ZVIJEZDA SEVDAHA BOŽO VREĆO 'Bio sam suočen s uvredama i prozivkama, ali svaka suza se pretočila u stih'

Autor: Vedran Salvia Autori fotografija: Goran Mratinović
Iz mračne i dimom ispunjene sarajevske kafane do regionalne pa i svjetske prepoznatljivosti. Put je to koji je u samo nekoliko godina prošao Božo Vrećo. Očito, budućnost mu je bila naklonjena, budućnost koju je prigrlio s posebnom otvorenošću, tako da se doima kako ju je osvojio bez puno truda i napora.

Ipak, reći takvo nešto bilo bi pogrešno jer ničega nema bez prethodnog kuckanja kamena, koji po pravilu pukne od tisuću prethodno zadanih udaraca, a ne onog posljednjeg. No, zanimljivost razgovora s Božom Vrećom nije samo u sevdahu, ili karijernom uspinjanju, već je u onome što on naziva - življenjem umjetnosti. Dodali bismo da se tu radi o tome što Vrećo živi - smjelu pjesmu. To je puno više nego pjevati smjelo. Smjelost ne znači nužno hrabrost u smislu da se kroz stih "ovome ili onome" reklo "to i to", smjela pjesma to je eksperiment, teorija, futurizam, umjetnost, ali na koncu i intelektualna te svaka druga provokacija.

Taj eksperiment ono je što je dovelo do toga da Vrećo danas svaki lokot ruzinom zarobljen na kamenitim vratima otvara lakoćom. Stoga, to jest i stvarni motiv intervjua, koji se tako prelijeva kroz njegov odnos s ljudima, intimna promišljanja o svemu što je prethodilo, ali i onome što bi moglo doći, posebnome baš zato jer je izvan ljudske volje i moći.

SAMOIZOLACIJA JE POMOGLA

Kako u ova nenormalna korona vremena ostati normalan?

- Nemaš izbora. Korona nas je sve negdje preispitala, duboko zamislila o tome tko smo i što smo. Čemu pripadamo i težimo. Preformulirala je mnoga pitanja, dublje nas zapitala o nama samima i ljudima koje puštamo u nas život. Mnogi su pokazali i svoje pravo lice.

Kako ste proveli to razdoblje?

- Bio sam u Nizozemskoj te nakon toga u samoizolaciji 14 dana u Sarajevu. To vrijeme mi je pomoglo da se usredotočim na neke stvari koje inače ne bih imao vremena završiti. Dosta pojedinosti povezanih i oko albuma s Edinom Karamazovim. To je bio kreativan proces, a okolnosti su pomogle da vidimo koliko smo jaki i koliko sve izvanka utječe na nas. Tu je važna i samokontrola uz sve informacije. Vrlo sam se harmonično izborio sa svim tim što nas je zadesilo.

Goran Mratinović

Dakle, sredina je nebitna, bitna je osoba?

- Sredina može biti konzervativna, patrijarhalna, štura i kruta ili potpuno liberalna. Ali negdje ja mislim da je sve stvar nas samih, znači kako percipiramo prostor i same sebe, kako percipiramo sebe i ono što činimo. Meni kao umjetniku pojam umjetnosti ne dozvoljava barijeru ili ograničenost. 

SEVDAH JE MOJA ISKOPINA

Te barijere su inicijalno pobijeđene sa sevdahom?

- Kad sam ušao u priču sa sevdalinkom trudio sam se pogaziti sve površnosti koje postoje kako bih se mogao vratiti praiskonskoj slobodi koja je isijavala iz sevdalinke kao takvog žanra. Recimo, 1950.-ih godina postojala je intencija da se sevdah komercijalizira, kao merak koji pripada kafani i nečemu što meni nije imalo stvarnu simbiozu sa sevdalinkom. Tu jednu duboku poveznicu sa spiritualizmom, s duhovnošću i na kraju krajeva s aspektima tradicionalnog i mitološkog. Sve sam to objedinio. Završio sam studij arheologije u Beogradu, ali poslije studija sam shvatio da je sevdah moja iskopina. On me kruni i obogaćuje.

Kakvi su bili ti počeci?

- Karijera je počela na Baščaršiji, ljudi nisu mogli pojmiti da glas može tako zvučati, da je istovremeno i muški i ženski, da ide od tenora do soprana. A da me opet mogu poistovjetiti s Himzom Polovinom, Zaimom Imamovićem. Bilo je zanimljivo vidjeti tuđu fascinaciju emotivnom obojenošću moga pjevanja. Nitko ne pjeva niti muzicira savršeno, ali moguće je savršeno interpretirati emocije. Ogoliti je, prikazati kao takvu, autentičnu i iskrenu. 

