Dubrovnik se može pohvaliti prirodnim ljepotama, bogatom baštinom i poviješću, no i sigurnost je jedan od glavnih aduta. I turisti koji dolaze, ali i mi koji ovdje živimo, možemo se osjećati posebno sigurno dok se Europa suočava s određenim pojačanim sigurnosnim izazovima. Koliko je to 'eto tek tako', a koliko je rezultat rada?

Mislim kako je cijela Hrvatska kao zemlja dosta sigurna. Naravno kako je takvo što zasluga MUP-a u cjelini, ali i građana. MUP je dobro organiziran i koordiniran sustav, pogotovo tijekom sezone. Dugi niz godina se provodi operativna akcija TOURS, poznata pod nazivom Sigurna turistička destinacija, a usmjerena je na sigurnost tijekom turističke sezone kada dolazi veliki broj turista. Uspješnost svake turističke destinacije ovisi o tome koliko je određena destinacija sigurna i koliko je posjetitelji percipiraju kao sigurnu stoga sve linije rada u policiji imaju svoju ulogu u turističkoj promociji svoje zemlje i to je cijeli jedan sklop naših nastojanja koji dovode do sigurnosti.

Broj ljudi koji borave tijekom sezone u Dubrovniku se višestruko povećava što i za policiju znači veći angažman.

Naravno. Zato i postoje akcije kao što je TOURS i vezana je isključivo uz turističku sezonu. Za vrijeme njenog trajanja, naša se operativna postupanja odnose na održavanje povoljnog stanja sigurnosti za sve građane i posjetitelje. To je doprinos hrvatske policije turizmu.

Glavna sezona je pri kraju. Kako biste ocijenili stanje i kakva su iskustva?

Možemo kazati kako smo zadovoljni. Nije bilo nekih izvanrednih događanja, što je dobro. Imovinska kaznena djela uvijek prednjače. Nažalost, na području Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, kao i na području Policijske uprave splitsko-dalmatinske smo imali jednu seriju provala, o čemu se moglo čitati i u medijima. Počinitelji su vrlo brzo uhićeni i procesuirani. Odavno na području naše nadležnosti, ali i RH nismo imali situaciju da je jedna tako uigrana ekipa imala toliki broj provala u tako malo vremena. Ali riješili smo problem.

Na koje područje ulažete najveće napore?

Stavljamo naglasak na sve. Imovinski kriminalitet i onaj koje je vezan uz nasilje su najvidljiviji, za njih se odmah sazna. Međutim i neki drugi vidovi kriminaliteta kao što su kriminalitet droga, gospodarski, organizirani se oslanjaju na imovinski kriminalitet.

Kako izgleda ta povezanost?

Pa recimo, imovinski kriminalitet može biti posljedica kriminaliteta droga i to najčešće jest. Organizirani kriminalitet može biti posljedica kriminaliteta droga, čime se onda nastavlja niz. Onaj tko se bavi kriminalitetom droga ili organiziranim kriminalitetom ponekad imovinskim u većem obimu, želi taj novac na neki način legalizirati pa to radi kroz određene tvrtke i ulaganja, što je onda spada pod gospodarski kriminalitet.

Kad govorimo o imovinskom kriminalitetu, njegova pojavnost je najveća.

Tako je, i tako je i kod nas u Dubrovniku, u Hrvatskoj, pa i u svijetu. To su krađe, razbojništva, provale…

Što od toga prednjači kod nas?

Krađe i teške krađe. Nastojimo to suzbiti. Ove godine smo imali nešto više teških krađa i uspjeli smo to suzbiti, većina ih je riješena.

Koliko je teško ili lako naći počinitelja i kako izgleda ta standardna procedura?

Prvo oštećena osoba podnese kaznenu prijavu. Za krađu doznamo tek kad nam se obrati oštećena osoba. Zaprimimo kaznenu prijavu, započnemo kriminalističko istraživanje. Dosta krađa razriješimo s obzirom na to koliko ih ima ukupno, no jako je to teško kod imovinskog kriminaliteta, pogotovo prigodnog gdje imate situacije u kojima recimo osoba nepažnjom ostavi torbicu ili nešto vrijedno na javnom mjestu i onda dođe počinitelj, vidi da tu nema nikoga pa ukrade torbicu, novac, mobitel ili neku drugu vrijednu stvar. Toga imamo najviše. Što se tiče provala, to je nešto specifičnije i to je ljudima što se tiče sigurnosti neprihvatljivije. Nitko se ne osjeća sigurno kad mu netko provali u stan ili kuću. Tu je puno veći angažman policijskih službenika, ali srećom takvih kaznenih djela uistinu nema puno.

