Rođeni ste u Sinju, a o policiji ste sanjali još kao dječak. Nakon vojske i Škole rezervnih časnika 1982.godine, odlazite na dodatnu obuku u Valbandon kod Pule, a 1983. ste kao policajac raspoređeni u Dubrovnik.

Počeo sam raditi kao policajac pozornik u povijesnoj jezgri. Tad je najteže bilo nadzirati javni red i mir: betule su radile samo tako, a turista je, čini mi se, bilo više nego danas.  Stradun je noću bio pun mladosti koja šeta, kao da je podne. No, bez restorana i kafića, osim Cele i Manona. Ljudi su stajali uz izloge i zidove, a policiji je sve bilo zahtjevno zbog  mase ljudi i često se događalo da se netko potuče ili pijan naruši red i mir. Danas više nema pozornika jer je MUP, vjerojatno zbog financija i smanjenja ljudstva, reorganizirao službu te je ukinuto pozorništvo. Uveli su policajce u zajednici koji bi trebali biti u svim gradskim kvartovima kako bi upoznali ljude te, na određeni način djelovali čak i samostalno, bez posebnog radnog naloga i radnog vremena. Mislim da to nikad nije zaživjelo. Na Babinom kuku živim puna dva desetljeća, a još ne znam tko je policajac u tom kvartu! U službi sam bio cijelu karijeru i mislim da bih trebao znati tko je ta ‘polazna točka’ policije! Doma mi često kažu: jednom policajac, uvijek policajac. Nije to zaludu, jer u svima nama koji smo taj posao radili i jeli taj kruh, još teče ‘policijska krv’. Ne baš kao kad smo bili aktivni, ali uvijek imamo otvorene oči i uši. To je profesionalna deformacija. Jer, kud će bolji policajac u zajednici od pozornika koji je u kvartu barem jednu smjenu? Sjećam se kako sam par godina kao pozornik znao imena sve male djece u Gradu, koji je tad imao pet tisuća stanovnika. Trudio sam se živjeti s Gradom, da ih prihvatim i oni mene. Priznajem, s ljudima sam imao vrlo malo problema, a incidente sam rješavao većinom kroz razgovor!

SAMO DEVET INSPEKTORA

Je li bilo velikih incidenata?

Najteže što bi se dogodilo bila je poneka tučnjava, ali noževa i oružja nije bilo! Bitno je da sam s tek 23-24 godine, ne visok 2 metra niti s 100 kg, svojom pojavom trebao zavesti red i mir, ali se tad policajac poštivao! Ako bi došlo do tučnjave, kad bih se pojavio i rekao “Prestani!“, oni bi prestali! Uopće nije trebalo uporabiti palicu ili, ne daj Bože, oružje! Ne sjećam se da sam koristio gumenu palicu i nekog morao udariti da prestane! Svaki put sam stao između njih, uzeo podatke i često bih sukobljene izmirio pa bismo otišli na piće.

Tijekom sezone ste išli i na otoke?

Da ne budem neskroman, moji bivši rukovoditelji su očito zaključili da mogu samostalno obavljati dio poslova pa su me zbog brojnih gostiju u sezoni, često slali na otoke. Gosti su se žalili da ne mogu spavati jer domaći dečki noću voze bučne i neregistrirane motocikle bez auspuha, pa su direktori hotela tražili policajce. Mogu reći da sam imao sreću i da mi je bilo lijepo na svim otocima, na Mljetu, Lopudu i Šipanu. Sama pojava policajca u odori je bila dovoljna da vlada red! Mladiće bih po dolasku legitimirao i zabranio vožnju, a meni je bilo dobro jer sam bio u hotelu uz dnevnice te plaćenu hranu i spavanje. Kao mladi policajac trudio sam se upoznati otočane, a s mnogima sam i danas u kontaktu.

Postupno ste napredovali u karijeri?

