test

KOMENTAR Uvođenje univerzalnog osnovnog dohotka bio bi fenomenalan potez za čovječanstvo

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Emica Elvedji/PIXSELL
Što bi se dogodilo kada bi se uveo univerzalni osnovni dohodak svakom stanovniku bez obzira radi li ili ne?

Nedavno sam pisao tekst o japanskom skijaškom skakaču Masahiku Haradi koji sam započeo riječima – neke stvari u životu naprosto su neobjašnjive – pa sam u nastavku dodao – što te tjera stanovnike Aljaske da život provode u dugim, polarnim noćima umjesto da kupe jednosmjernu kartu za Trope?

Samo nekoliko dana nakon objave teksta – koja koincidencija – naletio sam na odgovor. Naime, stanovnici Aljaske primaju svaki mjesec univerzalni osnovni dohodak (universal basic income, skraćenica UBI) iz državnog fonda koji se puni prodajom nafte. Kada je cijena nafte viša, taj mjesečni dohodak iznosi dvije tisuće dolara, a kada je cijena niža, tisuću dolara. Drugim riječima svaki stanovnik Aljaske, radio ili ne radio, prima mjesečno lijepi iznos. Normalno da neće kupiti jednosmjernu kartu za Trope.

Svako malo razne države diljem svijeta provode eksperimente univerzalnog osnovnog dohotka. Od Amerike, preko Brazila i Skandinavije pa sve do Italije, Njemačke i Španjolske vlade tih zemalja nasumično odaberu populaciju kojoj će isplaćivati univerzalni mjesečni dohodak, te onda prate njihovo ponašanje. Čak su i Iran i neke afričke zemlje provele sličan eksperiment.

Pozitivni aspekti

Zaključci su i više nego pozitivni – u Aljasci, primjerice, natalitet je skočio za 13 posto. Osim toga, istraživanje na ljudima diljem svijeta koji su primali UBI pokazalo je da univerzalna mjesečna primanja imaju pozitivan utjecaj na mentalno zdravlje i obrazovanje, te da smanjuju ovisnost i kriminalna ponašanja. U Njemačkoj gdje su primali 1100 dolara mjesečno godinu dana, čak 80 posto ispitanika kazalo je kako su bili manje tjeskobni, više od polovice izjavilo je kako je dalje moglo nastaviti obrazovanje, a 35 posto je zaključilo kako su zbog dohotka motiviraniji raditi svoj uobičajeni posao.

Kritičari univerzalnog dohotka smatraju da bi njegovim uvođenjem dobar dio ljudi odustao od rada, odnosno da bi se ulijenio, te da bi opadala brojnost radne snage. Drugim riječima, da ako se UBI uvede da neće biti dovoljno radnika za pokriti sve poslove. Istraživanja koja su do sada provedena ne pokazuju takva predviđanja. Nigdje se nije dogodilo da zbog univerzalnog dohotka, ljudi ne žele raditi.

Naravno da bi bilo i takvih da se ovakva praksa uvede za sve stanovnike u sve države svijeta. Postoje oni koji bi primali dohodak i ljenčarili. Ali zar takvi već nisu tu? Državne agencije i brojni drugi javni sektori puni su uhljeba koji ne rade ništa, a primaju plaću. Nije to samo slučaj u Hrvatskoj, takvih je masu diljem Europe, te u institucijama EU. Najgore od svega što ti uhljebi koji primaju mjesečno tisuće eura, a ne rade ništa, nisu sretni ljudi. Oni na poslu nemaju stresa i imaju sigurnost, ali opet u uredima nekreativno provode dobar dio dana, i to ih čini neispunjenim. Imaju osjećaj da trate život umjesto da nešto stvaraju. Izabrali su uhljebstvo samo zato jer je to linija lakšeg otpora. Ne moraju se brinuti što sutra donosi kao oni u privatnom sektoru. Ova situacija s koronom najbolje je pokazala razliku između javnog i privatnog sektora, odnosno sigurnosti i nesigurnosti. Uhljebi su na svojim pozicijama kako ne bi morali misliti o sutra, ali to ih ne čini sretnim ljudima.

Nije u ljudskoj prirodi ne raditi ništa. Rijetki su oni koji mogu cijeli dan ležati na kauču, gledati Netflix i biti zadovoljni svojim životom. Najveći dio ljudi ipak želi nešto pokušati, napraviti nešto sa svojim bivanjem, ostaviti rezultate iza sebe…

Radna snaga

Ljudi mrze svoje poslove ne zato jer (ih) ne žele raditi, nego jer su preopterećeni njima. Rokovi su uvijek prekratki, poslodavci im stalno nameću nove obaveze, a slobodnih dana je premalo. Sve to rezultira umorom, stresom, gubitkom mentalnog i fizičkog zdravlja i na kraju nezadovoljstvom i depresijom. Ali da svaki čovjek ovog svijeta ima univerzalni dohodak, mogao bi poslati u onu stvar šefa koji ga tlači, jer iza sebe ima barem malu sigurnost. U tom slučaju, mogao bi se prekvalificirati za neku drugu struku, pokušati raditi nešto drugo, jer mnogi tek u tridesetima ili četrdesetima shvate što bi voljeli raditi. Ali onda je kasno, jer nemaju financijsku sigurnost kako bi se mogli prekvalificirati. To iziskuje energije i vremena, a kako ćeš, ako moraš ići na posao koji te iscrpljuje.