Dubrovačko-neretvanska županija se posebno spominjala u kontekstu droge, kao važno tranzitno područje. Kakva je generalno situacija?

Što se tiče droge, Dubrovnik ne treba izdvajati u odnosu na ostale gradove. Problem droge se raširio svugdje po svijetu. Droga je postala 'in', postala je sve dostupnija, sve više vrsta tih droga imamo na ulici i sve su jeftinije. Dubrovnik, pogotovo u turističkoj sezoni kad imamo veliki broj stranih državljana koji su također konzumenti, ima svoje izazove, no oni nisu ništa veći u odnosu na ostale gradove.

No, kolokvijalno se u Dubrovniku zna kazati kako su 'svi na kokainu'. Naravno, nisu svi, ali se hoće reći da je popularan i da se prilično konzumira.

Ne možemo to baš tako kazati. Znam puno ljudi koji nisu ni na jednoj vrsti droge, siguran sam i vi. Droge ima, naravno, no ne bih Dubrovnik izdvajao kao grad koji je po tome specifičan. To je danas nažalost tako u cijelom svijetu, pogotovo zapadnom.

I kao da je postala sredstvo pokazivanja statusa.

Jest, u nekom smislu. Posebno kokain koji je dosta skuplji od drugih droga. To se većinom koristi u krugovima u kojima je veća platežna moć.

Koje se droge najčešće koriste na našem području?

To je marihuana koja je jako raširena, pogotovo otkako se u određenim zemljama legalizirala. Onda je mnogim ljudima u svijesti kao nešto što nije posebno strašno jer je legalizirana primjerice u Nizozemskoj, Kanadi, sad i u Njemačkoj. Kod nas nije legalizirana, nezakonita je. Potom, tu je i amfetamin. To je kemijska droga koja je prilično jeftina, lako dostupna, čak se može izraditi u nekim kućnim uvjetima. I kokain, koji je uvijek kao droga bio prisutan.

Govori se kako mlađi češće koriste amfetamin koji se žargonski naziva 'speed', stariji i/ili imućniji, tzv. elita, kokain.

'Speed' je više zastupljen kod mlađih, jeftiniji je. Gram te droge košta manje nego neko alkoholno piće kad izađu van i žele se zabaviti. Kokain češće konzumiraju imućnije osobe, domaći, ali još i više turisti. Jedan gram je oko sto eura, dosta je skuplji, no efekti svake droge su manje-više isti.

Očito onda kod mladih ne postoji dovoljna svijest o opasnostima droge. Kažete kako je kod njih češća konzumacija amfetamina, a dosta je raširena i teza kako marihuana nije 'zapravo droga'. Onda tu imamo i alkohol koji je legalan, ali se njegove posljedice, pogotovo na našim područjima, ne shvaćaju baš osobito ozbiljno.

Mladi vole eksperimentirati, no posljedice su ozbiljne i višestruke. Često razgovaramo s roditeljima čija su djeca konzumenti, i to maloljetnici. Nekada to urodi plodom, nekada ne. Nijedna droga nije dobra. To definitivno treba djeci istaknuti, kao i opasnosti koje sa sobom nosi. Mi imamo preventivne programe na razine MUP-a gdje se ne govori samo o ovisnosti o drogama nego i drugim ovisnostima. Te preventivne akcije su usmjerene na maloljetnike, kako osnovnoškolce, tako i srednjoškolce. Koliko im to uđe u svijest, vjerujem kako je individualno. Nije to problem samo policije, nego cijelog društva. Mi smo na tom području više represivni, ali uz ove programe smo i preventivni. Uvijek smo tu da pomognemo kome god treba, a poglavito roditeljima čija se djeca susreću s tim. Roditelji nam se često obraćaju i traže savjete, a mi im uvijek nastojimo pomoći jer nam je cilj isti – zaštiti djecu.

