Krešimir Cvjetanović profesor u Pomorsko-tehničkoj školi Dubrovnik gdje predaje stručne predmete skoro 16 godina. Ako se netko s njim nije nikad susreo zamislit će ga onako kako manje-više svi vizualiziramo srednjoškolske profesore – kao ozbiljnog, uglađenog i dosadnjikavog predavača. No, njegov izgled, ali i stavovi su sve samo ne to. Izbrijana glava, duga brada, tetovirano praktički cijelo tijelo, odjeven uvijek u crno, vozi bijesni motor... Iako kao takav izgleda 'opasno', još sa svojih 115 kilograma uz blago namrgođeni pogled, zapravo je jedna topla i pažljiva osoba koja s lakoćom razvuče osmijeh i raspriča se u sekundi pa tako razoruža i one najkonzervativnije koje šokira njegov izgled. 

Profa Krešo, kako ga zovu učenici, vodi jako dinamičan život. Preko dana je u školi, a onda poput nekog super junaka, noću odlazi u potpuno drugačiji svijet. Nešto više od sedam godina radi kao zaštitar u disko klubovima. Govori kako u oba posla istinski uživa, a smatra da su, iako na prvu izgledaju kao neobičan spoj, ta zanimanja jako 'uklopiva'. A kao da to dvoje nije dovoljno zanimljivo, Krešo je i nogometni sudac, dugogodišnji volonter na Žarkovici koji je spasio brojne životinje, a u slobodno vrijeme pravi zvučnike. Za Dubrovački dnevnik je ispričao kako ljudi reagiraju kad ga upoznaju i čuju čime se sve bavi, na koji način i sam pomiče granice i organizira svoje vrijeme.

S FAKULTETA MEĐU UČENIKE

-Živim aktivno koliko mi to život dopušta, ne ustručavam se 'uvaliti' u ništa, volim nove stvari i iskustva, a tamo gdje uočim da bi netko mogao imati koristi od mene, tu odmah uskačem i spreman sam ako treba bilo što odraditi – govori Krešimir Cvjetanović prisjećajući se kako se 'uvalio' u Pomorsku školu netom po završetku Brodostrojarstva na Pomorskom fakultetu u Dubrovniku. Naime, spremao se na brod, položio brevete koje je platio oko tisuću eura, a onda mu je došao bivši profesor i pitao ga može li zamijeniti kolegu samo na mjesec dana jer im je trebalo da se 'pokrpaju' do kraja godine s dva stručna predmeta. On je naravno pristao, ali od toga je evo prošlo 15 godina.

- Nisam niti završio studiji kada sam došao kao predavač u srednju školu s 20 i nešto godina. Odmah mi se taj posao svidio. Sestra mi je rekla da se ostavim 'mlaćenja' mora i da mi ne treba kruha preko pogače. Tako sam prihvatio taj posao i nije mi žao što se nikad nisam ukrcao na brod. Imao sam sreće što mi je na fakultetu predavao profesor Ivo Jelić koji nam je prenio ogromnu količinu znanja  - govori Cvjetanović koji predaje Termodinamiku, Mehaniku, Brodske parne kotlove i parne turbine.

S mladima, dodaje on, obožava raditi.

- To više nisu djeca. Mijenjao sam jednog kolegu u OŠ Lapad na dva mjeseca i tu sam vidio što su djeca. S njima uopće nije lako raditi. Ovi u srednjoj su puno jednostavniji, znaju gdje su granice, dokle se može zafrkavati, dokle ću ja ići, koliko od njih tražim... sve je nekako jasno. Meni je tu lako, otvorim dnevnik, ako me ne slušaju i ne nauče podijelim dvije jedinice i kažem 'vozi preko vrata'. S mlađima je puno teže jer su nemirni, hvata ih pubertet, a kad dobiju jedinicu onda počnu plakati. Jednom sam se sažalio pa od jedinice prepravio na četvorku. Baš sam bio iscrpljen radeći s osnovcima tako da sam jedva čekao posvetiti se svojim pomorcima – kazao je omiljeni ''profa''.

Govori kako obožava prenositi znanje i to ne odrađuje kao posao.

- Ma meni je to gušt u kojem u potpunosti uživam. Na to gledam kao na predstavu i izlaganje u kojem zahtijevam onoliko koliko ja dam, a najvažnije od svega mi je da mi pruže mir, poštovanje i da me se ne prekida. Znam se ja nekad zanijeti u predavanju jer sam fasciniran predmetima poput termodinamike i onda se cijeli uživim. Tad kad vidim dvojicu da pričaju stanem i pogledam ih pa onda oni ušute. Nema nikakve dernjave, ljutnje i problema. Ljudi mi uvijek govore kako sam sretan što uživam u svom poslu i toga sam itekako svjestan – oduševljen je on.