Došla je i slava. Kako je prihvatiti, uzeti na sebe, kako se nositi s tom tuđom fascinacijom...

- Odvajam umjetnika od onoga koji se s nečim bavi samo komercijalno. Ne može svatko biti umjetnik. U 21. stoljeću puno toga spada pod formu umjetnosti, a to zapravo nije. Publika prepoznaje moju umjetnost.  Prepoznaje autentiku pa je zato sve to došlo prirodno. Kasnije je s bendom Halka došlo snimanje prvog albuma, kasnije i drugog. Uslijedio je treći album, u cijelosti "a capella" snimljen. Kroz sve te projekte, putovanja i koncerte, shvatio sam koliko je važno ljudima baš to što sam drugačiji, drugačiji na način da sam oslobođen od svega onoga što društvo nameće i po čemu te formira, kleše, ustrojava i preusmjerava. Toga kod mene nema. To je forma leptira, prešao sam u formu leptira raširenih krila i pokazao svijetu kako je divno biti slobodan.

KOD MENE SCENA NIJE ULOGA

A trenutak u kojem se pojavila slika sebe raskriljenih krila, koliko je on bio značajan? Trenutak usuda, osviještenosti da se krila mogu raskriliti.

- Uvijek sam preispitivao sebe i zapitkivao se što želim. Imamo jedan život i on je dosta kratak. Pa da ga živim po aršinima drugih ljudi? To bi bilo pogubno. I za umjetnost i za mene za individuu. Tu je došlo do spoznaje da radim i gradaciju moje ličnosti, da se oslobađam. Nije sve uvijek bilo kao danas. Niti sam ja bio hrabar kao danas...

Goran Mratinović

Gdje se dogodio klik?

- U glavi. Nije to bilo inicirano ljudima niti sredinom. Dobro, uvijek ima nešto revolta prema sredini kao takvoj, možda iz nekog verbalnog ataka na mene, pa čovjek rađa u sebi dozu revolucije i bunta. I sad sam tu, Božo koji pije trenutno kavu je Božo na sceni. Znači, Božo koji je istovremeno muškarac, žena i razigrano dijete. I koji njeguje jednu mističnost. Kod mene scena nije uloga. Već je samo življenje na način da je to zapravo umjetnost.

I dobro, živimo u patrijarhatu, a vi ste naglašeno drugačiji. Na početku to je imalo sigurno negativne implikacije, ali sada, ako je sudeći po koncertima, mnogi pravi onako izdanci tog patrijarhata, možemo reći tipični 'dinaridi' istinski, ali istinski uživaju u vašim pjesmama. 

-  Apsolutno se slažem. Ali, postoji nešto presudno... Presudan je kvalitet. 

To jest poanta.

- Da nema kvaliteta ispjevavanja i glasa, kao i emotivnog pristupa muzici kao takvoj, sve bi bilo drugačije. Bio bih provokacija koja nema osnovu, sadržaj i smisao.  Ali za umjetnika, pod navodnicima, mog nivoa, koji prihvaća umjetnost kao nešto krunsko, ustvari umjetnost vodi mene, a ne ja umjetnost. A ja sam se samo prepustio tome kao more što se prepustilo talasima... Publika to osjeti, osjeti da sam ogoljen i moje pjevanje joj dođe kao vrsta meditacije. Ne smatram sebe superiornijim zbog toga, ali kad sam se već prepustio onome što mi je Bogom dano, a ne onim za što sam se školovao, mada jesam učinio sve moguće spone između arheologije i sevdaha, onda to želim prenijeti na druge. I uz to živjeti tako da me ne dotiče svačije mišljenje. Meni je sevdah udahnuo dualnu i slobodnu ulogu. A ja sam je proširio, razradio, vizualizirao i obogatio. Dualizirao da pripada ona meni i ja njoj. 

OTUPLJENI SMO PO PITANJU EMOCIJA

Dualnost je nekad kontradiktornost koja može biti sklizava, a nekad istinska životna fluidnost koja rađa slobodu.

- Dualnost je pitanje i hrabrosti. Hrabrost je presudna u dualnosti. Evo ja dosad nisam upoznao mušku osobu koja u sebi nema žensku stranu, žensku suptilnost ili žensku mudrost. Čini mi se da sam u svim osobama koje sam upoznao ujedno i spoznao dualizam, neke ga osobe imaju više, a neke manje. S tim smo se rodili. To uvijek kažem, mi smo bića prirode. Ali društvo je nametnulo neke okvire, a čini mi se da oni koji obezvrjeđuju dualnost u sebi zapravo poništavaju ono što im je priroda dala. Najveći mrzitelji onih kao što sam ja ustvari nemaju hrabrost prihvatiti dualnost u sebi. Na neki način oni su "sahranili" same sebe kako bi pripadali društvu.