Jer policija tu dođe tek 'na kraju'. Prvi skalin je dom, potom škola…

Možemo reći da kreće iz kuće, no može krenuti iz društva… Ali uvijek iz najbliže okoline.

Koja je donja dobna granica djece s kojom ste se susretali u svom radu, a koja su konzumirala drogu?

Nekih 14 godina. Uglavnom to bude marihuana, rjeđe amfetamin.

Je li bilo slučajeva u kojima su bili uvučeni u krijumčarenje droge?

Jest. Doduše ne baš s 14 godina, ali su bili maloljetnici koji su prodavali drogu drugim maloljetnicima.

Marihuana je poprilično popularizirana, kako sada, tako i prije 10,15 godina. No, postoji li razlika u marihuani danas i tada?

Postoji. Danas imamo sorte marihuane koje su daleko opasnije i imaju daleko više THC-a, a tu je i marihuana koja se polusintetički može uzgajati i stoga može biti dosta opasnija po zdravlje, čega konzumenti nisu svjesni.

Dubrovački dnevnik je razgovarao i s dr. Irenom Primorac Bošnjak iz ZZJZ DNŽ koja kaže kako, kada testiraju ljude koji misle kako 'samo' konzumiraju marihuanu, zna biti onih koji su pozitivni na LSD, amfetamin i sl.

Tako je. Sve više je sintetike u marihuani. No, sva droga na ulici je uglavnom miješana s nečim, uključujući i marihuanu. Te se supstance dodaju kako bi prodavač dobio veću količinu. To mogu biti supstance koje nisu opasne po zdravlje, a mogu biti i one koje su opasne. Kokain obično dolazi iz Južne Amerike. Obično se već tamo razrjeđuje, a kako se tržište grana i kako se on dalje preprodaje, svatko od tih preprodavača razrjeđuje i ubacuje nešto drugo kako bi imao veću količinu.

Po pitanju razotkrivanja krijumčarenja droge dosta surađujete i s drugim državama.

Droga je jedno veliko zlo i međunarodni problem. U svojim kriminalističkim istraživanjima surađujemo s drugim policijskim upravama, kao i s policijama iz drugih zemalja, najčešće BiH i Crnom Gorom. Rijetke su situacije u kojima imamo neko složeno kriminalističko istraživanje, a da je vezano samo uz našu policijsku upravu. Marihuana najčešće odlazi iz Crne Gore i Albanije, amfetamini iz zapadne Europe, kokain iz Južne Amerike, heroin s Bliskog Istoka… To su neka žarišta, ali nije uvijek pravilo. Droga dolazi cestovnim putem, pomorskim putem, imamo granične prijelaze koji su dosta prometni. GP Karasovići, Brgat i Metković bilježe veliki broj osoba koje dnevno prođu preko njih i naravno kako to krijumčari koriste. Kad govorimo o morskom putu, onda je to Luka Ploče.

Koliko su vam izgradnja Pelješkog mosta i ulazak u Schengen olakšali odnosno otežali posao?

Nije se ništa značajno promijenilo u smislu da nam je otežalo postupanja. Imamo i druge modalitete prilikom kriminalističkih istraživanja. Mislim kako nam ništa posebno nije otežalo u poslu.

U posljednje vrijeme često čitamo i o prostituciji u Dubrovniku. Stječe se dojam kako je toga nešto više.

Dubrovnik je turistička destinacija i prostitucije ima, kao i u ostalim turističkim gradovima. Danas je ona na nekom, nazovimo ga, 'sofisticiranijem' nivou. Žene se uglavnom organiziraju samostalno, a svoje usluge oglašavaju preko interneta. Dođu ovdje kao turisti, iznajme apartman na nekoliko dana, oglase uslugu i idu dalje. Putuju po Hrvatskoj i susjednim zemljama te ostatku Europe. Svake se godine povećava broj prekršaja. Kada se one same organiziraju i same oglašavaju svoje usluge, to je tada prekršaj. No, ove godine smo imali i tri kaznena djela gdje smo prijavili osobe koje su organizirale njihov dolazak i prostituciju, ali to je jedan složeniji posao koji radi Uprava kriminalističke policije na razini MUP-a.

