Upravo tim povodom u Hotelu Rixos Libertas razgovarali smo s ovim vrhunskim sportašem i paraolimpijcem koji je kao šestomjesečna beba, nakon cijepljenja, obolio od dječje paralize. Najbolji oblik rehabilitacije bio je bazen, pa je tako Španja prije proplivao nego prohodao. Ono što je dalje slijedilo ušlo je u povijest. I sada nakon 32 godine s ponosom može reći da je postigao nešto bitno u životu, da je naučio što su prave vrijednosti, i to želi prenijeti drugima. U filmu 'Skrivena strana medalje' otkriva i ono što se, kako i samo ime kaže, nalazi s druge strane. Ali to nije suhoparni film o sportašu paraolimpijcu koji je nebrojeno mnogo puta preplivao bazen i osvojio brojne medalje, to je priča o nečemu puno većem. 

Film 'Skrivena strana medalje' premijerno će biti prikazan večeras u ljetnom Kinu Jadran u 20 sati. Redateljica i producentica filma je Antonia Dubravka Carnerud, direktor fotografije i montažer je Mišo Sorić, dok je Žarko Dragojević bio zadužen za glazbu u filmu. Mihovil Španja bio je scenaristički suradnik. 

Prekinuli ste karijeru prije četiri godine, što sportaš radi nakon završetka sportske karijere?

Sam film koristim kako bi pokazao i tu skrivenu stranu medalje koju ne vidi javnost, a dosta je važna u životu sportaša, upravo kada njegova karijera i službeno završi. Ja sam donio odluku da to okončam 2012. godine iako sam psihofizički još mogao odraditi barem jedan paraolimpijski ciklus, ako ne i dva. Odlučio sam, s obzirom da sam sebe afirmirao u sportu, i da sam ostvario sebe na svim razinama. I kada sebe ostvariš i zadovoljiš te neke svoje sportske pobude i ciljeve onda je bolje knjigu zatvoriti kad ima sretan završetak. U drugom slučaju uvijek se riskira da u svakom novom koraku diskreditiraš sve ono što je bilo lijepo. To su teške odluke s kojima sam se ja borio i s kojima se još uvijek borim od prestanka bavljenja sporta. Ne govorim samo u svoje ime nego u ime jako puno sportaša koje sam imao mogućnosti upoznati i koji su se suočili sa istim problemima s kojima sam se suočio i ja, i nažalost nisam potražio stručnu psihološku pomoć kako bi na neki način puno lakše krenuo u civilni život. Jer kad živite jedan život koji što žive profesionalni sportaši koji je dosta discipliniran, i kad izađete iz tog jednog okvira, ne snađete se uvijek dosta dobro.

Znam sportaše koji su se dosta dobro adaptirali, kao što je Mario Ančić koji danas radi na Wall Streetu i završio je pravni fakultet na Harvardu, a ujedno je nositelj olimpijske medalje i osvajač Davis Cup-a, polufinalist Wimbledona. Gdje postoji dobra volja i jasno zacrtani ciljevi uvijek se može doći i zadovoljiti obje strane. Ja sam to pokušao posvjedočiti na svom primjeru, kroz završetak diplomskog studija 'Odnosi s javnostima' na Sveučilištu u Dubrovniku i to sam uspio okončati nakon sportske karijere što mi je izuzetno drago. Danas razmišljam o poslovnoj karijeri i otvaram vlastitu tvrtku koja će se između ostalog baviti razno raznim prezentacijama, motivacijskim govorima i na neki način ću ja sam pokušati djelovati na mlade i na gospodarstvenike. Sportska karijera i ovaj sad film mi može biti jedna odskočna daska, i ne bih se htio orijentirati samo na Dubrovnik i Hrvatsku, nego i na regiju.

Za film ste rekli da je 27 najsjajnija medalja, ali od 26 sportskih ipak možete izdvojiti najdražu?

To je kao da mater pitate koje joj je najdraže dijete. Svaka medalja po sebi nosi neku težinu, i to zaista nisu floskule. Znam svaku medalju i način na koji sam došao do nje i koliko mi je bilo drago. Međutim, uvijek od onih jednakih postoje jednakije. I te paraolimpijske medalje koje sam osvojio u Ateni i Londonu bez obzira na titulu svjetskog i europskog prvaka, i svjetskog rekordera, upravo su one te koje su prve među jednakima.  Međutim, ne govorim bez veze da je ta 27. najsjajnija, jer po meni je upravo ona dala onu najsjajniju i najupečatljiviju poruku javnosti da biti uspješan ne znači samo osvajati medalje, nego da je moja funkcija kao sportaša dati onu dodanu vrijednost na te medalje, a to je upravo film koji sam uspio realizirati sa ekipom bez koje definitivno daj film danas ne bi ugledao svjetlo dana. Izuzetno sam sretan i uzbuđen da će publika u Dubrovniku po prvi put vidjeti film sa takvom tematikom, jer nismo htjeli da to bude jedan suhoparan film o osvajaču svjetskih i paraolimpijskih medalja, već smo htjeli da bilo tko se nađe u Kinu Jadran, da može vidjeti sebe u cijeloj toj priči. Ako taj film uspije probuditi bilo koje osjećaje u osobi koja bude sutra dijelom svega toga, i promijeniti na neki način diskriminatorni element u svakom čovjeku, i rušiti barijere i stereotipe o osobama s invaliditetom ili bilo kojoj drugoj različitosti, mislim da je ovaj film uspio. Ako promijenimo samo jednu osobu, mi smo na dobrom putu.

