IDEJNO SLJEPILO I antifašisti bi trebali znati da se antifašizam ne dokazuje kroz 1945. godinu

Autor: Vedran Salvia Autori fotografija: Dusko Jaramaz/PIXSELL
Idejnim sljepilom i s jedne i s druge strane moglo bi se opisati obilježavanje Dana antifašističke borbe u Hrvatskoj,  koje tako opet nije prošlo bez suvišnosti ove ili one vrste.

Skupi se svita tako koja hodočasti u Brezovicu, s druge strane eto su i ustaše paradirale centrom Zagreba u mimohodu Autohtone – Hrvatske stranke prava. I tako, izmjenjuju se mimohodi i parade kako ljudi u crnom pa tako i onih alternativnijih koji se pozivaju na nekakav antifašizam u 2019. godini.

No, danas fašizma i ako ima, u njegovo ime ipak nema krvi. I zato su pomalo i ti silni borci za antifašizam manje pripadajući vremenu od ishlapjelih starčića što defiliraju u crnini po zagrebačkim ulicama.

Njih ima u svakom društvu, naravno da su negdje više stvar podzemnog svijeta, u Hrvatskoj nažalost dio rubnog mainstreama, ali toliko je to svijet po sebi definirajuće da je šteta uopće kad se mu se suprostavlja intelektualna antiteza, koja dakle svoju pamet dokazuje na način da će reći kako je Velimir Bujanec tako malo privlačan.

I veliki je to društveni problem. 

Naprosto, trebalo bi shvatiti da se današnji antifašizam ne dokazuje kroz 1945. godinu. 

Kao prvo, dakle, kroz folklor Josipa Broza Tita, nekakve štafete, sletove i ine sentimente. Partizanstvo na stranu; ono je kroz aspekt Narodnooslobodilačke borbe zbilja jedinstven slučaj ustanka, koji nije nastao kroz ideologiju nego kroz potrebu za slobodu, Titov režim, pogotovo u postratno doba nije bio ništa drugo nego klanje i jednoumna diktatura,  stvorena po sistemu da komesarski prekraja pojedinca i njegovu iole slobodnu misao, što je jasno i uporište današnjeg zla, budući da je partija zamijenjena klerikalno-nacionalističkim uzusima.

S druge strane, uz element folklora postoji aktivizam koji u današnjem društvu dođe kao stvar valjda nekakve društvene prepoznatljivosti. U normalnom društvu, aktivizam, koji bi trebao imati uporište u neovisnoj misli, trebao bi se baviti budućnošću, nekakvim novim promišljanjima, dok eto u Hrvatskoj on dokazuje "bujancima" da su zaostali, dok se i sam nikad maknuo s nivoa Drugog svjetskog rata (što je općeniti hrvatski problem s aktivizmom, nota bene i u Dubrovniku tako nazovi aktivisti društvo uporno žele vratiti u neko imaginarno bolje jučer, što je ipak poseban odraz provincije, ali i motiv za neki drugi okvir).

Antifašizam je sam po sebi doseg u svijetu u kojemu bi se ljudi trebali prepoznavati civiliziranošću, ali i on je te 1945. nastao kao pogled u novo, kao pogled u budućnost, jer tada su zaista dolazila vremena za prestrojavanja i bilo je važno tko će u koji vlak zasjesti.

Ono što je nekada značio antifašizam trebao bi se danas očitovati kroz indivudalizam, kroz potrebu da se čovjek ne dopusti regrutirati upravo od strane "partijskih" standarda. Na grobnici u Šibeniku stoji natpis "Drugovi mi živimo vaš san", međutim taj san se ne živi onako kakav je on bio u 1945., već bi se trebao živjeti kroz suvremenost, kroz ono što bi danas ta sloboda trebala značiti.

A danas pozivati se na retrogradnost, k tome uz prizivanje totalitarnih vremena, djelujući salon-aktivistički, a sve kako bi se dokazalo nekome s dva zuba u glavi kako si pametniji od njega nije ništa drugo nego društvena nazadnost, taman po mjeri ta dva zuba.

Popularni Članci