test

KOMENTAR Svatko tko ima više od 25 godina i prati moderni nogomet je budaletina

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Goran Stanzl/PIXSELL
Svatko tko ima više od 25 godina i prati ovaj današnji nogomet, te se grize oko njega je budala koja će evoluirati u još veću budaletinu ako nastavi gledati novu zatvorenu Ligu prvaka

Napomena: Tekst je pisan malo prije službene objave Super lige, odnosno povodom reforme Lige prvaka koja ustvari jest Super liga, samo se tako ne zove

-Možeš promijeniti ženu, politiku, religiju… Ali nikad, baš nikad ne možeš zamijeniti svoj voljeni klub – davno je rekao Eric Cantona.

Ima neka magična nit koja te veže za nogometnu momčad, nitko ne zna što je to točno, ali postane dio tvog identiteta. Potpuno je iracionalna – tuguješ i veseliš se zbog nekog tamo grba od kojeg nemaš apsolutno nikakve koristi, štoviše, često imaš samo štetu. Ja sam se u tinejdžerskim godinama vezao za Romu – nešto me privuklo talijanskom klubu crveno-žutih boja – i s godinama se povezanost samo pojačavala. Roma je jedini klub na svijetu koji dolazi iz glavnog grada, a u biti je provincijski. Kada tome pridodaš legende kluba koji nisu bili samo njeni igrači, nego prije svega navijači – Agostino di Bartolomei, Giuseppe Giannini, Daniele de Rossi i, naravno, Francesco Totti – zaokružiš neku svoju idiličnu sliku koja daleko nadmašuje sami nogomet.

Godine i desetljeća su prolazile – mijenjao sam žene, političke i religijske stavove – ali jedna stvar je uvijek bila konstanta – strepnja u Derbyju della capitale i hoće li Marco Delvecchio pronaći put ka mreži. Kada mi se rodio sin, razmišljao sam o imenu između samo dvije opcije – Francesco ili Frančesko – eto koliko mi je bilo stalo do Vučice. Nije mi bilo teško potegnuti ni na tisuću kilometara daleka gostovanja protiv malih Empolija ili Sassuola niti iskeširati stotinjak eura za novi Romin dres. Suludo, znam!

Došao je kraj

A onda sam se jedno jutro probudio i osjetio da to više nije to. Nije ta promjena došla preko noći, tinjala je postepeno, ali to jutro kao da sam zauvijek iskoračio u smjer bez povratka - baš onako kako se jednog jutra probudi bračni par i zna da je gotovo. Već prije su se svađali, ali tek taj dan totalno su shvatili da je kraj. Od toga dana pa nadalje nisam više strepio hoće li nam Pazzini i Cassano uzeti već dobiveni scudetto, ni hoće li nam Manchester United uvaliti sedam komada i donijeti mi sedam neprospavanih noći. Dogodilo se ono što sam mislio da se nikad neće dogoditi – prestao sam navijati za Romu.

Kada sam tu tajnu obznanio nekim svojim prijateljima, samo su kratko kazali da sam napokon odrastao. Fanatično navijanje rezervirano je za djecu i tinejdžere, kada odrasteš i kada te ošinu životne obveze, shvatiš koliko se besmisleno gristi oko nekih igrača koji mjesečno primaju brojku koju ne znaš ni napisati. Ima istine u ovome, ali dobro sam znao da je u mom slučaju to samo djelić cjelokupne slike. Naime, nisam prestao pratiti Giallorosse zato jer imaju bolju plaću od mene – uostalom smatram i da zaslužuju veća primanja obzirom na odricanja koja prolaze – međutim ogromna količina novca koja se slila u nogomet posljednjih desetak godina potpuno ga je unakazila.

Razlike među klubovima nikad nisu bile toliko izražajne – isti klubovi igraju četvrtfinala europskih natjecanja, a ako se slučajno pojedine godine pojavi dobra generacija nekog manjeg kluba, poput Ajaxa ili Borussije Dortmund – bogati klubovi odmah ih očerupaju. Često se dogodi da ti igrači propadnu u velikim klubovima i sjede na klupi. Umjesto da igraju za Ajax, pa da ga se Barcelona boji, Barcelona kupi njihove najbolje igrače i posjedne ih na tribine. Nogomet je oduvijek bio sport broj jedan, jer je njegova priroda – za razliku od vaterpola ili rukometa – takva da slabija ekipa ima šanse. Sjetimo se samo europskih naslova Danaca ili Grka. Danas se nogometu dogodilo da je skroz predvidljiv – slabija ekipa nema skoro nikakve šanse protiv bolje, tek tu i tamo dogodi se neko iznenađenje, iznimka koja potvrđuje pravilo. Postavlja se pitanje – koga takav dosadan nogomet interesira?