Prije dvadeset dana u Zagrebu nam je bilo nemoguće da ćemo napuniti kino dvoranu od 500 mjesta, drago mi je da su se u to uključili i olimpijci i paraolimpijci, jer u mom poimanju sporta nema podjele na nas i njih. Iskoristio bih priliku zahvaliti svima onima koji su nam moralno i materijalno pomogli u razvoju filma, a prije svega Hrvatskom audiovizualnom centru, mnogim sponzorima, Gradu Dubrovniku, županiji Dubrovačko-neretvanskoj i Gradu Zagrebu, i svima onima koji su na bilo koji način pridonijeli kroz čitavu sportsku karijeru, a ima ih jako puno. Teško ih je nabrojati, ne bi stali u Bibliju, a ne unutar jednog teksta, oni će se najbolje prepoznati u ovim riječima.

Prošle su četiri godine od prekida karijere, jeste li primijetili da se društvo i sportska javnost drugačije odnosi prema osobama s invaliditetom?

Mijenja se kao i naše gospodarstvo, jako sporo. Idemo naprijed, ne u postocima, već u promilima. Međutim, situacija kakva je bila '98. godine, kad sam ja ušao u Hrvatsku paraolimpijsku reprezentaciju i danas je neusporedivo kvalitetnija i bolja ali je to još daleko od onoga čemu ja stremim i čemu se nadam. Danas se sportaši s invaliditetom i paraolimpijci ne viđaju u javnom prostoru, i kroz reklame, i neka društvena događanja. Jako malo osoba s invaliditetom participira na takvim događanjima što mi je jako žao, a veliku odgovornost imaju, ne samo mediji, već i te osobe i sportaši s invaliditetom. Kad sam ja kretao u sport pokušao sam ja biti taj koji je proaktivan, ne samo sa sportskim rezultatima, nego i sa dodanom vrijednosti, kako bi netko sa mnom napravio razgovor i prilog. Moram pružiti mogućnost ljudima da me upoznaju i na onoj skrivenoj strani medalje, kako i film kaže, jer kad me upoznaju, onda će me znati i cijeniti.

Medalja ustvari predstavlja puno više, sve ono što treba da se uopće dođe do nje?

Medalja je u principu jedna kruna svega, ali iza nje stoji puno ljudi koji se baš i ne vide, koji su u sjeni, a oni su možda jedni od ključnih faktora za moj uspjeh. Da ne govorimo o mojoj najbližoj obitelji i mojim prijateljima koje je teško sve izdvojiti. Svi su oni dali jedan svoj obol.  Kad to spominjem, kad spominjem svoju obitelj, trenera Deana Kontića, kad spominjem sve trenere s kojima sam imao priliku surađivati kroz moju sportsku karijeru, prije svega, pokojnog Toma Udovičića koji je na meni ostavio jako velik dojam i zaista ga smatram, uz Deana, onim sportskim tatom i čovjekom koji je obilježio, ne samo vaterpolo u Gradu Dubrovniku, već i čitavi sport. Jer sport nije samo pitanje klasičnog znanja kojeg vidimo svaki dan na televiziji, već je sport pitanje pedagogije, i mislim da je tu Tomo definitivno bio jedan od pionira.

Prisjetit ću se kratko scena s njime dok sam bio u najtežem razdoblju tih priprema i treninga. Kada sam trenirao u pet ujutro na bazenu u Gružu i kontinuirano iz dana u dan je izlazio na balkon na Kineskom zidu i pozdravljao me prije nego što bi ja ušao u bazen. To mi je scena koja će mi ostati vječno memorirana u glavi. I s njegovom pomoći i pomoći njemu sličnim sam tu gdje jesam. Veliki pobjednici bez velikog tima i ljudi koje stoje iza njega i logistička su mu potpora, definitivno ne mogu uspjeti na duge staze.

Vaterpolo je bila vaša prva ljubav, čak i veća ljubav od plivanja, je li tako?

Je, govore da su svake prave ljubavi tužne, ja nažalost nisam imao tu priliku profesionalno se baviti tim sportom zbog svog fizičkog stanja, međutim pokušao sam to nadoknaditi kroz popularnu Divlju ligu, 2010. i osvajanje titule u Portu. Izuzetno sam ponosan na činjenicu da sam taj kratki vaterpolski put odradio s pokojnim Tomom, Aljošom Lončarićem i Matijanom Staničić. Dijelio sam bazen zajedno s Mihom Boškovićem, zajedno sa Pavom Markovićem i svima onima koji su na kraju postali svjetski prvaci i olimpijski pobjednici, čak sam zajedno s njima osvojio jedan Kup Hrvatske na bazenu u Gružu. I taj vaterpolo smatram jednim integralnim faktorom mog sportskog puta i izuzetno sam ponosan na njega.

Razgovarala: Tea Stjepović

Snimio: Goran Mratinović