test

UPOZNAJTE MARA KRISTU! Dubrovčanin je i jedan od najboljih umjetnika, a malo tko to zna

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: Goran Mratinović
Intervju s dubrovačkim slikarom Marom Kristom

Mladi dubrovački slikar Maro Kriste u svojim radovima ima ono nešto. Nešto što ga čini pravim umjetnikom, nešto što ga izdvaja. Drugim riječima, možemo reći kako on slika srcem, najdubljom inspiracijom. A onda ti radovi u nama budu onaj osjećaj koji samo vrhunska umjetnost može probuditi. Nema tu prevare, jer u igru nije uključen racionalni um, ego, s njegovim kontradiktornim zaključcima.

Kada vam se počela buditi ljubav za slikarstvom?

Još od malih nogu. Otac bi svakog dana gledao Dnevnik, a prije središnje informativne emisije, bili su prilozi o slikarstvu. Već sam tada to pratio i interesiralo me. Bila je u gradu, ako se sjećate, butiga Sebastian. Jedan dan sam s ocem šetao nedaleko crkve sv. Vlaha i počeo sam ga nagovarati da uđemo unutra i da mi kupi boje i kistove. Iako je bilo užasno skupo, otac me je poslušao. Kada smo se vratili kući, odmah sam nacrtao jedno selo pod snijegom. Vjerojatno je ta slika nekome poklonjena, ne znam gdje se nalazi, ali volio bih je još jednom vidjeti. Imao sam tada 4 godine.

Jeste li za vrijeme pohađanja osnovne škole još uvijek pokazivali sklonost ka slikanju?

Bile su to komplicirane ratne godine. Siromaštvo, nedostatak svega, pa sam razmišljao o upisu u srednju pomorsku školu. Otac, koji je bio pomorac, nije bio najoduševljeniji tom idejom, pa me pitao zašto ne idem u smjeru slikarstva, ako mi se to još uvijek sviđa. Na kraju sam upisao primijenjenu umjetnost u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića. Moram kazati da mi je iz tog vremena u jako lijepom sjećanju ostao fantastični profesor Josip Trostmann. On je tada znao odlaziti u Italiji kupovati boje i slične stvarčice, te ih je nesebično dijelio s učenicima.

Likovnu akademiju upisali ste u Širokom brijegu. Mnogi Dubrovčani su u to vrijeme tamo išli studirati.

Franjevci su u to vrijeme besparice krajem devedesetih godina sufinancirali studiranje, pa sam se i ja tamo našao. Čak se iza školovanja tamo dio studenata mogao zaposliti, što je bilo vrlo primamljivo. Ja nakon završetka akademije nisam ostao iz dva razloga, iako su mi nudili posao. Prvi je bio što plaća u markama i nije bila prevelika, oko 500 maraka, a drugi i jači razlog je bio što ja teško mogu bez mora.

Je li akademija bila uštogljena?

Nije. Evo jedan primjer. Radovi profesora i slikara Anta Kajinića bili su toliko inovativni da je studentima bilo čudno koliko je tu malo realizma. Ja sam njega jako cijenio i puno mi je tehničkih aspekata sjajno objasnio, primjerice miješanje primarne i sekundarne boje.

Nakon akademije vraćate se u Grad. Koliko je ljepota Dubrovnika utjecala na vaše radove?

Neizmjerno puno. Taj mediteranski štih, koji su gajili Masle, Pulitika, Dulčić i meni je jako blizak. Njih trojica majstora imali su veliku sreću u karijeri da su naišli na mecenu Kostu Strajnića, koji je jako volio ulagati u umjetnost. Strajnić je bio zanimljiv lik. U vrijeme komunističke Jugoslavije, umjetnici su radili motive činovnika, rudara i neke slične komunističke simbole. Strajnić je odlučio financirati mlade umjetnike koji će raditi drugačije motive. Na kraju su Masle, Dulčić i Pulitika, stvorili opus, koji bih nazvao biser Mediterana. Šteta što nisu dovoljno prepoznati ni od hrvatske, ali ni svjetske javnosti. Recimo Masline kuće, koje je radio strašno su inovativne. Izgledaju apsurdno i smiješno, nešto poput radova Paula Kleea, a prekrasne su. Ja sam nastavio tim putem slikarstva dubrovačkog kruga.

Skroz ste se odmaknuli od realizma?

