Studeni predstavlja mjesec borbe protiv karcinoma, odnosno neoplazmi koje se javljaju kod muškaraca. To se u prvom redu misli na karcinome prostate i testisa. Movember fondacija predstavlja humanitarnu organizaciju koja se formirala 2003. godine, a cilj joj je unaprijediti muško zdravlje, probuditi svijest kod muškaraca da idu na redovite preventivne preglede kako bi se smanjio broj karcinoma, odnosno tumora specifičnih za muškarce.

Zašto je potreban Movember?

U ženskoj populaciji prevencija bolesti dosta je dobro razvijena, imate za primjer borbu protiv karcinoma dojke. Ono po čemu se te dvije stavke razlikuju jest to da kod muškaraca još nije dovoljno pobuđena svijest koja će omogućiti da idu ranije na preglede s ciljem detekcije raka prostate u ranoj fazi kada je on kurabilan, odnosno kada se može liječiti. Zbog toga je bio cilj da se pokrene fondacija koja će doprinijeti pobuđivanju svijesti o karcinomima muškaraca. 

Kod žena je razvijena svijest kako trebaju ići redovno na ginekološke preglede, o tome se često razgovara i u javnom prostoru, trebaju li i muškarci imati takav jedan pristup, redovnim urološkim pregledima u smislu brige za zdravlje?

Apsolutno. Razliku vidimo i u brojevima, rak prostate danas predstavlja jednu od najčešćih malignih neoplazmi kod muškaraca. Iz registra za rak imamo podatke da je 2018. godine 787 muškaraca umrlo od raka prostate. To je tumor koji, ako ga ne detektiramo na početku u svojoj ranoj kurabilnoj fazi, dovodi do pojave metastaza i nažalost do povećane smrtnosti. Zato je cilj upravo to, da se pobudi svijest kod muškaraca da idu na rane preglede. 

Postoje li neki simptomi raka prostate, na koje treba obratiti pozornost?

Kada govorimo o raku prostate, on predstavlja primarno žljezdasti tumor, a ono što je specifično za taj rak jest to da u svome početku, kada je izlječiv, nema specifične znakove. Znači, nema simptome bolesti koje bi bilo lako prepoznati. Što kod nekih drugih karcinoma, kao debelog crijeva, postoje simptomi kao što je krvarenje, pa čovjek može posumnjati, ovdje toga nema. Nema nekih znakova na osnovu kojih bi mi mogli posumnjati da osoba ima karcinom prostate i to je ono što je problematično u dijagnozi. Posebice u ranoj fazi koja nam je vrlo važna, jer ako smo ga otkrili u ranoj fazi onda je mogućnost desetogodišnjeg preživljenja preko 90 posto. Što ga kasnije otkrijemo, mogućnost preživljenja je sve kraća. 

A uzroci, postoje li podaci koji ukazuju zbog čega se ovi karcinomi javljaju?

Kada govorimo o uzročnim čimbenicima zbog čega se on javlja prvo trebamo znati da je rak prostate hormonski ovisan tumor. Poslije pedesete godine mijenja se hormonski status muškaraca, javlja se tako zvana andropauza. Nadalje, rizik karcinoma prostate raste s dobi, osim toga, utječe i pušenje.

Na koji način pušenje utječe na pojavnost i rizik karcinoma prostate?

Ono što je zanimljivo jest da su ljudi prije mislili da je pušenje rizičan faktor za razvoj kardiovaskularnih bolesti i raka pluća. Međutim, pušenje je rizični faktor i za razvoj karcinoma prostate. Ono što je posebice za nas važno naglasiti jest da je naš Odjel urologije u suradnji s Institutom Ruđer Bošković prije nekoliko godina dokazao na koji način pušenje može izazvati rak prostate. Mi smo to publicirali na tri svjetska kongresa i prezentirali ljudima tu sponu, odnosno poveznicu između pušenja i raka prostate. 

Od ove godine su naše kolege, odnosno Hrvatsko urološko društvo, izdali knjižicu 'Rak prostate' koja je napisana tako da se svi bolesnici mogu biti upoznati s osnovama, karakteristikama raka prostate. Što nam je važno da razvijamo samosvijest kod ljudi o toj zloćudnoj bolesti i jednoj od najučestalijih malignih neoplazmi kod muškaraca. 

Kako izgleda put od sumnje do dijagnoze?

Kada posumnjamo da osoba ima rak prostate onda se uvijek postavlja pitanje što učiniti u tom trenutku.

Preventivni pregledi, koji uključuju digitorektalnu pretragu, ultrazvuk i određivanje serumske razine PSA, a to nam pokazuje da li osoba ima povišen marker za prostatu na osnovu kojega možemo posumnjati da bi mogla razviti rak. Potom kod takvih bolesnika indiciramo biopsiju prostate. To je invazivna metoda kojom detektiramo rak prostate. Kada smo ga detektirali postavlja se pitanje radi li se o tumoru koji je operabilan ili nije. Odnosno da li ići na operaciju ili neku drugu metodu liječenja. 