No kod nas to uglavnom nema konotaciju organiziranog kriminala.

Tako je. Nema tu neke stalne prostitucije, skupine žena koje netko podvodi, nego one uglavnom dolaze ovdje kao turistkinje i idu dalje.

Koji je tipičan profil žena koje se dolaze prostituirati u Dubrovnik?

Većinom su to žene iz Južne Amerike koje na prostituciju uglavnom tjeraju loši životni uvjeti. Danas je Internet postao jako pogodan za te stvari. Većina njih radi samostalno. Razne usluge naplaćuju po 100, 200 ili 300 eura. Nedavno smo izvijestili o slučaju u kojoj se jednu osobu tereti i za silovanje žene koja se bavila prostitucijom. Tako da te žene mogu biti i žrtve težih kaznenih djela.

Dakle, uglavnom žene.

Uglavnom žene. Prije tri godine smo imali i nekoliko slučajeva gdje su se nudile i tražile usluge transrodnih osoba. Međutim, oni se obično poznaju pa se dogodi da im, primjerice, netko tko se bavi prostitucijom savjetuje da pođu u Dubrovnik, karikiram, jer je ovdje turizam jako razvijen i moći će dobro zaraditi. To je otprilike bilo u doba pandemije Covida, kasnije nismo imali takvih slučajeva.

A tko su konzumenti?

Većinom su to turisti, ali ima i naših. Ne mislim tu prvenstveno na lokalno stanovništvo, nego općenito s područja Hrvatske.

Kakva je situacija sa seksualnim deliktima?

Imamo prijavljenih silovanja, najviše tijekom turističke sezone, no ne u nekom značajnom broju. Tu se najviše radi o stranim državljankama. Kad kažete 'silovanje', obično je percepcija neke situacije u kojoj žena sama hoda ulicom noću i onda je netko napadne, nanese joj teže ozljede i izvrši taj čin. No, većinom su to situacije u kojima se oštećene osobe upoznaju s tim muškarcima i dogovore se za sastanak. Onda se noću nađu u određenim objektima, muška osoba drugačije protumači signale ili ih ignorira, a ženska osoba to ne želi i onda dođe do seksualnog čina ili pokušaja seksualnog čina. Ženska osoba to naravno prijavi policiji.

Dosta osoba to ne želi prijavljivati jer ih je sram, a onda postoji i ta nekakva ideja kako je to teško dokazati i kako počinitelj neće odgovarati, pogotovo kad nema nekih teških tjelesnih ozljeda. Kako ih potaknuti da ipak prijavljuju te slučajeve?

To naravno treba prijavljivati, a mi radimo sve da im pomognemo, odnosno da se počinitelj procesuira. Slična je priča i s nasiljem u obitelji. Nasilje u obitelji prije nije bilo klasificirano ni prekršajnim ni kaznenim zakonom. Danas to jest. Prije smo imali jako malo prijava obiteljskog nasilja, ali su se i kroz medije i različite kampanje žrtve poticale na prijavu tih slučajeva. Mislim kako danas imamo više prijava i silovanja i obiteljskog nasilja nego prije, ali smatram kako takvih događaja nije više, već je to posljedica društvene svijesti u kojoj se češće prijavljuju takva djela, osobe, prvenstveno žene, su svjesne kako su žrtve nasilja. I držimo kako je to jako dobro. Žrtvi je ponekad teško priznati što se dogodilo i zbog okoline, zbog obitelji… Postoje i žrtve koje imaju partnere, a dogodi im se takva situacija u nekom društvu u kojem neki muškarac krivo protumači njihovo ponašanje. Budu žrtve silovanja pa i zbog toga znaju ne prijaviti, boje se kako će partner reagirati, hoće li im vjerovati, hoće li ih kriviti, a žrtva zna kriviti i sebe. Međutim, policija na to tako ne gleda, pravosuđe na to tako ne gleda. Svaka prijava silovanja se vrlo ozbiljno uzima i razmatra, a svi počinitelji budu procesuirani. Sva prijavljena silovanja su kazneno-pravno procesuirana.