Bitka između fotoaparata 21. stoljeća i slikara je izvjesna. Pobjednik se zna unaprijed, a to je aparat. Nikad slikar ne može pobijediti realističnost aparata, pa zašto bih ja to pokušavao? Svaka čast, primjerice, Pavu Marčinku i njegovoj kvaliteti, ali ni on, niti bilo tko drugi ne može realizam prikazati autentičnije od foto aparata.

Koji su vam uzori osim Masle, Dulčića, Pulitike?

Vasilij Kandinski je sjajan. Odličan mi je i Willem de Kooning. Super mi je i što Jim Carrey slika. Sjajan je glumac s jako puno odličnih uloga, a u slobodno vrijeme odlično mu ide slikarstvo. To je ta potreba za stvaranjem.

Više od umjetnosti, više od posla…?

Upravo tako. Daje ti smisao, svrhu, čini te boljom osobom, jačom na duhovnom planu.

Kako izgleda vaš prosječni slikarski dan?

U trenucima kada imam neku jako veliku želju da nešto stvorim, bacim se na posao i pokušavam to napraviti. Iako ne ide uvijek lako. Treba se puno stvari poklopiti, inspiracija, opuštenost, zdravlje… Nije baš sjajno, ako rad ne ispadne dobar, jer su se potrošila sredstva. Boje, kistovi, platna, sve to košta, i nije jeftino. Nije lako doći do resursa, jer u gradu ima samo jedna butiga sa slikarskom opremom. Sve se mora naručivati preko interneta.

Ne odlazite često na izložbe. Zašto?

Ne želim da moje slikarstvo bude uvjetovano radovima drugih. Moje mišljenje je da pomalo gubiš svoj cilj, jer ti u podsvijest ulaze tehnike drugih, i njihovi motivi. Kolege mi to moje ponašanje često zamjeraju. Kažu mi da moram dolaziti na izložbe i kritički gledati druge radove. Ali eto, ja tako radim. Ali nije da ama baš nikada ne idem na izložbe. Volim retrospektive, samo one, nažalost, puno koštaju, pa ih u Dubrovniku nema previše.

Kako se živi od slikarstva?

Ja mogu kazati da živim dosta skromno. Imam sreću da moju umjetnost cijeni gospodin Mišo Miljak, koji često kupuje moje slike. Puno puta mi je financijski pomogao kako bih i dalje mogao nesmetano stvarati. Najvažnije mi je da uspijem prodati određeni broj slika, kako bih dalje mogao kupiti materijal i stvarati nove. Nisam još uvijek postigao neke veće cijene, iako sam uspio otvoriti svoje tržište, koje je zainteresirano za moje slike. Ponavljam, cilj mi je da prodajom jedne slike, mogu napraviti sljedećih pet. Mladi umjetnici koji završe akademiju poput mene u društvu se vode kao nezaposleni, iako svi mi radimo kao samostalni umjetnici. Mi bismo svi skupa trebali imati zdravstveno i mirovinsko preko neke institucije, a sada trenutno tu privilegiju imaju samo umjetnici koji godišnje imaju redovan broj žiriranih izložbi. A čovjek bez primanja teško može imati redovan broj izložbi, jer sve to košta, i to ne malo.

Radi toga niste previše izlagali? Ili?

Imao sam otprilike desetak izložbi, nije toga bilo previše. Preko Marina Ivanovića izlagao sam u Hotelu Libertas Rixos, gdje mi je još uvijek jedna slika. Bilo je tu izložbi u Domu Marina Držića, u kafiću Galerija u gradu… Vidjet ćemo što budućnost dolazi, meni je slikanje najvažnije, a izložbe manje.

Kakva je slikarska scena u gradu?

Svatko se bori na svoj način, pokušava prokopati svoje vlastite kanale. Neki su vani, neki u gradu, ali nije slikarstvo nikada bilo lagan kruh. Nažalost neki slikari koji su bili strašno talentirani i koji su obećavali, odustali su od slikarstva kada su došli žena i djeca, jer nisu imali dovoljno financija za prehraniti obitelj. To je tragično, jer ti ljudi više nemaju ni slobodnog vremena za baviti se onim što vole. Ali takav je život. Ja eto za sada nemam obitelj, pa uspijevam nekako sve stići.

Što biste preporučili mladim slikarima koji tek kreću u neizvjesne umjetničke vode? Kakav biste im savjet udijelili?

Neka samo slijede svoj san i neka ne daju da ih nečije mišljenje zaustavi na tom putu. Treba slijediti svoj instinkt prema svome individualiziranom cilju, ne samo u slikarstvu, nego i u bilo kojoj drugoj životnoj situaciji.

Maro Marušić

Popularni Članci