Kada smo karcinom prostate detektirali, sljedeći postupak je poziv bolesnika i razgovor. Trebamo znati da se svakome bolesniku pristupa individualno, svaki bolesnik je poseban jer moramo uzeti u obzir njegovu dob, spolnu aktivnost i trebamo procijeniti kakvo je njegovo stanje. Nakon svih tih parametara imamo kliničke i laboratorijske parametre, nakon čega s bolesnikom donosimo odluku operirati ili pratiti. 

Kako izgleda liječenje?

Postoji nekoliko načina liječenja raka prostate. Imamo aktivni nadzor i pomno praćenje, to su neoperativne metode kojima procjenjujemo rizike raka prostate i kada su niski rizici za progresiju, odnosno razvoj bolesti, objasnimo bolesniku da za sada nije potrebno operativno niti hormonsko liječenje i da ga treba pratiti kroz određeno vremensko razdoblje i ukoliko dolazi do progresije bolesti onda ćemo se dogovoriti za neku drugu metodu liječenja. 

Druga metoda jest operativno liječenje. Nisu svi bolesnici kandidati za radikalno liječenje i ako smo indicirali kod takve osobe da je potrebno izvršiti kirurški zahvat mi moramo bolesnika upoznati sa svim modalitetima liječenja i operativnog zahvata što uključuje operativnu tehniku i komplikacije koje se mogu javiti.

Najčešća pitanja koja bolesnici imaju kada im predložimo operativni zahvat su poremećaj mokrenja i poremećaj seksualnog života. Uvijek je imperativ da se održava kontinentnost, odnosno funkcija mokrenja, ovisno o dobi, većina bolesnika želi imati očuvan seksualni život. To su dva vrlo važna parametra za veći broj bolesnika. 

Još jedna tehnika je otvorena radikalna retropubična prostatektomija, to je otvoreni pristup gdje se uklanja cijela prostata i limfni čvorovi i na osnovu kojih dobijemo nalaz koliko se tumor proširio. Ukoliko se tumor proširio potrebno je provesti radioterapiju, odnosno terapiju zračenjem kako bi se tumorske stanice uništile.

Metoda zračenja je rezervirana za bolesnike koji se ne žele liječiti ili koji nisu kandidati za radikalnu terapiju. Ako bolesnik ima komorbiditete zbog kojih je operativno liječenje veliki rizik onda ćemo mu predložiti neku drugu metodu terapije. 

Postoje li novosti u liječenju, neke napredne tehnike? Medicina u svim poljima napreduje užurbano, kakvo je stanje u urologiji?

Ono što je 'in' u svijetu zadnjih par godina su robotski asistirane radikalne prostatektomije koje predstavljaju vrhunac tehnologije koju danas imamo. U Hrvatskoj jedan takav uređaj imamo na Rebru u Zagrebu, nije najnovije generacije međutim Hrvatsko urološko društvo je prije godinu dana započelo s metodama robotski asistiranih operacija. Nakon same operacije kod takvih bolesnika primjećujemo da je oporavak kraći u odnosu na klasične. Međutim kada gledamo poremećaj mokrenja i seksualnog života imamo studije koje prikazuju dvojake rezultate. Uglavnom i jedna i druga tehnika se uspješno danas primjenjuju, kako u Hrvatskoj, tako i u Europi, odnosno na globalnoj razini. 

Kakva je sada statistika, je li karcinome prostate otkrivate većinom u ranim fazama?

Prije dvadeset godina, kada bi ljudi dolazili na pregled 60 do 70 posto bolesnika bi već u samom startu imalo metastatski rat prostate. A samo 20 do 30 posto bi imali taj lokalizirani, kada je on ograničen samo na prostatu. Smrtnost je bila puno veća i puno ljudi je umiralo od karcinoma prostate koji su bili detektirani tek kasnije na obdukciji, a većina ih nije ni znala da ga ima. 

Danas je situacija baš suprotna. Zbog čega? Upravo ovo pobuđivanje svijesti kod muškaraca, Movember fundacija, razvijanje svijesti da se muškarci moraju aktivno uključiti i shvatiti koja je važnost preventivnih pregleda. Ja mogu slobodno reći da nam žene u tome trebaju biti uzor, kakva je samosvijest žena i kakva je samosvijest muškaraca. 

Kada i koliko često treba obavljati preventivne preglede?

