Više ni vrapcima ne treba ponavljat što se sve dogodilo u vezi Ukrajine. Pri tome ne mislim na ovu ratnu epizodu koja je započela 2022. godine nego i na rusko osvajanje Krima iz 2014.g.

U ovome članku ne kanim „navijati“ za bilo koga. Ni za Ukrajinu, ni za Rusiju. Nego, sagledati sve činjenice i međunarodno okružje, tada i danas.

Sa jedne strane se provlači kroz medije da je zapadna alijansa (ili NATO) usmeno obećala predsjedniku SSSR-a (Gorbačovu) da se neće širiti na istok Europe ako dođe do propasti Varšavskog pakta. Kao što znamo, došlo je do propasti Varšavskog pakta i sve su države istočne Europe pohrlile u NATO pakt. Time  se NATO značajno približio granicama Rusije. Kao i u životu običnog čovjeka, ako ti je netko „dao riječ“ pa je nije ispunio, javlja se gorčina i želja da se takvim „krivokletnicima“ odupreš. Dakle, ako je to uistinu obećano onda bi se nekako mogao i opravdat bijes Rusa kad se još i Ukrajina izjasnila da želi bit dio NATO pakta. Cilj ruskih ratnih operacija u Ukrajini (jedan od deklariranih) je bio spriječiti tu zemlju da se pridruži NATO paktu.

Kakav je rezultat Rusije?

Pustimo sve dnevne vijesti o ratnim operacijama u Ukrajini. Činjenice na terenu govore da Rusi trenutno drže oko 20% teritorija Ukrajine. Apsolutno nelegalno prema međunarodnom pravu su deklarirali aneksiju tih teritorija.

Čak kad bi im cjelokupna međunarodna zajednica priznala tu nezakonitu aneksiju, tih 20% teritorija Ukrajine predstavljaju oko 121.000 kvadratnih kilometara teritorija. Preostalih cca 483.000 kvadratnih kilometara slobodnog teritorija Ukrajine bi, prema Kremaljskim željama, bilo spriječeno pristupiti NATO paktu.

Površno gledajući, to bi se čak i moglo smatrati vanjskopolitičkim uspjehom Rusije.

Ali, svojim ratovanjem protiv Ukrajine su izazvali reakciju Finske i Švedske koje su, nakon više desetljeća vojne neutralnosti, zatražile i dobile članstvo u NATO paktu. Samo bi podsjetio da te dvije države teritorijalno imaju oko 787.300 kvadratnih kilometara. Tako su Rusi „ćerali lisicu, a istjerali vuka“. Spriječili su Ukrajinu da se pridruži NATO paktu, a dobili su dvije nordijske članice NATO pakta na svojim granicama. Da stvar bude još i gora za Rusiju, navodno obećanje da se u NATO neće primat ranije članice Varšavskog pakta ovdje ne važi iz razloga jer niti Finska ni Švedska nikad i nisu bile članice tog socijalističkog pakta. Jednostavnom matematikom, na svoje su granice dobili još oko 305.000 kvadratnih kilometara površine novih članica NATO pakta (Finska plus Švedska minus Ukrajina).

Kad se tome nadoda već poslovično neprijateljsko stajalište Poljske (hajde, pogodite zašto?), koja sad planira cijelu svoju istočnu granicu „posijati“ protupješačim i protuoklopnim minama, postavlja se pitanje što je to postigao Putin na planu spriječavanja NATO pakta u namjeri širenja? Pučkoškolcima je jasno da je potpuni gubitnik.

Ugled i učinkovitost Rusije

Nema nikakve sumnje da postoji dio građana Europe kojima su Rusi, kao narod i država, simpatični. No, radi se o drastičnoj manjini.

Ovim ratom je Rusija postigla da se njihova država „gadi“ ogromnoj većini stanovništva Europe. Kad bi Rusi kakvim čudom danas prestali sa svim ratnim akcijama i kad bi se potpuno povukli iz Ukrajine, trebala bi desetljeća da se taj osjećaj gadljivosti prema njima prevlada.

Kao što znamo, manje ili više uspješne, sankcije Europske unije protiv Rusije su i dalje na snazi. Možda će im SAD i ukinuti sankcije ali je vrlo vjerojatno da će Europske sankcije i dalje ostati na snazi. A, nemojmo zaboravit da je Europa tržište i gospodarstvo od cca 450 milijuna ljudi. Ruska prodaja energije Europi se drastično smanjila i pitanje je da li će se ikad obnovit.

Da ne govorimo koliko je od 2022.g. visoko obrazovanih kadrova napustilo Rusiju zbog straha od mobilizacije. Kako nadoknadit toliki broj visoko školovanih ljudi koji su emigrirali iz Rusije? A, kako će nadoknadit stotine tisuća poginulih i ranjenih vojnika koji su, po logici stvari, bili mladi i zdravi?

Na kraju, sve se češće čuju ekonomski podaci Rusije koji su, zbog prelaska na ratno gospodatstvo, sve lošiji i lošiji. I ne vidi im se kraj. Daljnjim nastavkom rata će se njihova ekonomija i dalje urušavat.

