Dosje Jarak je imao vrlo uspješnu prvu sezonu, nova sezona donosi još niz zanimljivih slučajeva, koliko je zahtjevno ovakvu vrstu emisije osmisliti i realizirati? 

Vrlo zahtjevno je realizirati jedan ovakav serijal. Valja pronaći temu koja je iz svih kuteva zanimljiva, dovoljno intrigantna i i u konačnici društveno važna. Nakon što tema prođe našu selekciju i dobije kvačicu, kreće traganje za sugovornicima i objašnjavanje našeg pristupa. Važno nam je da sugovornici budu osobe relevantne za priču iz kuta žrtve, ali i počinitelja. Dosadašnje su epizode pokazale da ljudi u nas imaju povjerenja jer su prekoputa mene sjeli ljudi koji do tad ili uopće nisu govorili u medijima, ili su to činili vrlo malo. Otpočetka je stav da bez kvalitetnih sugovornika, koliko god tema bila važna i dobra, nemamo priču.
Tko je sve uključen u realizaciju i koliko je vremena potrebno za stvaranje samo jedne epizode?

Mjeseci prođu dok se sve ne posloži u priču s kojom smo zadovoljni. Istraživanje priča traje dugo, naše Marijana Čikić i Karla Vidović oči ostavljaju na kilometrima dugačkim sudskim spisima i raznim dokumentima, prostor za snimanje i cijelu logistiku osmišljava producentica Lucija Mrgudić. Dario Todorović i ja odredjujemo temu i sugovornike i sve sadržajne detalje, a onda još Dario uključi maštu i osmišljava kakav će scenarij, atmosfera i koje scene pratiti priču, jer često zbog protoka vremena nemamo arhivske snimke. Za jednu epizodu serijala treba puno vremena. U jednoj sezoni ne može biti više od pet, maksimalno šest epizoda ovakve kvalitete.

Na koji način birate slučajeve koje ćete analizirati?

Mora mi pobuditi znatiželju i zaintrigirati me na više razina. Teme koje je vremenski odmak "natopio", i koje su iz bilo kojeg razloga nedovoljno istražene. Važna nam je ljudskost i kontekst. Ljudskost i čovječnost u smislu da smo nekome pomogli, nečiji glas pustili u eter. Kad jedna majka 15 godina čeka vijest o sudbini nestale kćeri, a još nije pronašla ni supruga nestalog u Vukovaru, kao u slučaju majke Martine Horvat, onda pred tim ne možete ostati hladni. Tema prve emisije o atentatu na Iva Pukanića i Nika Franjića rezultirala je reakcijom Vrhovnog suda da ju je okarakterizirao kao teroristički čin. Nama dovoljan dokaz i potvrda da radimo pravu stvar. To je taj društveni kontekst koji promatramo i važan je.

Koju biste epizodu izdvojili kao najpotresniju ili vama najdojmljiviju? 

Svaka je potresna na svoj način. Neusporediva s prethodnom i sljedećom. Ali epizoda o Ivani Hodak potresla me je i kao roditelja i kao novinara. Nezamislivo.

Jeste li očekivali ovakav uspjeh i interes javnosti? 

Nadali se jesmo, neću reći da nismo, ali ovako dobre, kvalitetne i poticajne reakcije očekivali nismo. Kad ih se sjetim, sve ima smisla i vrijedno je truda.

Prva sezona je napravila poprilični „bum“. Radi se o poprilično osjetljivim temama, jeste li imali određene pritiske, pozive i poruke, jesu li vam prijetili? 

Nitko mi nikad u životu nije prijetio i nema nikakvih pritisaka. Radimo puno i predano, u najboljim uvjetima što ih televizija danas može ponuditi, a mi ih na RTL- u imamo, radimo s lakoćom i povjerenjem.

Neki slučajevi su jako mučni. Koliko se teško emotivno odvojiti od priče i gledati to samo kao posao? 

Nemoguće. I ne pokušavam to, jer ne želim biti nešto što nisam. Emotivan sam čovjek, koji je u jednom trenutku naučio odgoditi emocije.

Nosite li posao doma ili ste tamo samo muž i otac? 

Onaj tko kaže da posao ne nosi doma, taj mu posao ne znači puno. On je dio mene i sa mnom je vazda. Bez razumijevanja i potpore moje obitelji mene ovakvog kakvog me vidite, ne bi bilo.

Nedostaje li vam nekad terensko novinarstvo? 

Ne. Ni najmanje. S veseljem se sjećam toga jer je bilo svega, svugdje i uvijek, ali priznat ću vam, sad se upalila druga vrsta adrenalina. Udahnuo sam kreativnost, ljubav prema ovom poslu i ideje na jednoj nadograđenoj razini i temeljito uživam.

Prošli ste niz javljanja s niz teških, potresnih, ali i zanimljivih terena. Koje bi iskustvo izdvojili kao najbizarnije, koje kao najteže? 
Za to bi nam uistinu trebao jedan poseban razgovor. Svaki teren je posebna priča i najvažnija u tom trenutku.

Već godinama je poznata izreka „Dabogda ti se Andrija Jarak javio ispred kuće“. Kako na nju gledate? 

Ako ljude veseli, neka živi i dalje.

Koliko ste često u Dubrovniku?

Puno rjeđe no što bih htio. Kad god se poklope detalji svakodnevice - tu sam.

Kako naši sugrađani reagiraju na vaš rad, posebice na Dosje Jarak? 
Te reakcije spremam u poseban odjeljak. Koliko znam, zadovoljni su. Oni drugi se nisu javljali.

Što vam najviše nedostaje kad je riječ o Gradu? 

Sve. Prijatelji iz djetinjstva najviše. Srećom brat mi se s obitelji nakon više od dva desetljeća vratio iz Amerike pa mi je sad još draže doći u Grad.

Vaša novinarska karijera je sve bogatija, što još imate u planu? 

Puno toga lijepog i nadam se korisnog. Sve ćete doznati.

Postoji li u budućnosti mogućnost povratka u Dubrovnik?

Ako me pitate želim li to, odgovor je jasan, a hoće li se zbiti vidjet ćemo.