Srđan Šarenac nagrađivani je režiser i producent iz Bosne i Hercegovine, a bio je nominiran i u širem izboru za Oscara. Među ostalim, njegov dokumentarni film Selo bez žena nastupio je na 40 festivala širom svijeta, a za njega je dobio 13 nagrada. Prošlog tjedna u Kinu Slavica prikazan je redateljev zadnji dokumentarni film Bugarski san koji govori o njemačkoj umirovljenici Petri koja zbog male penzije odlazi u Bugarsku u potragu za kvalitetnijim životom. Iskoristili smo njegovo gostovanje u Dubrovniku da prokomentiramo dosadašnje i buduće radove, ali i sve zakulisne radnje oko snimanja.

Kako je došlo do ideje za snimanje dokumentarca Bugarski san?

Te 2013. godine dobio sam njemačku stipendiju i otišao u Berlin. Tamo sam otkrio da postoji ranjiva skupina njemačkih umirovljenika s niskim primanjima. Većinom je riječ o ljudima koji su otišli u prijevremenu mirovinu i ona im iznosi od 700 do 800 eura s kojima je gotovo nemoguće preživjeti njemačke troškove života. Dio njih se zbog siromaštva odlučuje na radikalan korak. Odlaze živjeti u Istočnu Europu gdje im visina te mirovine omogućava kvalitetniji život. Odlučio sam o svemu tome snimiti film, pa sam stupio u kontakt s dvadesetak njemačkih umirovljenika i na kraju se Petra iskristalizirala kao najbolja osoba za glavnu ulogu.

Film je sniman prije šest, sedam godina. Je li Petra u međuvremenu uspjela naučiti bugarski jezik?

Nažalost nije. I dalje živi u Kavarni gdje je otvorila malu umjetničku galeriju, a s ljudima i dalje razgovara preko Google Translatea i sličnih aplikacija. Nekako to ipak funkcionira što se može vidjeti i u filmu tako da joj društveni život ne pati. Osim toga, u Bugarskoj živi sve skupa desetak tisuća njemačkih umirovljenika, pa Petra i s njima održava kontakt kako uživo, tako i preko društvenih mreža. Naposljetku je dosta njemačkih umirovljenika došlo u Kavarnu upravo zahvaljujući njoj. Petra je danas jako sretna osoba, sudjeluje u društvenom životu i doprinosi zajednici, među ostalim, brine se i za napuštene pse.

Kavarna na filmu ne izgleda lijepo, iako je na moru.

Taj je gradić, baš poput mnogih na prostoru bivše Jugoslavije, doživio veliki pad u vihoru tranzicije i privatizacije. Od brojnih firmi za vrijeme komunizma nije ostalo ništa. U vrijeme snimanja filma baš je izgledao katastrofično. Mnogi iz Kavarne odlaze diljem EU u potrazi za boljim životom, a evo se Petra uputila u obrnutom smjeru. Međutim, upravo ta loša situacija je razlog zašto se glavna junakinja filma odlučila za odlazak tamo, jer je najam nekretnina povoljan. Jedini su joj uvjeti bili da je grad na moru i da ima zdravstveno osiguranje EU, a pronašla je stan za koji plaća mjesečni najam u iznosu od 155 eura. Tako da joj za život ostane znatno više nego li je bio slučaj u Hamburgu gdje je samo za stan izdvajala oko 500 eura. Prošlo je već dosta godina otad, a nikad se nije poželjela vratiti u Njemačku, jer smatra da joj je u Bugarskoj puno kvalitetniji život.

Koliko je sveukupno Nijemaca u lošoj situaciji i koliko ih ima iseljenih diljem Europe?

Jako puno njih je u lošoj situaciji, samo se u Njemačkoj o tome ne priča. Zanimljivo da su većina njih autohtoni Nijemci, plus naravno ima i useljenika, pa tako i s ovih prostora. Svima njima je zajedničko da teško žive s malim mirovinama. O kolikom je točno broju riječ teško je kazati, ali mnogi Nijemci su nakon promocije dokumentarca komentirali da film prikazuje upravo ono što vlasti žele sakriti. Autohtoni Nijemci s njemačkim materinjim jezikom nakon što su radili cijeli život sada ne mogu dostojno živjeti od mirovine. Mnogi smatraju Njemačku zemljom gdje teče med i mlijeko, ali to baš nije tako. Što se tiče broja iseljenih umirovljenika, njih je također jako puno, samo nisu svi otišli zbog malih mirovina. Neki su se preselili, primjerice na jug Španjolske, zbog bolje klime.