NAJVAŽNIJI JE ODNOS UZAJAMNOG POŠTOVANJA

Pitamo ga pomaže li mu opasni izgled pri postavljanju autoriteta.

- To je možda neki privid. Učenik jako dobro zna da mu ne mogu ništa, primjerice kao što se to prije radilo, opaliti pljusku ili ga potegnuti za uho. Ja odmah uspostavim odnos uzajamnog poštovanja jer očekujem da mi se vrati onoliko koliko ja od sebe dam. Sve je stvar stava. Mlade treba malo i pustiti, ali ipak znati gdje su granice i dokle se može ići. Volim kad stvari funkcioniraju polu-policijski i tehnički, nemam preuske poglede, ali volim red i to me ispunjava, umiruje i stvara zadovoljstvo – kaže ovaj profesor koji zapravo samo neobično izgleda za neke ustaljene dubrovačke prilike budući da mu je gotovo cijelo tijelo prekriveno tetovažama. 

Hvali se kako je proveo preko 30 sati kod tattoo majstora  koji ga je ukrasio raznim simbolima od vrata do listova. Najzanimljivije mu je kad u školu dođu roditelji na sastanak ili informacije. Očekuju stereotip profesora, a onda se pojavi on.

- U početku mi je to bilo fenomenalno i baš me zabavljalo kad sam bio mlađi. Točno vidim kako se iznenade kad me prvi put vide. Znali su me pitati na hodniku 'Oprostite, možete li mi pozvati profesora Cvjetanović?', a ja bih rekao 'Može, kako da ne'. Onda bih otišao i zbornicu i vratio se, a oni bi rekli kako su mislili da sam kućni meštar pa bi se ispričavali. Jednom su na ekskurziji vodiči mislili kako je škola platila zaštitara da ide u pratnji učenika jer su nemirni. Ma bilo je tu svega. Meni to ne smeta jer volim rušiti stereotipe – prepričava kroz smijeh.

Cvjetanović je mišljenja kako nije bitan izgled nego predanost poslu. Govori kako mu bivši ravnatelj Pomorske škole Tomislav Vitković nikad nije prigovorio zbog tetovaža, nego bi on ponekad u šali, nakon što napravi novu, znao reći kako će ga 'ubiti' ravnatelj.

- Hvala Bogu da se gledaju kompetencije i odnos prema učeniku i radu. U zadnje vrijeme je normalno imati brojne tetovaže, ali ja sam sa svojima probijao led. Uvijek sam bio uvjeren da se vrednuje ono što bi trebalo, a ne da se gleda jesam li išaran ili ne. Roditelji učenika u razgovoru sa mnom ubrzo shvate koliko sam ozbiljan i tad nestanu sve tetovaže koje se uoče na prvi dojam – objašnjava on.

UŽIVA U POSLU ZAŠTITARA

Tetovaže su pak poželjne u onom drugom poslu koji radi tijekom noći, a tada je zaštitar u noćnim klubovima. Govori kako i u tom poslu uživa.

- To mi je došlo spontano, kao neka vrsta socijalizacije. Alergičan sam na kofein pa ne idem po kavama tijekom dana, a ne da mi se ispijati ogromne količine pive tako da mi ovaj posao dođe kao izlazak. Sve je krenulo od kluba Gladijator gdje sam se počeo baviti borilačkim sportom. To ne radim zbog novaca, živim skromno, imam stan, auto, motor, nikome ništa ne dugujem i nemam kredita. Ok, skupi se nešto para, ali najvažnija su mi poznanstva. Nedavno me jedna hostesa pitala ima li netko u gradu tko mene ne zna jer mi se svi javljaju – prepričava profesor Krešo koji je noću u ulozi zaštitara.

Tako je i tijekom tog posla imao zanimljivih situacija. Naime, tek nedavno mu je jedan kolega povjerovao da je inače profesor.