Iako čovjek je uvijek spreman, čak i prirodno određen, tako reći evolucijski, da obgrli, opsluži te srednje društvene vrijednosti, upravo zbog pripadanja.

- To robotizira i mehanizira društvo. Postajemo otupljeni po pitanju emocija, taktilnosti, komunikacije. Postajemo bezosjećajni... To nas čahuri po pitanju svih aspekata. Kako prolazi vrijeme sve se više oslanjamo na mehaniku, ljudi odlaze na posao, dolaze doma, pa ponovo sve iznova. Malo je slobodnog izbora. Nema odvažnosti. Logično da ću možda i iritirati takve jer oni užasno žele slobodu. 

Goran Mratinović

Sad slava sigurno štiti, ali kako je to bilo kad ste tek počinjali?

- Rođen sam, neću reći drugačiji, ali oslobođeniji. Moja je majka činila sve da nikad nemam oduzeto pravo niti suda, niti razmišljanja niti djela. U svakom sam trenutku mogao odlučiti što želim. I kao dijete sam bio drugačiji, pisao sam poeziju kad to drugi nisu radili, i taj boemski pristup mi je donio puno toga. Odrastao sam u maloj sredini, u Foči, i tada sam bio drugačiji. To jest rezultiralo verbalnim atacima, prozivkama, uvredama. Većinu toga sam, proplakao, ali svaka ta suza se pretočila u stih. Ništa nije palo s neba. Moja hrabrost je pretočena u stih. 

NE POSTAVLJAM SE U FORMU ŽRTVE

Vatra jest ona koja nas oblikuje. Radost i ide kroz bol.

- Vatra tinja, ona uvijek tinja. U jednom momentu navikneš se na vatru. Meni je vatra prijatelj, ja kroz vatru dobro prolazim i živim. Tako da mi je dobro imati i, uvjetno rečeno, neprijatelje, a kroz život jesam upoznavao i dobre i loše ljude. Na koncu, učio sam na greškama. Vjerojatno bi se u Americi moj život ekranizirao, kao neka njihova country zvijezda. Doduše, bilo je pitanja od Talijana da se učini dokumentarac o meni, rekao sam da može, ali bez patetike. Ne želim patetiku. Tako niti sebe ne želim postavljati u formu žrtve.

Uh, u nas bi svi najradije u redove žrtve.

- Svi žele biti žrtve. Nikad se kroz sve svoje procese nisam osjećao žrtvom. Iz svake situacije sam izašao kao pobjednik. Zato jer sam se borio sa samim sobom. Ni danas nemam konkurente osim samog sebe. Samo tako se može postati bolji. I zadovoljniji sa sobom.

Nakon mog inicijalnog pitanja za intervju smo se rekli čuti jer ste išli na Mljet, a vi ste se po dolasku u Dubrovnik prvi javili. Što me iznenadilo, jer nisam to naviknuo baš u ovoj sredini, ljudi iznimno neostvareni žele da čovjek zapravo trči za njima. To je pravilo.

- Imam volju. I negdje užasno volim ljude. Volim ljude i poštujem svakog sugovornika. Neki dođu i na koncert i pričaju mi ono što nikome nikad nisu rekli. Mislim da sam dobar slušatelj pa se povjeravaju. Sloboda samo rađa slobodu, a ljubav rađa ljubav. A ima tu i odgoja da se prilazi svemu pošteno. A ja sam okrenut pozitivnome, okrenut sam ovom projektu s Karamazovim, pišem knjigu...

GLUH SAM NA GLUPOST I SRETAN SVIM POZITIVNIM

Kad spominjete Karamazova, s njim sam radio intervju, te on kaže, evo recimo, kako ne podnosi turizam, kako je prošao cijeli svijet, ali nikad kao turist.  S druge strane, poštuje hodočašće. Zanimljivo je to promišljanje, upravo kroz prizmu druge vrste putovanja, i onog duhovnog nastojanja da se neke stvari promijene.

Goran Mratinović

- Ima priča o čovjeku koji je krenuo na svetu planinu jer nije imao mir. Na svom uspinjanju prema gore je sreo monaha koji je silazio sa svete planine. Monah ga je pitao kamo se uputio, a čovjek mu je odgovorio da ide na sami vrh jer je tamo mir. Monah mu je rekao da uzalud ide na vrh jer je mir onaj kojeg on odnosi na vrh. Tako i ja svuda nosim tu harmoniju, nemam neravnotežu. Ka tome sam gluh na glupost i sretan svim onim pozitivnim što dobijem od ljudi. Pitaju me nekad jesam li umoran, a ja kažem da su me ljudi ispunili i da zbog toga ne osjećam umor.