Kako je Nijemcima bilo gledati vaš film i kako su reagirali na činjenicu da je stranac radio priču o kojoj se u Njemačkoj šuti?

Bio je apsolutni pakao. Nisam mogao dobiti nikakva sredstva za snimanje filma iz njihovih kulturnih fondova. Također, ni televizije nisu htjele financirati projekt. Al Jazeera Balkans me je spasila, jer je ušla u koprodukciju. Da nije bilo njih, ne bi bilo ni filma, i ovim im se putem zahvaljujem. U Njemačkoj nije bilo ni želje, ni volje za financiranjem, jer su procijenili da njemačka publika nekad ni ne voli gledati ovakve teme. Na kraju je film prikazan na Al Jazeeri English gdje ga je vidjelo 200 milijuna kućanstava. Imali smo plan da ga prikazujemo po njemačkim domovima za umirovljenike, ali, nažalost, korona je sve stopirala.

Koji vam je sljedeći projekt kao redatelju?

Sljedeći film zove se Izbor za miss zatvora. Snimao sam ga u Brazilu među zatvorenicama i mislio sam da će ići lagano, ali na kraju se pretvorio u u dugotrajni rad. Radimo sad četvrtu verziju filma i nadamo se da će biti zadnja. Piruajui je gradić od 25 tisuća stanovnika i ima 3 zatvora gdje se nalazi čak šest tisuća zatvorenika, većinom zbog trgovine drogom. To je inače bio jedini zatvor u Brazilu koji mi je dopustio snimati dokumentarac. Riječ je o ženskom zatvoru gdje boravi tisuću i pol zatvorenica. Kada sam ih pitao tko želi biti u filmu, sve su odgovorile potvrdno, što je naravno nemoguće. Na kraju se to smanjilo na manji broj, ali finale za koje sam predvidio da ih bude dvanaest kandidatkinja, naposljetku ih je bilo pedesetak. I sve su željele da biti intervjuirane, inače će zabraniti da film bude objavljen. Čak deset dana je trajalo snimanje intervjua. Totalno ludilo. Na kraju smo ipak uspjeli doći do neke forme gdje je film zabavan i emotivan. Pobjednica je sveukupno bilo tri, miss proljeća, što je klasični izbor, miss plus size za malo punašnije, te mister za žene koje se osjećaju kao muškarci.

Koliko je uopće teško naći financije za snimanje filmova?

Biti freelancer odnosno redatelj koji obavlja poslove putem autorskih honorara znači da si u konstantnoj potrazi za poslom. Drugim riječima egzistencija je stalno ugrožena. Jako mali broj ljudi uspije izdržati takav način života, ako ne uspiju pronaći neko stalno zaposlenje poput posla na fakultetu ili slično. Kod nas to nije najbolje regulirano. Vani, primjerice u Francuskoj, ako si freelancer, onda si puno bolje plaćen nego ako imaš stalno zaposlenje. Biti freelancer je nepoželjno, stresno, ne možeš planirati svoj život, nego si uvijek u nekoj potrazi.

Postoje li fondovi koji financiraju snimanja?

Postoji fond Kreativna Europa koji financira razvoj projekata i dodjeljuje se jedanput godišnje. Naravno i države imaju filmske fondove, ali dobit sredstva iz više fondova nije lako postići. Sad kad ovo pričam, stvarno ne znam zašto se ja uopće ovim bavim (smijeh).  Koprodukcije, odnosno suradnja više država na financiranju jednog filma, su slagalice, kao da slažeš teški mozaik. Sad sam radio jedan film gdje se muzika snimala u Mostaru, film se radio u Sloveniji i Hrvatskoj, to je strašna logistika koja poskupljuje proizvodnju, ali moraju se raditi u raznim dijelovima svijeta ovisno o financiranju pojedinih zemalja. Rješenje je da se stvari pojednostavne – da postoji jedan financijer, jedna televizija, ili platforma kao Netflix… koji bi sponzorirao cijeli film.