Nikoga ne interesira, a svi ga prate

Naravno nikoga, ali opet paradoksalno, prodaja ulaznica za utakmice i TV prava ne da ne pada, nego raste. Iako brojni navijači diljem svijeta preziru moderni nogomet, svejedno ga prate. Čelnici FIFA-e i UEFA-e svjesni su toga, pa nastavljaju s udovoljavanjem nogometnim Superhikovima. Nedavno je obznanjeno da će novi format Lige prvaka ustvari biti zatvorena Super liga za najbogatije klubove. Može Dinamo ili Hajduk imati sjajnu generaciju, ali svejedno im neće dati da zaigraju najelitnije europsko klupsko natjecanje. Uopće neće biti kvalifikacija, nego će isti klubovi neprekidno igrati među sobom.

Može li luđe od ovoga? Nikad više u europskom nogometu neće se ponoviti nogometne bajke – zbog kojih se uostalom grizemo, pratimo i navijamo – poput Nottingham Forresta, Benfice i Porta, nego će o europskim naslovima zauvijek odlučivati klubovi bogatih američkih i arapskih vlasnika kojima nogomet služi samo za peglanje imidža. Ti bezosjećajni bogatuni nemaju nikakve emocije prema klubovima čiji su vlasnici – briga ih za tradiciju i lokalnu zajednicu, briga ih za nogometnu romantiku i prekrasne priče, njima su navijači tek brojevi u Excell tablicama.

Koje je onda rješenje, može li se ova katastrofalna slika modernog nogometa promijeniti? Naravno da može, samo treba imati volje. Može se vratiti pravilo tri stranca, ili uvesti neka vrsta američkog salary cupa, ali to se ne događa, jer bogate vlasnike klubova uopće ne interesira izjednačenost, ni u svakodnevnom životu, a kamoli u nogometu, a čelnici FIFA-e i UEFA- bojeći se za svoje prihode, paze ih i maze umjesto da im kažu otiđite, mi ćemo se okrenuti manjim klubovima koji će nam donijeti neizvjesnost i lijepe priče.

Ima i drugih sportova

Uglavnom, nogomet će u sljedećim godinama postati još gori i negledljiviji. Jedino što će vrijediti pratiti su reprezentativna natjecanja, ali i to se poprilično razvodnilo s neprekidnim povećanjem broja sudionika u završnicama prvenstava. E pa kada je sve tako, mi zaljubljenici u loptu možemo jedino dići ruke od svega. Eto vam tamo vaš negledljivi nogomet, gdje nema neizvjesnosti, gdje nema nijednog atraktivnog poteza, jer je sve predodređeno rezultatu i novcima. Nas ne interesira, nećemo više kupovati skupocjene ulaznice i sportske TV pakete, igrajte svoje zatvorene lige, mi ćemo već negdje naći nove sportske bajke.

Svatko tko ima više od 25 godina i prati ovaj današnji nogomet, te se grize oko njega je budala koja će evoluirati u još veću budaletinu ako nastavi gledati novu zatvorenu Ligu prvaka. Može Roma osvojiti pet uzastopnih naslova prvaka Europe, ali mene ne interesira. Nije uopće poanta u trofejima i pobjedama, nego onoj magičnoj romantičnoj niti koja te za nešto veže koliko god možda bila previše idilična kad si dijete i tinejdžer. Nažalost, ta nit je davno presječena i nitko ju ne želi zakrpiti.

Možeš promijeniti ženu, politiku, religiju… Ali nikad ne možeš zamijeniti svoj voljeni klub. Istina je da ga ne možeš zamijeniti, ali možeš ga nabiti nogom u onu zatvorenu ligu i pronaći romantiku u hokeju na travi.

Popularni Članci