- Učenici koji izlaze u Revelin na ulazu bi mi se javljali i obraćali s 'profa', a ovaj je mislio da je to neka šala. Onda sam ga pitao - koje su to kompetencije za biti profesionalac u svome poslu kao izbacivač ili profesor. Trebalo mu je skoro pola godine da mi povjeruje. Ali to me ne čudi previše jer inače svi koji ne znaju da radim i ovaj posao se iznenade pa tako i učenici i njihovi roditelji koji izlaze. Oni očito misle da odradim svoju smjenu u školi i onda idem doma spavati – kazao je Krešo kojemu noćni život počinje u 23 sata, a završava u 6 ujutro. 

Govori kako je ovo ljeto odradio 50-ak dana bez pauze, a kada krene škola onda radi samo vikendom. Brzo se regenerira i prilagodi se na zamjenu dana i noći.

- Ovaj posao mi je zanimljiv jer volim povišenu razinu adrenalina i napetosti što mi nekako paše. Ponekad zna biti opasnih situacija, ali kad smo u timu sve dobro odradimo. Imamo slušalice u ušima, rasporedimo ljude, nadgledamo ponašanje i kad detektiramo problematičnu skupinu odmah smo spremni reagirati upozorenjem. Važno je da pazimo na kolege i jedni drugima čuvamo leđa. Svi problemi se mogu riješiti razgovorom – smatra Cvjetanović.

Najgore je kad dođe do tučnjave. Onda nema priče, jedino što slijedi je izbacivanje iz kluba. Krešo sebi noć organizira u dva perioda, jedan mirni od ponoć do 3, kad su ljudi veseli i opušteni, a drugi je od 3 do 6 ujutro. Tad se popiju veće količine alkohola i onda lako dođe do napetosti pa i agresivnih ispada. Govori kako je sa strancima lako raditi jer su oni navikli na stroge 'bouncere' u svojim zemljama pa ga odmah poslušaju čim ih upozori jer imaju poštovanja koliko god da su pijani. 

ŽIVOTINJE I LJUBAV

- Kad netko prijeđe granicu nema priče i pregovora. Zaštitar mora biti siguran u sebe, smireno, racionalno i trijezno reagirati, a važno je da nema dizanja tona jer se tako samo stvaraju nepotrebni problemi. Najbolje je pristupiti s ozbiljnim stavom i locirati vođu, ako imamo neku problematičnu ekipu. Politika naše tvrtke je da nema mlaćenja nego u krajnjem slučaju Jiu Jitsu potezi i tehnike hvatanja ruku i poluga. Inače, u svemu je uvijek najvažnija prevencija i onda nema problema – jasan je Krešimir Cvjetanović.

Osmijeh mu se odmah razvuče kada krene pričati o psima sa Žarkovice. Udomio je tri od kojih je jednoga dao sestri, najmanje desetak njih usrećio kod poznanika i prijatelja, a spasio i uveselio sigurno stotine bolesnih i ozlijeđenih životinja.

- Imam ogromnu količinu ljubavi prema životinjama, a inače sam slab na slabije i nemoćne. Psi imaju posebnu ljubav, energiju i veselje. Čovjek se ne može nigdje tako napuniti lijepim osjećajima koji su prepuni topline i predanosti. To mi je ispušni ventil od svih poslova koje radim. Znao mi je zazvoniti mobitel u 5 sati ujutro, zove Sandra,  netko je bacio meso s otrovom i otrovao pse. Tada odmah skačem u automobil koji sam posebno opremio kao vozilo hitne pomoći za životinje i vodim ih veterinaru. Lijep je osjećaj spasiti život i dati utočište psu – emotivan je Krešo koji je na Žarkovicu prvi put došao tijekom prve godine studija.

inače i nogometni sudac. Ističe kako u tom poslu drži isti stav kao i u zaštitarstvu.

- Ako sam zviždao faul, onda je faul. Nema priče i rasprave. Točka – oštar je on. 

Kad prođu školska predavanja, visoke razine adrenalina iz kluba, emocije i stres, Krešo se okreće još jednom hobiju, a to je izrada zvučnika.

- E, to mi je velika ljubav jer inače volim muziku, a stvaranje zvučnika kao predmeta me jako opušta. Taj proces je precizan i radi se prema nacrtima. Opremu naručujem većinom putem interneta, dok drvene komade skupim negdje na otpadu. Ponekad, ako smo u klubu imali tučnjavu, kad dođem doma ne mogu zaspati jer sam nervozan. Tad uzimam svoj alat i izrađujem zvučnike. Meni je to čista meditacija – zaključio je za Dubrovački dnevnik svestrani profesor iz Pomorsko-tehničke škole Krešimir Cvjetanović.

*Intervju je objavljen u tiskanom izdanju Dubrovački dnevnik