test

FURLAN I SUROVO LICE DEVEDESETIH Najbolji među nama osuđeni su na to da budu izgnanici

Autor: Vedran Salvia Autori fotografija: Grgo Jelavic/PIXSELL
Miri Furlan život je dao više od glume, a u toj prokletoj ulozi bez redatelja i scenarista, osjetila je nepravdu po kojoj ćemo je isto pamtiti.

Reći da je Mira Furlan 1990.-ih nakon demokratskog svanuća bila grubo šikanirana bio bi čak eufemizam, na najružniji način ona je ustvari društveno izopćena, zaboravljena. Zbog toga što se nije vratila u Zagreb nakon početka rata, jer pretpostavka tadašnja bila je ta kako je najvažnije iskazati ljubav prema domovini, dok sve ono drugo nije važno. Ne treba napominjati i koliko je blata bilo bačeno na Miru Furlan i od strane njezinih kolega, kulturnjaka koji su brže bolje promijenili lica svojih kaputa pa požurili iskazati odanost prema oslobodiocima.

Danas se može čuti kako je to bilo takvo vrijeme i tako sve opravdati. 

Ali, kakvo je točno vrijeme bilo? Vrijeme je to u kojoj su učiteljice u školama djecu ispitivale koje su nacionalnosti i vjere, vrijeme u kojem se ulazilo u srpske stanove, vrijeme Lore i Pakračke poljane, a u tom vremenu u kojem se brže bolje trebalo dokazati po domoljubnom ključ nastao je čuveni termin Vještica iz Rija, radi se o kolokvijalnom nazivu članka "Hrvatske feministice siluju Hrvatsku", koji je objavljen u Globusu i zagorčao život pet hrvatskih književnica, novinarki i publicistica, Jeleni Lovrić, Radi Iveković, Slavenki Drakulić, Vesni Kesić i Dubravki Ugrešić.

U takvoj Hrvatskoj, stradala je i ta šesta vještica - Mira Furlan.

Na stranu sad njezine uloge i gluma, koja je kako kažu oni koji bolje znaju bila izvanredna, ali neka se s tim bave oni koji sad  cmizdre za njom, ono što se nekako ističe sad satkano je u dojmu kako s Furlan umire i jedna druga Hrvatska, ona Hrvatska koje sve manje ima, a koja je odlaskom Furlan posebno osiromašena. 

Lijevi ili desni, socijalisti ili kapitalisti, ustaše ili partizani, pojmovi su koje mnogi uzimaju želeći naglasiti društvenu podijeljenost. Ali, ta podjela se najbolje može objasniti ustvari razlikom između građanske Hrvatske, napredne Hrvatske koja živi u 21. stoljeću, te s druge strane one kamenjarske Hrvatske.

Ništa bolje ne simbolizira tu i takvu podjelu od života i točke stradanja Mire Furlan, s čijom smrću tako simbolički umire i građanska Hrvatska koja je ionako na izdisaju. To je Hrvatska koja je bogata duhom, kojoj nisu važne nacije i opredijeljena, koja neće bujati po nacionalističkom  sistemu, vječno se prilagođavajući jednoj partiji, Hrvatska je to koja vjeruje u rad u sebe, obrazovanje i povrh svega slobodu.

No, onako kao što je Furlan surovo lice divlje naravi osjetila početkom devedesetih, tako i ta Hrvatska gubi korak s jednopartijskom, nacionalističkom, klijentelističkom i klerikalnom Hrvatskom, stvorenom valjda samo za one koji u tom ludilu žele sudjelovati, ali i koji na račun tog sudjelovanja itekako napreduju.

Zbog takve Hrvatske, Furlan je dostojanstveno izabrala izgnanstvo, dok joj je država zbog njene nečiste hrvatske krvi  potpisala i pečatirala otpusnicu.

Očito, najbolji među nama osuđeni su da budu izgnanici, a danas, kad Mire nema,  vidimo da se redaju nekrolozi, naviru sjećanja i liju se suze za njom. Šteta da za vrijeme njenog života tako nije bilo. Naime, s pokojnicima lakše se usuglašavati dok su živi, a kasnije suze ionako ne znači ništa, pogotovo kad se prolijevaju zbog nečiste savjesti.

A hrvatska savjest oko Mire Furlan itekako treba biti nemirna.

Ne znamo kako se Furlan, potucajući se u Americi od konobarice do blagajnice u trgovačkim centrima, a kasnije i sa statusom punokrvne glumice s imenom i prezimenom sa svim tim nosila, te je li shvatila da je rođena u pogrešnoj državi.

Jer, njena država je utonula u necivilizaciju i primitivizam, onih manje talentiranih za glumu, a više  za onu okrutnu našu stvar, s kojom smo ionako dodirnuli dno močvare.

S mrtvom Mirom Furlan na odru i pijedestalu naše savjesti.

**Stavovi u kolumnama stavovi su autora, a ne redakcije

Popularni Članci