Itekako se treba bojati praznih polica po dubrovačkim butigama, ali ne zato što ćemo ostati gladni

Autor: Ivona Butjer Autori fotografija: DD
Itekako se treba plašiti praznih polica od jučer, koje su opustošene u dubrovačkom Tommyju, Lidlu, Pemu, Studencu, lokalnim butižicama… Ali ne zbog toga što ćemo ostati gladni. Naime, Dubrovnik je tri mjeseca bio u izolaciji tijekom Domovinskog rata. Nitko tada nije umro od gladi, a trenutna situacija je ipak neusporedivo bolja i bezopasnija od one s kraja 1991. godine.

Nijedna zemlja na svijetu, pa čak ni Italija ni Kina koje su pretvorene u velike karantene, nisu u potpunosti zatvorile granice za robni promet, pa čak ni za promet putnika. Naposljetku, u utorak je dio putnika iz Rima sasvim slobodno sletio u Dubrovnik, a oni koji nisu htjeli ostati u karanteni su se, isto tako slobodno, vratili nazad u Italiju. S druge strane, suludo se bojati i kako neće roba moći preko Neuma ako BiH zatvori granicu jer nije ni taj Neum baš klasična granica, nego je više koridor i nije da prema Splitu i Metkoviću moramo s putovnicama.

Ne treba se bojati praznih polica ni jer su dobavljači 'od jučer' u svom poslu. Pa nisu već odavno procijenili kako će masovna histerija isprazniti police i kako bi tu mogli dobro zaraditi. Možda za koji dan ili tjedan povećati cijenu? Nisu oni toliko naivni pa da već nisu odavno pojačali svoj nabavu, vrlo dobro znajući kako će reagirati Dubrovčani, niti su Dubrovčani prvi koji su tako reagirali jer se zagrebačke butige odavno počele pustošiti.

Treba se bojati praznih polica jer pokazuju kakvu bismo to novu civilizaciju stvarali i kakvu novu civilizaciju stvaramo, sve i da je koronavirus u nekom paralelnom svijetu 'pomete'. Kupuje se 50 kilograma brašna, čak i u kućanstvima gdje se kruh zamijesiti ne zna, ulje, prašak, pasta, čokolade, sve se tamani redom, sve što dođe na police, kupuju se zalihe koje su prosječnoj hrvatskoj familiji dostatne i za tri mjeseca, a kamoli za 20-ak dana. Ne kupuje se tek toliko, koliko treba da bi se preživjelo. Da ostane dovoljno za svakoga. Kupuje se da bi se svakodnevno imalo izobilje, jer je današnji čovjek naviknut na više no što mu treba. A sada kao prioritet svoju potrebu za izobiljem stavlja iznad tuđe potrebe za osnovnim. Kupuje se kao da ne postoji sutra i kupuje se bez ikakve primisli hoće li drugi imati osnovno dok netko drugi ima i više od toga. Čak i bez one spenze od jučer.

Kupuju se maske zbog koronavirusa koji u Dubrovnik, barem u trenutku pisanja ovog teksta, nije još ni stigao. Ne mari se pri tom kome te maske zaista trebaju već sada. Primjerice, osobama s alergijom, kroničnim bolesnicima, djelatnicima koji u frizerskim salonima rade s kemikalijama… Razgrabiše maske oni kojima će, ako se koronavirus u Dubrovniku i pojavi, biti sasvim beskorisne. Liječnici kažu kako je maska djelotvorna jedino ako je nose zaraženi, a kod zdravih osoba koje bi se pokušale zaštititi od virusa su beskorisne, čim postanu propusne. A to je nakon 20-ak minuta nošenja. Već sada se na bolničkim hodnicima u čekaonicama mogu vidjeti ljudi koji po pola ure ili 45 minuta čekaju na svoj zakazani pregled. Nose svoje maske koje su već odavno postale beskorisne i propusne. Svaka ta maska je jedna uništena maska koja bi u tom trenutku nekome zaista trebala i pomogla.

Kupuju se lijekovi kao da se više neće nabaviti. Kupuju se zbog koronavirusa koji se nije pojavio, ne po kutiju ili dvije, nego po pet, šest kutija koje nitko neće progutati sve i da od koronavirusa oboli. Pri tome se gubi iz vida da je u tijeku gripa i da brojni ljudi u gradu već imaju groznicu i vrlo neugodne simptome. I kako će, zbog nečije sebičnosti, voziti dalje kako bi došli do nečega što im treba. A što ima netko kome uopće to ne treba, niti će mu u toj količini koju posjeduje uopće i zatrebati.

Sve to u suštini prikazuje ono što kao društvo jesmo i ono što ostavljamo iza sebe. I poruku koju ostavljamo onima koji dolaze, a koja je sebična i prazna. Baš kao i police u butigama.

Popularni Članci