Njena pojava podijelila je svijet na one koji ju podržavaju u njenoj borbi za ljudska prava i na one kojima se gadi, jer je navodno riječ o muškarcu koji se natječe u ženskoj konkurenciji što je samo po sebi skandalozno.

O čemu je, ustvari, riječ? Najkraće rečeno, Imane Khelif jest žena s poremećajem diferencijacije spola, odnosno DSD-om. DSD se očituje na više od trideset različitih načina, od povećane koncentracije testosterona, pa nadalje, što hoće reći da nije upitno je li ona muškarac ili žena (naravno da je žena), nego je ključno pitanje daje li joj DSD nepravednu prednost u odnosu na žene bez DSD-a.

Naravno da komparirajući ju s drugim ženama ona i slične mogu imati povećanu snagu i izdržljivost, to je neupitno - takvim smo slučajevima svjedočili puno puta u povijesti od legendarne Razije Mujanović, pa sve do Caster Semenyje - ali što da se radi s Imane Khelif i njoj sličnima? Da se natječu u zasebnoj kategoriji, nešto između muškaraca i žena? Koliko bi uopće bilo takvih natjecateljica? Bi li unutar DSD-a trebalo imati još potkategorija? To bi se na kraju strašno rascjepkalo, pa bi ta natjecanja bila smiješna.

Genetika crnaca

Uglavnom, Imane Khelif, Caster Semenya i slične žene zasigurno imaju određenu prednost u odnosu na svoje suparnice, ali granicu je nemoguće označiti. Uostalom, jedna od najvećih tenisačica u povijesti, Martina Navratilova je gej osoba. Možemo li i za nju reći da joj sklonost ka ženama povećava prednost u odnosu na Chris Evert koja preferira osobe suprotnog spola?

Možemo slobodno cjepidlačiti dalje. Hajdemo sada zaštiti heteroseksualne bijelce. Možda ovo niste znali, ali prvi bijelac u povijesti koji je stotku istrčao za manje od deset sekundi je bio Francuz Christophe Lemaitre. On je taj podvig izveo relativno nedavno – 2010. godine. S druge strane, crnci još od daleke 1968. redovito završavaju utrke ispod desetke, a svjetski rekorder je Usain Bolt s 9,58 sekundi. Daje li genetika crncima prednost na šprinterskim utrkama u odnosu na bijelce? Pa naravno da daje. Trebaju li onda postojati zasebne kategorije za crnce, bijelce, mulate…? Ili možemo ići još dalje. Daleko najbolji sprinteri dolaze iz karipskih zemalja. Trebaju li se crnci s Kariba natjecati u jednoj kategoriji, a crnci iz Južne Amerike u drugoj?

Što se pak dugoprogaških natjecanja tiče tu najbolji dolaze iz Kenije i Etiopije. Je li to slučajnost ili genetika tih ljudi pospješuje trčanje na 5 i 10 kilometara? Pa naravno da su najbolji zbog genetskih predispozicija. Što onda da se s njima radi? Zasebna kategorija?

Najbolji košarkaši svijeta također su crnci. Lete zrakom kao da su čiope. Bijelca zajebe gravitacija, a Michael Jordan i LeBron James i dalje lete u toplije krajeve. Treba li zbog toga osnovati NBA posebno za bijelce, a posebno za crnce? Što se pak plivanja tiče tu je situacija skroz suprotna. Crnci nisu plovni, rijetko nastupaju, a još rjeđe pobjeđuju u plivačkim natjecanjima.

U posljednjih trideset godina Kinezi haraju stolnim tenisom. Poremetila ih je samo švedska anomalija Jan Owe Waldner. Kako je moguće da se nitko živ na svijetu ne može približiti azijskim stolnotenisačima? Netko će sad reći da je u pitanju kineska infrastruktura, ali ja ću tvrditi da je u pitanju genetika. Ne'š ti infrastrukture. Stolni tenis možeš igrati u kuhinji na stolu. Azijci imaju sjajne reflekse, što je sport brži, oni su bolji. Ne samo u stolnom tenisu, nego i u badmintonu. Što da s njima radimo? Odvojimo ih od bijelaca i crnaca?

Sport prije svega treba bit zabava

Možemo ovako cjepidlačiti dublje i dalje sve do pomrčine sunca. Ako mene pitate, Novak Đoković, Rafael Nadal, Roger Federer, Carlos Alcaraz, Pete Sampras i Andre Agassi trebaju igrati zasebnu kategoriju u tenisu. Njihova mentalna snaga je toliko jaka da imaju nepravednu prednost u odnosu na obične smrtnike. Ostat će hladnokrvni u najtežim momentima, najbolji će biti kada najviše treba, za razliku od Ivaniševića i Čilića koji će se u tie-breaku odlučujućeg seta raspasti kao mobilni signal na Palagruži.

Svijet nije pravedan pa tako ni sportska natjecanja. Vjerojatno nikad nitko nije čuo za najboljeg nogometaša u povijesti. Bio je strašan talent, hibrid Messija, Maradone i Caniggie, to što je on radio po prašnjavim terenima predgrađa Buenos Airesa, ostaje za lokalno prepričavanje, ali ozljede i sitni kriminal zauvijek su ga spriječili u svjetskoj slavi. Ista stvar je i s najboljim vozačima. Povijest Formule 1 ih ne pamti, jer nisu imali dovoljno novca za skupocjene treninge.

Tako to ide, ne samo u sportu, nego i u umjetnosti i još koječemu. Netko uspije, netko ne. Jednima ide zbog genetike, drugome zbog očevih novaca, ali ne smijemo zaboraviti da je sport prvenstveno sjajna zabava. Tako ga treba doživljavati. Nema veze ako ste bijelac na 100 metara. Nikad nećete biti olimpijski pobjednik, ali možete napredovati, pobijediti sebe i pri tom se zabaviti, to je jedini cilj.

Kao mali trenirao sam stolni tenis potpuno nesvjestan da unatoč svom trudu i radu nikad neću ući među najboljih milijardu na svijetu. Jebiga, genetika. Ali bez obzira na moje bjelačke jade, još uvijek volim ošamariti lopticu i čuti onaj zvuk kada klizne preko stola.