Na Radio Dubrovniku ima svoju emisiju o hrvatskome jeziku 'Svakidašnja jezikoslovka' i još piše vrlo čitane kolumne. Radila je TV-emisije o zavičajnom govoru te poznatim ljudima u kućnom okruženju, a s Davorom Mladošićem je objavila “Naški rječnik“ dubrovačkih riječi. Još uvijek radi pripreme za državnu maturu iz hrvatskog jezika Sveučilištu Algebra pa joj je matični predmet još uvijek u fokusu rada i strane radnike na privremenom radu u Dubrovniku podučava našem jeziku, što im omogućava premostiti ogromni jaz na koji nailaze po dolasku u novu sredinu. Upravo su angažman i iskustva s edukacijom stranih radnika bili povod ovom razgovoru. 

Kako se strani radnici snalaze s našim jezikom? 

-Praksa je pokazala nužnost da ti ljudi uče hrvatski jezik i poznaju naš jezik barem u dijelu njihova posla. Sve nas nervira da u butizi govorimo engleski. Nešto se mora učiniti i dio je poslodavaca svoje djelatnike već uputio na učenje. Lani sam pri svojoj bivšoj školi podučavala hrvatskom jeziku uglavnom Nepalce, a bila je i jedna Tajlanđaka. Njima je naš jezik iznimno težak, ali im engleski dobro ide, čak bolje nego meni, jer je moj engleski jezik školski, a oni ga koriste pa im ide bolje. Učenje hrvatskog im ide teže, tim više što, kako mi reče Tajlanđanka, oni nemaju množinu! Zamislite takav jezik! Oni ne mogu shvatiti da se nečije ime mijenja u padežima, teško shvaćaju neke zamjenice i njihov položaj u rečenici. Zapamtili su neke riječi, ali teško sklapaju rečenice. Radili smo i govor, ali je ključ u tome da moraju komunicirati na hrvatskom. A to ne rade, nego na radnom mjestu govore engleski. Suština problema je da većinom rade u kuhinji gdje i ne moraju govoriti hrvatski. Isto je kod pospremanja soba. Rekli su mi da ih malo ponižavaju neki radnici koji nisu iz Hrvatske nego su iz susjednih država, jer su “bolji“ zato što kako-tako razumiju hrvatski te mi ih je u tom kontekstu bilo žao, kao da su sami na svijetu. 

EDUKACIJA KAO IZLAZ IZ 'GETA' 

Sigurno je bilo teško napustiti sve i doći tako daleko. Kako se osjećaju?  

-Većina ih je ostavila obitelj: neki supruge i djecu, ostali barem roditelje. Govore da se tamo jako teško živi, čak i na Báliju (naučili su me: ne Bâli). Rekla sam: i vi imate more, u čemu je razlika? Odgovorili su da je za isti posao plaća tamo samo 100 eura! Ovdje su osobne potrebe sveli na minimum da bi što više slali obitelji da tamo nekako prežive, u protivnom ne bi mogli. Puni su tuge zbog odvojenosti od obitelji koje neki planiraju dovesti ovamo. Pokušavaju štedjeti, ali im to teško ide. Rekli su mi da je put previše dug i skup te će neki najvjerojatnije poći oko Nove godine, a ponovno tek za dvije godine.  

Kakav im je program edukacije? 

-S obzirom na zaposlenje, učenje sam podijelila na ugostiteljstvo i sobe. Jasno da u kratko vrijeme ne mogu naučiti sve hrvatske riječi pa su učili riječi iz jednog ili drugog posla. Izmišljala sam jednostavne rečenice koje bi im mogle pomoći. Veći dio mog predavanja išao je preko engleskog i uz pomoć fotografija. Željela sam im pokazati naše ljepote i vodila ih na Lokrum. Besplatno, zahvaljujući Rezervatu Lokrum i mojim skoro obiteljskim odnosom s njima. Pokazala sam im slike o povijesti grada, upoznala s kulturom i poviješću jer cilj edukacije nije samo jezik. Jer, oni uopće ne izlaze vanka i ne znaju gdje su došli. 

Kao da su u getu? 