ZVJEZDANO NEBO KAO MOTIVACIJA

A o čemu je knjiga?

- Ona je lirski roman i trebala bi izaći do kraja godine. Pokušavam proniknuti u dubinu, kazivati o problemima, na pitak i smislen način. Knjiga se zove "Lakrimarijum", to su u antičko doba bile staklene bočice gdje su žene spremale svoje suze s kojima su oplakivale svoje muškarce. Sa suzama bi bile sahranjivane. Knjiga će progovoriti jezikom emocija koji je jako omalovažen.

Prije pet godina ste se na Sarajevo film festivalu pojavili u haljini i na pitanje što nosite ispod rekli: "Hrabrost". Prošlo je samo pet godina otkako ste došli na scenu, osvojili je... Sve to o čemu smo razgovarali, dakle osjećaja slobode i autentičnosti, je li se ustvari tek počelo nazirati vlastito osvještenje?

- Potpuni sam zaljubljenik u otoke. Želim kupiti kuću na otoku, ali samo na jedan kat. E sad, kad gradim u životu karijeru i samog sebe, također ne želim da je to "stospratnica" niti neboder. Ne želim biti svjetski poznata zvijezda, bitno mi je uraditi progresivne stvari da u našoj glazbi ostane prepoznatljiv pečat Boža Vreća.  No, pobjegao sam od pitanja... Mislim da dolazi tek pravo vrijeme moje osviještenosti i mog stvaranja. Mislim da sad imam jako dobre temelje kuće. Kao i strane kuće. Ali nemam krov. Taj krov negdje je kruna svega. I čini mi se da je ne želim pokriti. Barem ne još uvijek. Treba se uvijek razvijati, doći do te spoznaje. 

Goran Mratinović

Netko zauvijek ostaje i ličinka.

- Kao što nije na svakome da bude umjetnik, tako nije niti na svakome da se pretvori u leptira.

U svakom slučaju, što kuću brže pokrijemo, skučenije živimo.

- Apsolutno. Hajdemo ovako reći. Neka joj krov bude zvjezdano nebo. Možda je bolje nikad ne imati krov ili samo stremiti krovu. Osloniti se na zvjezdano nebo kao motivaciju i inspiraciju. A uz to da me zidovi štite od vjetra, od napada... Ti zidovi su ljudi koji me podržavaju, žene koje su uz mene, koje su tu za mene. To je isto smisao i divno je doći i do te spoznaje. 

ŽELJA JE NASTUPITI NA LOKRUMU

Rekao sam uz dogovor  o razgovoru da bih izbjegao ona banalna pitanja o Dubrovniku, ljepotama i kako to već ide ugodnim osjećanjima, ali možemo možda se dotaknuti pitanja eventualnih nastupa.

- Za ovu godinu ništa nije zakazano, ali je planirano. I tu imam dvije lokacije. Osim ove treće koju obožavam, a to je Knežev dvor. Ali on je intimiziran i zbog toga ne mogu dovesti muzičare koje bih želio, a koje okupljam iz raznih zemalja.  Tako da bih htio širu priču, a to je Lokrum, ljetna pozornica na njegovoj utvrdi. To je predivno. A tu je i zgrada Umjetničke galerije Dubrovnik. I tu mi je divna energija. Ali sve sam zamrznuo do rujna, trebala je biti Njemačka, eventualno regija. A sad ne mogu reći. Pijuni smo u cijeloj ovoj priči oko koronavirusa...

Goran Mratinović

LJUDI MOGU BIIT ZVIJERI

Evo nas opet na koroni. Je li gora mržnja ili korona?

- Mržnja. Kroz vjekove se to pokazalo. Oduvijek je bilo onih koji mrze bez razloga i s razlogom. Moja majka, moja mudra i divna majka mi je rekla da će me mrziti i zbog onoga što jesam i što nisam. To je jako bitna stvar. Ljudi su zavidni, ljudi su svirepi. Žele nauditi jer nemaju ono što ja imam. Nezadovoljstvo rađa mržnju. Otuđenost rađa mržnju.  I cijeli taj proces oko korone..

... kao da je otkrio tragove?

- Pokazao je prirodu ljudi i pokazao koliko ljudi mogu biti zvijeri. Mi ljudi smo najsvirepija bića jer mi nažao drugima radimo smišljeno. Pokušavam se skloniti toga, da upoznajem i jedne i druge i izađem iz svega mudriji, bolji i snažniji. 

Popularni Članci