brzinom slobodnog pada, očito je još uvijek dobro jer ljudi nisu na ulicama. 

Točnije, jesu, ali ne iz tog razloga. Dio građana predvođen Željkom Markić i dalje hoda za zabranu abortusa u Hrvatskoj, i to u trenutku u kojem je slučaj Mirele Čavajde i njenog teškog bolesnog fetusa pogodio svih. Malo tko razumije što je to bezizlazna situacija dok se u njoj i ne nađe. Životna agonija u kojoj je bol toliko jaka da ne da dalje. A  i ono dalje je prekretnica u kojoj je svaki izbor bolan, ali neizbježan. Mirela Čavajda pokazala je hrabrost u svojoj bezizlaznoj agoniji i podijelila bol i razočarenje sa svijetom.  Radi svih drugih Mirela koje su se u toj situaciji našle ili će se naći. To je još jednom potaklo priču o abortusima, prizivu savjesti, medicini, zakonu i pravu. 

Abortus je tema koja izaziva podjele više nego išta drugo, ali na nekoj konkretnoj razini potpuno neopravdano jer su u suštini svi tu na istoj strani. Nitko ne smatra abortuse nečim lijepim u ovom svijetu kaosa. Abortusi su uvijek užasni. Nitko ih u suštini ne želi! Ni lijevi, ni desni, ni napredni, ni zatucani, ni oni koji se na njih odlučuju, ni oni koji bi ih branili. Upravo zato je svađanje oko abortusa apsurd suvremenog društva, od Hrvatske do Amerike, kad svi imaju isti cilj, a to je da ih je manje. Što je najvažnije od svega, unatoč hodanjima primitivaca koji bi silovali tuđa tijela pod krinkom borbe za život, abortusa je u Hrvatskoj sve manje i manje, gotovo duplo manje u odnosu na vrijeme od prije dvadesetak godina. I broj abortusa je iz godine u godinu u padu. Puno je razloga za to, ali vjerojatno su neki od glavnih informiranost, dostupnost zaštite, promicanje odgovornog seksualnog ponašanja, u nekim razdobljima možda i bolji standard. Svima je poznat slučaj rumunjskog diktatora Ceausescua koji je šezdesetih godina u toj zemlji zabranio abortuse u svakom slučaju, pa i onda kada je plod posljedica silovanja ili bolestan do razine životne ugroženosti. Naravno da takav zakon nije doveo do poboljšanja demografske slike, samo do povećanja socijalnih slučajeva, tisuće u bolovima umrlih žena, do kaosa u sirotištima. Život, kažu oni koji hodaju za takve zabrane, počinje začećem, a završava prirodnom smrću. Ove tvrdnje postaju licemjerne onda kada znaš kako ih izgovaraju protivnici baš svega što može dovesti do tog svetog čina što začeće zapravo jest. 

Varljiva je ta njihova briga za život i dolazak novog života na ovaj svijet. Demantiraju ih brojke. Svaki peti ili šesti par u Hrvatskoj koji želi dijete ima problem s neplodnošću. Crkvenjaci poput Željke Markić protivnici su uplitanja medicine u te probleme koji su u suštini u većini slučajeva rješivi. Zašto bi to bilo grijeh? Puno je više djece koja uz pomoć medicine dođu na svijet od broja abortusa. Za poticanja rađanja većeg broja djece neusporedivo je važnije poticati razvoj medicine i potpomognute oplodnje od bilo kakvih zabrana. Osim toga, za smanjiti broj abortusa, najvažnije je poticati kontracepciju i spolni odgoj, dakle opet sve ono što Željka Markić i Crkva brane. Ukratko, za smanjiti broj abortusa, ovu se ekipu više ništa ne treba i ne smije pitati! Zapravo treba raditi sve suprotno. U krajnjem slučaju, možda ne bi bilo loše ni ostaviti na snazi Zakon koji regulira abortuse još iz Jugoslavije, ako upravo on dovodi do toga da je u Hrvatskoj broj abortusa sve manji, kao što i jest. Donošenje rigoroznijeg zakona, to je logično, neće podržati HDZ-ovi liberalni koalicijski partneri. Ali nažalost, dat će ruke Mostovci, Domovinski pokret i ostala desnica. Omjer političkih snaga u Saboru ne ulijeva optimizam da će bilo kakva izmjena zakona ići u nekom normalnijem smjeru, u cilju daljnjeg smanjenja broja abortusa, nego više u smjeru Ceausescua i socijalne katastrofe. Ustavni sud odavno je sugerirao donošenje novog zakona uz stav kako je ovaj iz 1978. zastario. S obzirom na to kako je u posljednje vrijeme upitno uopće koliko se kao društvo demokratiziramo, a koliko zapravo idemo unazad, možda je i bolje da se držimo propisa iz sedamdesetih. I na kraju taj Ustavni sud i njihovo mišljenje ionako nitko ne smatra ozbiljnim pa ni predsjednik Države i dobar dio Sabora, pa zašto bi onda itko drugi.  Život bi trebao počinjati činom ljubavi između dvoje ljudi, u tijelu majke, uz svjesnu krajnju odluku donesenu u slobodi, koja je uvijek istovremeno i odgovornost. I to je jedini pravi put. Zna to i Andrej Plenković, znaju to i većina normalnijih u HDZ-u. Znaju to i liječnici, ali i oni zapravo samo rade u sustavu u kojem su ovi s Ceausescuovim stavovima na ključnim pozicijama. Nemojmo nazad, moramo naprijed. Premalo nas je za nove podjele, mržnje, zabrane, prisile, strah, patnju i bol kakvu bi nam takvi nametali u svom hodu protiv svega što život jest.

Popularni Članci