-Da, tako žive! Otužno je da čak ni ne izlaze popodne, nemaju TV i cijeli su dan samo uz mobitel. Čula sam da je negdje u Lapadu jedan od stranih radnika tražio od cura da mu šalju neke erotske snimke, na što ga je ekipa prijavila. To treba spriječiti, a tko počini neku takvu prilično veliku grešku, treba ga deportirati odakle je došao, jer ako već primamo te radnike, daj da su to oni koji će nadograditi to što imamo, a ne činiti štetu te vrijeđati i omalovažiti našu mladost. 

Što im je, uz padeže, najteže? 

-Želim ih naučiti govoru, a do pravopisa još nismo došli. Problem su im glagolska vremena te sam edukaciju svela na sada, jučer i sutra. Radimo samo najbitnije, a druga glagolska vremena nisam ni spominjala. Uče ono što rade niži razredi osnovnih škola: nazive mjeseci i dana u tjednu, boje, brojeve, voće, povrće. 

LEŽI IM DUBROVAČKI GOVOR  

Postoje li naši izrazi slični njihovim, ali s drugim značenjem? 

-Hrvatski je slavenski jezik i ništa njihovo nije mu slično. No, legao im je dubrovački jer je oslonjen na romanske jezike: talijanski i španjolski potječu od latinskog. Ombrela je slična engleskoj i talijanskoj riječi i stoga bi se radije služili dubrovačkim. Pokazala sam krtolu i pitala što je, nisu znali hrvatski izraz, da bi jedan zagalamio: patata! Jer, poslodavci Dubrovčani ne kažu krumpir nego patate i zato poznaju tu riječ. Dubrovački im apsolutno više leži nego hrvatski, ali sam im rekla da im mogu spomenuti samo dubrovačke riječi vezane uz kuhinju ili sobe, ali da moram učiti hrvatski, a ne dubrovački. Kao Dubrovkinja im “progledam“ kroz prste ako kažu patata, ali ih upozorim da moraju znati i književni izraz- krumpir. Kad pitam “Je li ovo zastor?“, kažu: “Da, ali ste rekli da je to koltrina“. 

Koliko traje obuka? 

-Nemoguće ih je previše opteretiti i poslodavci ih neće pustiti cijeli dan pa jedan tjedan imaju tri, a idući četiri sata, uglavnom popodne. Takav je raspored svima pogodovao. Mislila sam da se nakon rada malo odmore i onda dođu na nastavu, ali im poslodavci daju slobodan dan i  prilično im je naporno i sneruke doći do Turističke škole. I nisu najbolje shvatili koje autobuse i kako ih mijenjati nego su išli pješke s Pila, pa i kad je padala kiša! Mnogo im je značilo kad sam rekla da mogu osmicom do Pila te šesticom na Babin kuk! Sve je trajalo od veljače do svibnja kad već počinje sezona, a ni poslodavci ih više nisu htjeli puštati jer moraju raditi. 

Tko im je plaćao edukaciju? 

-Naravno, firme. Sve je trajalo ovisno o tome koliko su sposobni i koliko mogu slušati. Nije se lako koncentrirati i slušati četiri sata nešto na tuđem jeziku. No, volim osvježiti sat i promijeniti način tumačenja te sam im otvarala igrice s World Walla da svi lakše uče i povezuju pojmove. I to im je išlo, a činjenica je da su naučili pojedine riječi. Ne znam koliko ih se danas sjećaju, ali je bilo problematično uvrstiti riječ u rečenicu. Radila sam baš štreberski: svaku je rečenicu izgovarao svaki od trinaest polaznika i čuli su je trinaest puta. Tako im je ušla u uho, zajedno s njima problematičnim izgovorom, kao što je meni, da me se krivo ne shvati, bio problem da im zapamtim neobična imena. Oni su morali naučiti sve od početka, od dobar dan do doviđenja. Još sam im uvrstila “adio“ jer je to dio pristojnosti i kulture, ali su im najveći problem bile riječi s č, ć, š, ž- što oni baš i ne razlikuju. 

(NI)MALO PREDZNANJA O DUBROVNIKU 

Što su prije dolaska znali o Dubrovniku? 