Prošao sam u karijeri sve operativne policijske poslove, ni za jedan nisam molio da me tamo postave, a u Krim policiju su me 1985. šefovi ‘povukli’, na mjesto inspektora. Radio sam na otkrivanju kaznenih dijela i počinitelja, a grad je bio podijeljen u tri sektora: Lapad-Babin kuk, Grad-Ploče i Gruž-Mokošica. Svaki je sektor imao po tri inspektora. Policijska postaja Dubrovnik ih je imala samo devet, a s dvoje starijih kolega sam četiri godine radio u Lapadu. Jedan je kolega nadzirao vozila, drugi kuće i hotele, a ja sam pazio autokamp Solitudo kapaciteta osam tisuća gostiju! Svako sam jutro odradio desetak uviđaja u šatorima. Danas prednjače kamperi, a lopovi su uglavnom noću provaljivali dok gosti spavaju: žiletom bi izrezali otvor na šatoru, provukli ruku, uzeli torbu ili fotoaparat te nestajali u noći. Nadzornih kamera tad nije bilo, ali smo isključivo terenskim radom rješavali 70 posto kaznenih dijela. Često smo legitimirali nepoznate ljude i privodili bi ih u Villa Palmu, gdje bi slijedio dugi informativni razgovor. Tako smo to rješavali!

Veliki problem tad su bili brojni lopovi sezonci iz unutrašnjosti bivše Jugoslavije?

Najčešće su bili iz Trebinja i Hercegnovog, a posebno đepari Rumunji i Mađari. Provaljivalo se često preko balkona u hotelske sobe i sjećam se provale u hotel Bellevue. Na uviđaju sam primijetio otisak cipele na oluku i zaključio da je u hotelsku sobu mogao ući samo kroz prozor, penjući se uz oluk iznad provalije ispod stijene. Tako se i spustio, a da je pao na plaži bi ga kupili u tisuće komada! Tad smo radili na našu odgovornost, što se danas tako više ne radi. Često smo zbog prijave boravka radili racije osoba koje su se skrivale većinom na Nuncijati, kao dislociranom naselju koje se uveliko gradilo, često bez građevinskih dozvola. Sjećate se sigurno da ste fizičke radnike tad mogli naći kod place u Gružu: samo prođete vozilom i već se mnogi nude. Provalnici su često bili ti nadničari koji su zbog novca operirali po gradu.

PROVALA U BELLEVUE

Prilika je za digresiju: usporedite način rada nekad i danas?

Za razliku od kolega danas, mislim da smo tad imali puno šire ovlasti i odriješene ruke u postupanju. Nismo ništa svojevoljno radili, ali ni bili sputani administracijom i propisima kao danas, kad kolege ne mogu napraviti nijedan potez, a da to ne evidentiraju. Svaki obavijesni razgovor u policijskoj postaji se mora snimati! To opterećuje jer ne možete isljeđivati kazneno djelo kad znate da vas snima kamera i da to će gledati, ocjenjivati vaše postupke i zaključke Državno odvjetništvo. Mi smo imali priličnu slobodu te smo često bez sudskog naloga ulazili u objekt i legitimirali. Na Nuncijati bi u jednoj prostoriji punoj dima od cigareta i kakvih sve mirisa, našli 20 ljudi na madracima i legitimirali ih. Privodili smo u postaju one za koje smo osjetili sumnju, a sve obrade smo radili uz dugotrajne razgovore i psihološku procjenu. Uvijek se rješenje tražilo u priznanju osumnjičenih. I uspijevali smo ga dobiti, a kad prizna, odvede nas gdje su ukradeni predmeti. Tamo smo pronašli i ovog iz Bellevuea. Pronašli smo obuću sličnu otisku na zidu, usporedili i utvrdili da je to ono što tražimo. Imali smo tisuće sličnih djela, ali je ova provala zanimljiva zbog visine i stoga što se provalnik izložio smrtnoj opasnosti za nešto ni približno vrijedno. Tad su se iz hotelskih soba najčešće krale torbice, fotoaparati i kamere koje su prodavane budzašto, “ispod ruke“.