Velike su muke i oko autorskih prava pjesama koje se koriste u filmovima.

Istina, ali ne samo pjesme nego puno više. Recimo kadar gdje piše Coca-cola na suncobranima kafića ne smije se koristiti u filmu bez obzira što je riječ o javnom prostoru. Čak i prolaznici koji budu uhvaćeni u kadru moraju dati svoj pristanak za biti u filmu. Baš sad u dokumentarcu Izbor za miss zatvora natjecateljice nastupaju dok ih prati pjesma Beyonce. Moramo dobro vidjeti kako ćemo postupiti oko autorskih prava te pjesme.

Dobili ste pregršt nagrada po festivalima, čak ste svojevremeno bilo nominirani za Oscara. Recite nam nešto više o tome.

Riječ je o filmu The Road Movie gdje sam bio jedan od producenata. To je ruski film sastavljen od YouTube snimaka koje pokazuju kakav se sve kaos događa na ruskim cestama. Bili smo u širem izboru za Oscara, a film je pobrao veliki uspjeh u Kanadi i Americi. Zanimljivo kako oni drugačije pristupaju filmu od Europe. Tamo je prikazan u kino distribuciji, a u Europi nije, nego samo na festivalima. U Americi je okarakteriziran kao tinejdžerski film za one koje vole gledati prometne sudare na internetu, dok se u Europi za film provlačila neka priča o ruskoj mistici. Totalno drugačiji pogledi na isti uradak.

Često se ne zna kako će dokumentarac uopće završiti, odnosno hoće li se glavni akteri tijekom snimanja predomisliti.

To je najveća razlika između igranog i dokumentarnog filma. Kod igranog filma svi su na istoj strani i rade isti posao koji žele obaviti najbolje moguće. Kod dokumentarca to ne mora biti tako. Vrlo često se likovi mogu opirati snimanju, ili primjerice, jedan dan hoće, drugi dan neće. To sam često prolazio prilikom snimanja filma Selo bez žena. Igrani film je lakše snimiti, vrlo malo ima nepredviđenih okolnosti, samo što je skuplja produkcija, pa je teže doći do sredstava. U dokumentarcu krećeš snimiti film, a sve ono ispred kamere može se urotiti protiv tebe. Teško je i planirati vrijeme. Recimo imaš sedam dana snimanja, a likovi tijekom tih sedam dana ne ostvare zacrtani plan, jer su primjerice depresivni i ne da im se. Konstantno imaš neprilike i trebaš jako balansirati kako bi ih riješio i postigao neki tok. Ali istina je da nikad ne znaš kako će se završiti započeti dokumentarac.

OKVIR Osim što ste redatelj, vi ste i producent. Koja je točno uloga producenta?

Ukratko, producent je osoba zadužena za pronalazak sredstava za snimanje filma. Producent je puno odgovornija funkcija od redatelja, jer redatelj može odustati od filma, a producent je odgovoran da se projekt izgura do kraja. Ja više volim biti redatelj, jer je posao puno kreativniji.

OKVIR „U Berlinu sam otkrio da postoji ranjiva skupina njemačkih umirovljenika s niskim primanjima. Većinom je riječ o ljudima koji su otišli u prijevremenu mirovinu i ona im iznosi od 700 do 800 eura s kojima je gotovo nemoguće preživjeti njemačke troškove života. Dio njih se zbog siromaštva odlučuje na radikalan korak. Odlaze živjeti u Istočnu Europu gdje im visina te mirovine omogućava kvalitetniji život“

OKVIR „Sljedeći film zove se Izbor za miss zatvora. Snimao sam ga u Brazilu među zatvorenicama i mislio sam da će ići lagano, ali na kraju se pretvorio u u dugotrajni rad. Radimo sad četvrtu verziju filma i nadamo se da će biti zadnja. Piruajui je gradić od 25 tisuća stanovnika i ima 3 zatvora gdje se nalazi čak šest tisuća zatvorenika, većinom zbog trgovine drogom“