-Još dok nisu naučili hrvatski, to sam na početku na engleskom pitala te dobre ljude. Prije nisu čuli za naš grad, ali su tražeći posao guglali i vidjeli da je Hrvatska predivna zemlja s morem. Ako dolaziš iz Balija, more ti je zakon, kao i nama. Prijavili su se, dobili dokumente i sada žele učiti hrvatski. Imala sam i drugu grupu koja nije išla na tečaj, nego su samo polagali: došli su na jedan dan i za četiri sata ispitivanja polagali hrvatski u obliku čitanja i razumijevanja teksta, podcrtavanja padeža i glagola te pisali mali sastav da vidim kako se izražavaju i odgovaraju na pitanja. To su grupe za dobivanje dozvola za rad, ali i stjecanje državljanstva. Pitanja su bila drugačija po grupama, a mene je oduševio dječak Ukrajinac koji je jako dobro napisao esej bez  greške, za pet! Dijete je apsolutni fenomen! 

Hrvatski podučavate i izvan Turističke škole? 

-Da. To ima veze s Poslijediplomskim studijem (CAAS). To su bili intelektualci, ali smo i njih podijelili u grupe. Od tri profesorice hrvatskog, dvije mlade su preuzele početnu i srednju fazu edukacije, a ja sam odradila grupu koja dobro govori hrvatski i nisam morala objašnjavati na engleskom jer su me razumjeli. 

Tko su oni? 

-Prvi je bio genijalni Makedonac Joco, profesor s Pravnog fakulteta, kojem je djed živio u Zagrebu i hrvatski jezik donio u kuću. Potom sam dva tjedna radila s Njemicom i mladićem iz Amsterdama. Bez obzira na razlike, ubrzo su se ujednačili, a moram reći da me mladić spasio jer je kao simultani EU prevoditelj u Bruxellesu govorio šest jezika! Mnogo mi je pomogao jer je govorio i njemački pa bi Njemici objasnio što ja nisam mogla. Kasnije smo se i sprijateljili. 

Znači, potpuni drugačiji pristup u školi na Pločama i u Centru? 

-Naravno, ovi drugi su intelektualci i otvoreniji, a drugi radnici koji ne znaju jezik. Sve ovisi o pogledu na život. Filipinci i Nepalci drugačije razmišljaju o životu i ženama. 

Mislite na patrijarhalno društvo? 

-Kad migranti bježe, nigdje ne vidiš ženu s djetetom, a njoj je bijeg možda potrebniji? To su mladići u punoj snazi, iz straha bježe od rata, ali idu zaraditi za obitelj. Pitala sam ih je li im Hrvatska samo prijelazni stupanj i doznala da bi većina dalje: iako ne nužno u Njemačku, žele u neku napredniju državu. Iako im je bolje nego u zemlji koju su ostavili, mi im nismo baš obećana zemlja. 

ODUŠEVIO IH LOKRUM 

Kažete da ste ih vodili na Lokrum? 

-Održali smo radionicu “Jednaki, a jezično različiti“. Gore na tvrđavi postoji mjesto gdje su u prošlosti neki skakali i svi su se htjeli tu fotografirati da svojima pošalju uz pojašnjenje. Bilo je situacija kojih se sad ne mogu sjetiti, a katkad bi nešto smiješno za mnom ponovili: meni je smiješno, njima nije, a ne smijem se previše smijati da ne pomisle kako im se rugam. A opet, takva sam pa odmah prasnem u smijeh. 

Slijedi li novi ciklus edukacije? 

-Turistička i ugostiteljska škola voljna je to i dalje raditi, ali dosta ovisi o objektima gdje rade stranci. Sad sam u mirovini, ali vjerujem da će me ponovno pozvati jer sam već ušla u štos, a imam i sve materijale. No, možda me jednostavno otkače i postave neku mladu od 20 godina (smijeh). Poziv na Poslijediplomski studij bih rado prihvatila jer me taj dio posla prilično veseli. Dapače, od mene su tražili obećanje da ću ponovno doći. Posebno me raduju grupe gdje prilično komuniciraju hrvatski, tako da je na meni samo nadogradnja jezika. 

Imate puno obveza, ali i planova. Stižete li sve?  

-Sve sam stizala i kad je sin bio mali, a sad mu je 35 godina. Stizala sam skuhati ručak i učiti s njime, i čistiti kuću i baviti se s milijun stvari, pisati i lektorirati…I sad sam nastavu usklađivala s ostalim obvezama. Vremenom su neke stvari kalmale, ali ja još uvijek radim. Dio planova je još u pelenama, ali je dovoljno mogućnosti i mnogi me još uvijek zovu, govoreći: “Ti bi nam bila genijalna“. Još imam snage i volje, raduje me kad vide moje vrijednosti.