A počinitelj može biti i sam partner.

Može. No, u posljednje vrijeme nismo imali takvih slučajeva.

Kad smo kod obiteljskog nasilja, imali smo u posljednje vrijeme slučajeva femicida koji su potresali i Hrvatsku i susjedstvo. Žene su najčešće žrtve obiteljskog nasilja.

Najčešće su žrtve žene, a budu i djeca. To nekada budu povezane situacije u kojima je primarna žrtva žena, a sekundarna djeca. Žene  su se osnažile i osvijestile, što je dobro, pa gotovo svakodnevno imamo barem prijavu po prekršaju.

Koliko muškarci prijavljuju obiteljsko nasilje?

Vrlo rijetko, obično je riječ o nekakvom psihičkom zlostavljanju, pogotovo među bivšim partnerima, kad se dogodi prekid. No, žrtve obiteljskog nasilja su uglavnom žene i djeca.

Vrijedi li i za ubojstva kako su počinitelj i žrtva često obiteljski povezani?

Sva ubojstva u posljednjih nekoliko godina bila su po poznatim počiniteljima i u 90 posto između partnera, bivših partnera, roditelja, djece, braće… Ubojstvo je teško predvidjeti, ali ono što se može napraviti jest odmah reagirati kad dođe do nasilja u obitelji. Tome se pristupa ozbiljno pa i među ostalim jer se najveći broj ubojstava na našem području dogodi zbog nekih poremećenih unutarobiteljskih odnosa.

Ubojstva su često motiv holivudskih trilera i većini ljudi je to jedni pogled u to što rade krim inspektori. Koliko se ono što se događa u realnosti razlikuje od onoga što gledamo na ekranu?

Svako ubojstvo je brutalno. Nitko nema pravo prema nekome iskazati bilo kakav oblik nasilja, a poglavito ne da ga liši života. Rijetko kada imamo situaciju u kojoj se recimo dogodi neko kazneno djelo imovinskog kriminaliteta, primjerice dođe do provale pa se žrtva ispriječi počinitelju, a on je ubije. Ta gruba ubojstva se rijetko kod nas događaju u stvarnosti, na ekranu puno češće.

Kako biste svoj posao opisali nekom laiku?

Policijski posao općenito je više poziv. Je li to za vas ili nije, znate već na samom početku karijere. Naravno kako se susrećete sa svim i svačim, no svi mi to shvaćamo kao da dajemo doprinos sigurnijem društvu. Idemo isključivo s tim ciljem.

Jeste li vi ili netko od vaših kolega iz odjela zbog svog posla doživjeli neke neugodnosti?

Uvijek imate neugodnosti, no mi smo dosta kompaktna ekipa. Onaj tko želi tako nešto pokušati, osjetit će tu našu kompaktnost i tada zna da ne prijeti jednoj osobi, nego prijeti cijeloj policiji.

Ono što znam o vama je da zaista jako puno radite, srcem i kako volite svoj posao, sa svim izazovima. Govorite o njemu kao o pozivu, ne poslu, što je uvijek dobar indikator. Kako ste birali taj put?

Ne možete nikada predvidjeti u kojoj liniji rada ćete završiti .Odavno sam u policiji, mene je MUP i školovao, završio sam Visoku policijsku školu, danas je to Veleučilište kriminalistike i javne sigurnosti na Policijskoj akademiji „Prvi hrvatski redarstvenik“. Sustav vas usmjerava gdje smatra da ste potrebni. Prije krim policije radio sam i u drugim linijama rada.

Međutim, krim je specifičan.

Krim je najspecifičniji, a svima je i najzanimljiviji. Crna kronika privlači zanimanje ljudi. Prilično je specifičan jer, uz to što ste policajac, morate imati i neke druge osobine kako biste rješavali određena kaznena djela. Morate biti psiholog, morate znati dobro odmjeriti situaciju… Policijski službenici to odlično rade tako da dobri rezultati nisu rezultat dvije ili tri osobe nego su rezultat skupine ljudi i jednog entuzijazma. Ne mogu dovoljno naglasiti kako su svi naši rezultati zapravo rezultat cijelog tima.