Teško se Ramo Lunjić odrekao svojih mušterija jer svoj posao je istinski volio. U razgovoru za Dubrovački dnevnik otkriva kako je upravo epidemija koronavirusa bila okidač da objesi škare o klin i zatvori salon u Gružu gdje je više od pola stoljeća uređivao gospare.

Porijeklom iz Bara, iz Crne Gore, 1967. godine došao je u Dubrovnik gdje je nakon odsluženog vojnog roka počeo raditi u frizerskom salonu kojega je otvorio njegov stariji brat. 

Radio je sve do nove 2022. godine, a hvali se kako mu je u službenim dokumentima upisano nešto manje od 55 godina radnog staža, točnije četiri mjeseca manje. Nakon toliko rada, govori on, ruke ga još uvijek dobro služe, dobar je s vidom, jedino pomalo bole noge. Njegov život uvijek je bio posao frizera i brijača u kojem je istinski uživao, prehranio obitelj, izgradio kuću i školovao sina. 

- Uvijek sam živio skromno i normalno. Nikad nisam išao na godišnji odmor, možda sam otišao negdje na dva do tri dana i dva puta sam bio odsutan zbog bolesti, ali  puno sam radio. Posao koji se radi toliko dugo mora se jako voljeti jer se drukčije ne može izdržati. Nikad mi nije došlo da se pitam zašto ovo radim. Radio sam iz ljubavi i ništa mi nije bilo teško - govori Ramo Lunjić. 

Pandemija koronavirusa za frizere je bila gora nego rat

Prije je, prisjeća se gospar Ramo, bilo puno više posla, dok je danas ovaj obrt praktički nestao.

- Prošao sam sve, i kad je bilo jako dobro i kad je loše. Prije rata je posao išao izvrsno, ali netom poslije rata se smanjio da bi onda stali na noge kad se smirilo stanje. No, kad je epidemija koronavirusa došla bilo je jako teško. Slobodno mogu reći gore nego u ratu! Zbog svega toga sam odlučio da više neću raditi nego idem u mirovinu, a i godine su me sustigle - kazuje Lunjić.

Dane provodi brinući se za suprugu, a obvezno nekoliko puta tjedno dođe u Gruž jer bez tog dijela grada ne može. 

- Malo mi je neobično nakon toliko godina radnog staža ne raditi ništa. Najteže je ujutro jer sam imao neke svoje rituale, a sad nemam gdje ići. Ne može čovjek nakon toliko godina nešto prekinuti i da mu je svejedno.

Govori kako su prije muškarci više vodili računa o svom izgledu.

- Svaki mjesec su dolazili na šišanje, fazoniranje i brijanje. Finoća je bila imperativ, a danas se ljudi malo zapuste pa dođu zarasli nakon dva, tri mjeseca. Rijetko dolaze i na brijanje jer sve to mogu doma sami uraditi, za razliku od prošlih vremena kada su išli brijačima. 

Drugačija su vremena pa neki se i sami šišaju mašinom. Ovaj obrt izumire jer nema ni onih koji bi željeli biti muški frizeri - objašnjava Lunjić neka prošla vremena i otkriva kako je u 'zlatno doba', u jednom danu, znao ošišati i do tridesetak muškaraca, ali najčešće je to bilo za vrijeme turističke sezone.

Gospari su preferirali urednost 

Dodaje kako su gospari nekoć frizerske salone najčešće posjećivali subotom da bi navečer figurali s urednom frizurom, obrijani i dotjerani. Dolazili su mu i turisti, kao i poneki poznati glumci i političari. Stranci su najviše dolazili ljeti, nisu bili zahtjevni, najvažnije im je bilo da su fino uređeni. 

- Bilo je i nešto zahtjevnih mušterija, ali ja sam na to navikao jer je smisao ovoga posla ugoditi ljudima. Čovjek nekako 'uđe u štos' i jednostavno radi za mušteriju s ciljem da mu ponovno dođe. Lako je napraviti nešto što ne valja, ali treba se potruditi da druga strana izađe zadovoljna. Teško je ugoditi svima, ali nisam nikad imao problema s nezadovoljnim. Ipak nisu muškarci toliko osjetljivi kao žene - kroz smijeh govori Ramo Lunjić te dodaje kako nikad nije ošišao ženu iako je bilo upita, no sve je to prosljeđivao bratu koji je bio vješt ženski frizer.

Trendove je uvijek pratio.

- U svom radnom vijeku prošao sam puno promjena frizura; od 70-ih kada su hit bile duge kose pa sve do stila 'američki marinac' što je i danas ostalo. Sve sam to morao pratiti koliko sam mogao.

Otkrio je što je ključno za dobrog frizera.

- Izdvojio bih pristupačnost, fino ponašanje, smirenost, jer nema posla s nervozom. Frizer mora ocijeniti kako će pristupiti mušteriji, nisu svi ljudi isti, s nekima možeš pričati o svemu, a neki samo dođu, kažu koju frizuru žele i šute. Svemu sam se prilagođavao, čovjek se mora uklopiti u posao, jer drugačije ne ide - savjetuje ovaj dugogodišnji dubrovački frizer.

Ponekad ga prijatelji i poznanici zamole da ih ošiša iako je umirovljen.

- Rekao da sam ne idem doma nikome, jedino mogu otići ako je netko bolestan. Danas me brat ošiša i ja njega. Što sam šišao, šišao sam - kroz smijeh je zaključio Ramo Lunjić, legendarni dubrovački frizer s gruške obale.