Tko je htio riskirati, mogao je kupiti kvalitetnu opremu. Što se još kralo?

Bilo je i mnogo  provala u automobile, najčešće su meta bili radiokasetofoni, a ‘Pionir’ je bio vrh. Kad bi lopovi u vozilu vidjeli to ili torbicu, kamenom bi razbijali bočna stakla i krali.

Postali ste šef krim policije kad je stil  rada promijenjen, kad Ravnateljstvo ne dozvoljava samoinicijativu. Što pamtite iz vremena ‘šefovanja’?

U međuvremenu sam se doškolovao na Visokoj policijskoj školi u Zagrebu. Nakon četiri godine rada kao inspektor, premješten sam 1988. i za pomoćnika zapovjednika Policijske postaje u Cavtat. a osam mjeseci prije rata sam imenovan za zapovjednika PP Cavtat i tako dočekao rat. Kako sam bio i rezervni poručnik, bio sam zapovjednikom obrane od Postranja do Molunta dok nismo pali. Po povratku u Dubrovnik, bio sam iza rata prvo pomoćnik za Krim policiju, a potom šef Odsjeka općeg kriminaliteta. Imao sam uzlaznu putanju bez ‘preskakanja’ i očito sam u svemu bio uspješan. Krajem 1995., postajem načelnik Odjela krim policije, gdje ostajem do 2004. i umirovljenja na moj zahtjev.

Opišite malo poslijeratno vrijeme jer bili ste uprava koja je među prvima rješavala i one koji su u ratu krali?

I mi smo, kao sve službe, imali dio ljudi srpske nacionalnosti, mnogi kvalitetni i korisni, ali su nas neki iz njima znanih razloga napustili te nam je kadar prilično ‘osakaćen’. Krađa je u poraću bilo i od naših ljudi koji su se htjeli okoristiti. Imali smo niz problema, bilo nam je teško pristupiti tim ljudima jer je uveliko bio raširen animozitet policije i vojske koja si je, dijelom davala pravo, budući da oslobađaju područje, policiju podcjenjivački nazivaju ‘čoškari’ kao da smo niža klasa. Bilo je vrlo teško raditi kad imate oružanu jedinicu u Župi, a podmetnuta je naprava u prethodno temeljito opljačkanu kuću. Vojna policija je bila u začetku, ustrojena, ali ne i obučena, a nama je bilo teško tamo doći i nekog istražiti jer se to tumačilo kao napad na vojsku. Bili su jako kvalitetni, htjeli su učiti, ali nisu znali posao policije. S njima se danas lijepo pozdravim i popijemo piće, a Odjel krim policije im je dosta pomagao u samostalnom ustroju Krim vojne policije. Vjerujem da sam im osobno, i sve službe koje sam vodio, dosta u svemu pomogli.

Čistka u policiji

Tad se pojavljuju oblici kriminala kakvih prije nije bilo. Što je bilo najteže?

Postupno prestaju provalne krađe u kioske, automobile, kampove i hotele, a droga postaje najveći izazov jer je riječ o velikoj imovinskoj koristi. Dogodilo se da se labilniji dečki, koje su ratne okolnosti možda natjerale da prvi put kušaju drogu koja je kolala u ratu,  okrenu dilanju koje postaje najveći izazov. Iako je Krim policija bila u začetku, mislim da je Narko odsjek sa samo pet-šest ljudi bio vrlo učinkovit. Pomogla je i temeljna policija, ali puno manje jer ne može policajac u odori zateći nekog s drogom: vidljiv je, a moji su inspektori to dan i noć radili u civilnoj odjeći. I bilo je uspjeha!

Tad su se načelnici PU često mijenjali. Koga se sjećate?