Da rezimiram, osvojili su „ništa“, dobili su dodatne neprijatelje na svojim granicama, nitko im ne vjeruje, gospodarski su se unazadili za nekoliko desetljeća. U takvoj situaciji, mogu se samo tješiti da su sjedali za stolom sa Amerikancima. Neka se zanose da su svjetska sila. I neka uživaju na tih osvojenih cca 121.000 osvojenih kvadratnih kilometara područja koje je toliko izbombardirano i uništeno da ga cijelo svjetsko gospodarstvo ne bi obnovilo desetljećima.

Što je sa Amerikom?

Nema sumnje da je Trump legitimno izabrani predsjednik SAD-a i da ima pravo provodit svoje politike i nitko od nas mu nema pravo zamjerat. Pa kakve su one dosad?

Zavadio se sa prvim susjednim i miroljubivim državama (Meksikom i Kanadom). O Kinezima ne treba niti govorit, a prema Europskim državama se ponaša kao prema neprijateljima, docirajući im kako bi oni sami trebali urediti život u svojim državama. Ulaganjem Tajvanskih firmi u otvaranje tvornica poluvodiča u SAD-u jasno daje do znanja da mu nije ni na kraj pameti braniti Tajvan od potencijalne (ili sigurne?) invazije Kine na taj otok. Prijeti Danskoj, kao članici NATO-a, da ne isključuje vojnu opciju preuzimanja Grenlanda.

Uglavnom, ludilo. Ili, kako bi mi rekli u Gradu: „intjeri kazin“.

Zaludu svi svjetski ekonomisti kažu da će se pokretanje carinskog rata najviše „obiti o glavu“ onome tko carine uvodi. Ali, zašto spriječavati nekoga da srlja u propast? Umišljene veličine, zamantrane osobnim bogatstvom, pogođene gerontološkim poremećajima, ne možeš spriječiti da rade loše poteze. Kad se radi o osobi koja se svojim položajem štiti od nečasnih kaznenih djela, seksanja sa porno glumicom dok je u braku i njenog potkupljivanja da o tome šuti, kod mene je jednaka razina gađenja prema takvoj osobi kao i prema Rusima. Ne radi se o osobi koja bi bilo kome trebala biti uzor i u koju bi se trebalo ugledati.

Europa - u se i u svoje kljuse

U puno stvari se ne slažem sa politikom Europske unije. A osobito se ne slažem i ne podržavam odnos naših vlasti prema toj politici. To podaničko ponašanje je katkad neizdrživo.

Ali, kod donošenja odluka u zadnjih tjedan-dva, europski čelnici su pokazali priličnu zrelost. Prije svega, konačno su shvatili da se Rusiji ne može vjerovat. Kad jednog dana svladaju cijelu ili dio Ukrajine, okrenut će se Baltičkim zemljama, Moldaviji, Poljskoj, Rumunjskoj ili ko zna kome. Jednostavno, to je takva agresivna politika.

Ovih dana čitamo o ogromnim ustanovljenim novčanim fondovima za naoružanje Europe. A, posebno mi je simpatično što se skoro potpuno isključuje mogućnost kupovine američkog oružja osim ako SAD ne potpiše ugovor o vojnoj suradnji sa Europskom unijom. Naime, jasna je Trump-ova politika: stvorit u Europi osjećaj nesigurnosti, prijetit Europi potpunim povlačenjem američke vojske iz Europe, a kad se Europu dovoljno zastraši, podijeliti im prospekte i cjenike oružja proizvedenog u SAD-u. I, naravno, pokupit što više solada iz Europe. „America first“.

Današnja politika Europe prema SAD-u je logična. Ako nismo partneri, kao što smo to bili od II. svjetskog rata, onda ćemo mi postavljat pravila gdje i kad i kome ćemo davat naše solde za naoružanje. Stvar je vrlo jednostavna. I prirodna.

Konačno, Europi preostaje još jedna mogućnost. Zašto ne uspostavit bliže veze i kontakte sa Kinom? Naravno, pazeći na svoje interese. Ako neće SAD, hoće Kina. Pa neka SAD o tome onda malo razmišlja.

Pri tome treba sačuvat „hladnu glavu“, ali se ne treba ponižavat pred bilo kime, pa taman to bio SAD.

Kakav je današnji svijet i što je ostalo od humanih ideala čovječanstva najviše se vidi iz zahtjeva SAD-a Ukrajini da im dosadašnju vojnu pomoć naplate mineralima i, izgleda, vlasništvom nad ukrajinskim energetskim postrojenjima. Koliko možemo pročitat do sad Europa za svu svoju pomoć koju je dala Ukrajini ne traži ingordo ništa za uzvrat.

Uglavnom, na svim stranama svijeta se zvecka oružjem, prijeti se često ne razmišljajući o reakcijama suprotnih strana. Sve se stavlja na kocku, pokeraški, bleferski, a dovoljno je da jedan luđak pritisne neku „crvenu“ pucu. U cijeloj ovoj pregrijanoj situaciji kojoj se ne vidi kraj mi pada na pamet proročanstvo Nostradamusa koji je – navodno – predvidio da je papa Franjo zadnji papa. Jesu li to bile maglovite misli i tlapnje jednog francuskog liječnika i astrologa iz 16. stoljeća ili točna predviđanja? Saznat ćemo uskoro.

Dubrovačko njorgalo

PRENESENO S INTERNET STRANICE www.njorgalodu.com, uz suglasnost autora