Jedino uključivanjem u redovne preventivne preglede, posebice za muškarce koji su radno aktivni u pedesetim godinama, možemo imati čim bolje ishode. Od pedesete godine treba krenuti na prve preglede koji se onda trebaju obavljati svake godine. A kod onih koji imaju pozitivnu obiteljsku anamnezu ta granica se pomiče prema dolje, i prije pedesete, već  u 45-oj godini.

Zbog toga mi svake godine ljude upoznajemo i predlažemo im da idu na preglede, jer što smo bezbroj puta do sada ponovili, najbolji oblik liječenja je prevencija. Kada smo mi karcinom prostate detektirali u ranoj fazi, mogućnost preživljenja je preko 90 posto. Taj odnos je prije bio u prilog metastatskim karcinomima, a danas metastatskih u ranoj fazi imamo jako malo, to su većinom sve lokalizirani tumori gdje je izlječenje odlično. 

U Hrvatskoj smo bili pioniri radikalne kirurgije u liječenju prostate. Jer smo već prije 21 godinu izveli prvu operaciju radikalne prostatektomije. Imamo veliko iskustvo, u prilog tome govori i to što smo prije nekoliko dana imali  složenog bolesnika koji je prije toga imao otvorenu operaciju na srcu i predlagali smo mu da ga pošaljemo u neki centar, a on je izrazio želju da se želi tu operirati, u našoj bolnici. Mi smo ga operirali, i evo za sada je sve u potpunosti u redu.

Još jedan karcinom specifičan za muškarce je rak testisa.

On je specifičan po tome što se javlja uglavnom kod mladih muškaraca, njegov rizik  počinje već od 16. godine. Postoje određeni predisponirajući čimbenici, pa posebice kod onih muškaraca koji su imali operaciju spuštanja testisa se učestalije javlja. Ono što je važno, što primjećujemo sada, jest da se javlja i među populacijom u tridesetim, četrdesetim i pedesetim godinama. On nije tako čest kao karcinom prostate i vrlo je važna njegova rana dijagnostika. S djecom treba otvoreno razgovarati i upoznavati ih. Prije nekoliko godina je na razini Hrvatske bila kampanja Hrvatskog urološkog društva 'Počeši s razlogom' koja je bila osmišljena tako da samopregledom muškarci detektiraju postoje li određene promjene na spolovilu. Ono što je vrlo važno kod sistematskih pregleda ukoliko se uoči problem kod djece, odnosno muškaraca da se upute na što hitniji pregled urologa. Jer ono što je specifično za rak testisa jest da on vrlo brzo raste i vrlo brzo metastazira. 

Kako se dijagnosticira i liječi?

Rak samog testisa u prvom redu detektiramo fizikalnim pregledom, zatim na osnovu laboratorijskih nalaza gdje tumorski markeri, iako nije uvijek situacija, ali uglavnom budu promijenjeni i ultrazvučnim pregledom skrotuma. Kada uzmemo ta tri parametra dobijemo sliku o kojem tumoru se može raditi. Tada predložimo operativni zahvat koji treba biti odrađen u što kraćem vremenskom periodu. Radi se na način da cijeli testis mora biti uklonjen i naravno određene slikovne tehnike koje nam ukazuju je li se tumor proširio su vrlo važne. Ovisno o tipu tumora nekad je dovoljan samo operativni način liječenja, a kod određene skupine uz to treba i provođenje uklanjanja limfnih čvorova, treći način je gdje se radi i operacija uklanjanja testisa, limfnih čvorova i kemoterapija. 

A sada zamislite kemoterapija kod mladih ljudi kojima treba sve to objasniti, što ga čeka... 

Kako to mladi muškarci prihvaćaju, takve dijagnoze?

Vrlo važan je pristup, razgovor, razgovor i samo razgovor. Ovisno o dobi mladim ljudima treba objasniti što ga čeka, posebice za njegovu reproduktivnost. Ako imate mladoga čovjeka u ranim godinama, koji je tek počeo živjeti, koji nema obitelj, djecu, onda nam je vrlo važno upoznati ga na koji način i što ćemo učiniti da bi mogli očuvati njegovu reproduktivnost. 

Biste li rekli da bi mladi muškarci u trenutcima kada se suočavaju s takvim dijagnozama, trebali potražiti psihološku pomoć i podršku?

To ovisi o procjeni. Vrlo je važno da pacijent razvije povjerenje s liječnikom. Poslije same dijagnoze i za vrijeme liječenja postoji praćenje bolesnika, gdje mi vidimo na koji način je bolesnik prihvatio svoju bolest. Mogu reći da većina prihvati u potpunosti jer im objasnimo sve podatke, u iznimnim slučajevima je potrebna psihološka pomoć, ali vrlo važan je razgovor i podrška svojih najbližih i povjerenje liječnik-pacijent. To je ono što je najvažnije, a sve ostalo je nadogradnja. 

Iz tiskanog izdanja Dubrovački dnevnik petkom