Dobar dio ljudi bi pokrenuo i vlastite poslove ili svoje hobije pretvorio u izvor primanja. Neki bi se napokon odlučili napisati knjigu, neki bi naučili strani jezik, neki bi se okušali u kuhanju… - tržište rada bilo bi puno fluidnije nego sada i lakše bi se pratili trendovi novih radnih mjesta. Na kraju krajeva ljudi bi opet radili, jer im tisuću eura koje mjesečno primaju od države nije dovoljno da ispune neke svoje snove -. otputuju na Novi Zeland, imaju dobro auto, lijepu kuću – a i da budu bolji od susjeda.

Znači ne bi se dogodilo da ne bi bilo radne snage, nego više ljudi ne bi morali raditi podcijenjene i potplaćene poslove poput onih u trgovačkim lancima. Oni bi morali dignuti plaću i poboljšati uvjete rada kako bi privukli radnike. Sad će netko reći da bi u tom slučaju propali. Ne bi, jer već imamo primjer DM-a koji ima dobre plaće i uvjete rada, a radi s profitom.

Sve ovo do sad napisano zvuči fenomenalno, pa je red da postavimo glavno pitanje – Tko bi financirao taj univerzalni mjesečni dohodak, odnosno po seljački rečeno – Đe su pare?

Para uvijek ima, samo ih treba bolje raspodijeliti. Rekli smo već kako se stotine milijuna eura godišnje troše na bespotrebne uhljebe u svim zemljama Europe i svijeta. Brutalni novac troši se na skupe limuzine dužnosnika i njihove besmislene reprezentacije, da ne govorimo o apsurdnom 6 plus 6 modelu i sličnim budalaštinama. Uspostavom univerzalnog dohotka reformirala bi se i javna uprava. Smanjila se ogromna sredstva koja se daju na beskorisne općine, županije, državne urede, agencije, poduzeća – onaj tko bi ostao raditi u javnom sektoru morao bi odlično obavljati taj posao, ali bi bio i bolje plaćen nego što je sada slučaj.

Punjenje proračuna

Ne bi se morale financirati ni brojne socijalne ili kulturne aktivnosti poput izdavanja knjiga. Hoćeš izdati knjigu, ok, sad imaš univerzalni dohodak, piši je, pa ako nađeš izdavača, objavi je, ali nema više pomoći od države. Nije to samo s izdavanjem knjiga, nego brojnim drugim aspektima koje sada država financira, a da za to ima ili nema opravdanja. Uštede u zdravstvu također bi bile ogromne. Ljudi bi znatno manje obolijevali i trošilo bi se puno manje lijekova.

Na kraju krajeva sav taj dohodak koji ljudi primaju vraćao bi se u proračun preko potrošnje, točnije PDV-a. Zbog boljih prihoda i boljeg upravljanja vremenom, čovječanstvo bi imalo više vremena za hobije, a nijedan hobi nije besplatan, pa bi se i tu povećala gospodarska aktivnost. Na kraju krajeva, svi oni koji bi otvorili svoje poslove, plaćali bi poreze na dobit, a isto tako uvođenjem univerzalnog dohotka, trebalo bi se uvesti i porez na nekretnine da se smanji rentijerska ekonomija što bi opet punilo proračun.

UBI bi također puno pomagao kod bolesti u obitelji. Roditelji bi lakše financijski izlazili na kraj u liječenju autizma i sličnih poteškoća. Mogli bi se bolje posvetiti djetetu. Jako bi pomogao i osobama koje se bore s mentalnim problemima i drugim bolestima poput multiple skleroze, raznih invalidnosti, Parkinsa… Netko tko je rođen u siromašnoj obitelji imao bi bolju šansu obrazovati se.

Sve ovo zvuči kao utopija i neostvariva ideja, ali ja smatram da bi ovo bio jedan od najboljih poteza u povijesti čovječanstva. Smanjio bi se jaz bogatih i siromašnih, samo je pitanje volje da se to provede. Uvijek će biti onih za i onih protiv, ovisno iz koje situacije gledaju na ovu ideju, odnosno u kojoj su trenutno poziciji. Naravno da bi i uvođenje ovog dohotka iznjedrio neke loše anomalije, ali mišljenja sam da bi u konačnici ovo bio fenomenalan potez.

Šteta što ga neću doživjeti.

Popularni Članci