Imam što reći u svezi svih. Neću o imenima. Osobno sam prošao sve faze od pozornika do načelnika. Bilo je vrsnih rukovoditelja, ali i “promašenih slučajeva“. Oni su bili menadžeri, ne operativci. Krajem 2004. na mjesto ministra MUP-a postavljen je liječnik  Marijan Mlinarić. Započeo je s kadroviranjem od dna do vrha MUP-a. Rekao bih: pravio je čistku i u vrlo kratkom periodu, preko načelnika policijskih uprava koje je po raznim kriterijima osobno postavio, na razini države je smijenio oko 250 operativaca rukovoditelja od kojih mnoge osobno poznajem i tvrdim d su bili pravi profesionalci te izvrsni ljudi i veliki stručnjaci. Čistka je uslijedila i u našoj policijskoj upravi: nakon mnogih rukovoditelja koji su doživjeli tu sudbinu, jednog jutra u rujnu 2004. godine na red sam došao i ja. Unatoč izvrsnim radnim učincima te pohvalama struke i samog vrha MUP-a, zamjereno mi je da sam se ‘zasitio posla’ te mi je sugerirano da izaberem drugu dužnost jer više ne mogu biti načelnik Odjela krim policije. Budući da nisam htio dopustiti da se sa mnom ‘briše pod’, posebno ne od strane ljudi koji mi nisu bili profesionalno i stručno dorasli, promptno sam odlučio otići u prijevremenu starosnu mirovinu. Otišao sam s 44 godine života, u punoj radnoj i stručnoj snazi, kad sam mogao još puno doprinijeti radu službe. No, danas sam zadovoljan svojom odlukom: mislim da sam si produžio život jer sam se nesebično davao u svom poslu, a to čovjeka jako troši.

NAJTEŽI SLUČAJ

Jako su vas cijenili u MUP-u, a priča se: i danas dio načelnika kad dođe na jug, prvo potraži vas, s vama popiju kavu pa tad odu u Villa Palmu. Koji vam je bio najteži slučaj u karijeri?

Sustav funkcionira. Nisam upoznat s učincima policije. Više se ne koristi negdašnji način rada jer ih zakon sputava! Ispitivanja su samo u prostoriji s kamerom, a nekad se istraživalo u hodniku pa i garaži! Danas je ‘Big brother’ najveća pomoć i sreća policije: grad je pun nadzornih kamera, privatnih i javnih. Radio sam s mnogim od današnjih inspektora, pametni su, vrlo kvalitetni i uspješni u svom poslu. Najteži slučaj u mojoj karijeri bilo je ubojstvo na Šipanu djevojke Ane Zelen, što smo radili punih mjesec dana. Oformio sam ekipu inspektora koje sam osobno vodio i koji su na otoku radili dok slučaj nisu riješili. Prvi put u Hrvatskoj uz DNK-analizu, na uviđaju smo izuzeli spermu počinitelja. Doktor Milovan Kubat koji je sad šef na Šalati, je primijenio tu analizu, a mi smo prije rješenja morali obraditi skoro sve spolno zrele muškarce! Pomorska policija je danima privodila otočane u policiju na razgovore te smo dan i noć sve obrađivali do otkrića počinitelja. Tad smo mogli bez sudskog naloga ljude privesti i obrađivati, a ako utvrdimo da nisu krivi, jednostavno smo ih uz ispriku puštali. Morali smo tako, a danas se prvo moraju osigurati dokazi kao u krim serijama i uhićuje se tek uz osnovanu sumnju! To usporava rješavanje. Mi smo mogli ‘promašiti’, a oni danas ne smiju! Moram naglasiti da je policijski posao izuzetno odgovoran i mukotrpan: najčešće daleko od očiju javnosti, pravi je to zanat kojeg treba dobro izbrusiti da bi bio uspješan u tom poslu. Posao je to koji ne poznaje noć i dan, nedjelju, praznik, vremenske uvjete, strah ili drugo poznato u ostalim poslovima. Izuzetno cijenim i poštujem tu službu i sve koji svojim poštenim radom i zalaganjem doprinose da ona kvalitetno funkcionira.