Zašto ste odlučili pokrenuti ovaj Instagram profil?

Krenula sam s tim iz želje da pokažem kakav je život s puno životinja. Ljudi su često skloni idealiziranju i kad bih im rekla s koliko životinja živimo suprug i ja, rekli bi mi – blago ti se, to je tako super, i ja bih! Jest, lijepo je, ali ima i svoje izazove. Htjela sam pokrenuti kanal gdje realno mogu pretočiti kakav je to život. A isto tako, htjela sam na neki način educirati ljude. Često u svom radu u Azilu, a prije toga i u volontiranju, bih svjedočila nekim problemima koji zapravo nisu produkt nečije zle namjere, nego više neznanja. Također, od Azila mi je ostala potreba da se kreativno izražavam, kako sam tamo, između ostalog, vodila društvene mreže, pa mi se ovo učinilo prigodnim, imati još jedan kanal.

O koliko životinja govorimo?

Trenutno imamo pet pasa i četiri mačke. Još jedna od ideja ovog profila je promocija udomljavanja i privremenog smještaja. To je bio način da i dalje pomažem Azilu koliko mogu i da mu na neki način budem blizu. Tako da mi pored naših pasa, kad god je neki pas u potrebi, uzmemo nekoga privremeno. Najčešće je riječ o psu koji je bolestan, za kojeg brinemo dok se oporavi, pa mu se traži dom ili ga vratimo u Azil. Pokušavam malo 'razbiti' predrasude, s čim sam se često susretala. Predrasude su obično u vidu nekih pasmina, da su ovakve ili onakve, nekad misle da su psi iz azila 'lošiji' od drugih, pa ih želim približiti ljudima i na neki način pomoći da se dio pasa udomi. Stvarno sam sretna da je dio pasa koje sam objavila i snimila našao svoje domove, nadam se da ću i dalje moći pomagati.

Je li toliko pasa i mačaka u vašem domu bilo planirano?

Vrlo spontano i neplanirano! S obzirom na to da promoviram privremena udomljenja, bit ću iskrena i reći da je dosta pasa kod nas došlo privremeno i ostalo za stalno. Kroz naš dom je u zadnje tri godine prošlo preko sto životinja, tako da je dobro da ih se samo ovoliko zadržalo! (smijeh) Za većinu nije bilo planirano, pogotovo za mačke – sve su došle privremeno i ostale za stalno. Što se pasa tiče, svaki ima svoju priču kako je došao. Zapravo, nikoga nismo ciljano išli udomiti niti birali nego je bila riječ o potrebi, pa su igrom slučaja ostali. Imamo jednu kuju koja je zlostavljana fizički, udarana dugo, a kad se kod nas prilagodila i prihvatila nas, odlučili smo da ostane, da ne mora opet prolaziti tu traumu. Jednu kuju smo udomili, našu Janu, prošle godine s njenih 14,5 godina. Ovo je njen prvi dom! Moram priznati da mi je to jedno od naših najdražih udomljenja i to bih isto htjela ljudima približiti, da vide kako je zapravo divno udomiti staroga psa. Bilo je neplanirano, jer je cijeli život provela na Žarkovici, došla je u novi Azil kad se otvorio i zdravstveno stanje joj se pogoršalo. Išla je na hitnu operaciju, čak se razmatralo ima li je smisla operirati ili je humanije da se napravi eutanazija jer je nakon takvog zahvata bio nemoguć oporavak u Azilu. Odmah sam rekla da će ići kod mene, davali su joj dva tjedna života, a već je godinu i kusur s nama! Ona je stvarno divan pas, zahvalna je i nezahtjevna i nadam se da će to ljude potaknuti na udomljenje starijih pasa, kada budu gledali takve i slične objave. Ona je privremeno kod mene 'na papiru', imam potpisani ugovor s Azilom Dubrovnik, oni pokrivaju troškove, a na meni je da brinem i skrbim o njoj. I to je moguće za svakog psa u azilu do udomljenja, ali s obzirom na godine, mislim da će i ona trajno ostati tu, s nama.

Kažu da svaki pas i mačka imaju svoj karakter, pretpostavljam da nije baš jednostavno uklopiti novopridošlicu, treba o svemu razmišljati.

Tako je, znam točno kakve pse mogu dovesti doma, a kakve ne. Ljudi bi me često pitali bih li mogla uzeti nekog psa, koji je ovakav ili onakav. Znam kakvi su moji psi doma i znam što može funkcionirati, a što ne. Apsolutno se nikad ne želim dovesti u situaciju da dođe do ozljeđivanja, na to jako pazim. Moji psi doma su socijalizirani, svi imaju svoje karaktere, tako da moram birati. Ali uvijek će prihvatiti štene, kao i bolesne pse... Tu treba biti oprezan, ne mogu dovesti bilo kojeg psa. Na primjer, dominantni mužjak ne bi nikako mogao funkcionirati kod mene doma, ali bolesne pse, štence i male mačiće uglavnom uvijek možemo smjestiti, takvim psima i pomažemo.

O čemu sve generalno treba razmišljati prilikom udomljavanja ili privremenog smještaja?

Jako puno ljudi razmišlja o tome imaju li uvjete i dovoljno vremena i kad zaključe da imaju i odluče se za udomljenje, biraju psa po izgledu ili po svojim predodžbama o pasmini, što je zapravo jako pogrešno. Iz mogu rada u dubrovačkom azilu, ali i dan danas prema upitima za pomoć, vidim da obično dođe do problema kad ljudi biraju po tim kriterijima. Jer odaberu pasmine koje ima određene fizičke zahtjeve, koje vlasnici nemaju vremena ili jednostavno ne žele ispuniti. To se uglavnom događa s radnim pasminama, pogotovo ovčarskim pasminama. Odličan su tu primjer belgijski ovčari, ja ga osobno nikad ne bih imala, poštujem tu pasminu, ali jednostavno ne mogu njima pružiti ono što im treba. Takvi psi kod vlasnika koji ne mogu ispuniti njihove potrebe, postaju destruktivni, a nekad i agresivni. Ista stvar je i s pastirskim pasminama, ne vidim apsolutno niti jedan razlog zašto bi netko tko živi u stanu imao pasmine poput šarplaninca, tornjaka i slično. Imali smo i u Azilu situacija da takvi psi u tim uvjetima jednostavno postanu agresivni. Nije to njihova krivica nego jednostavno njihove potrebe nisu ispunjene. U svom čoporu imam Dolly, ona je lovački pas i definitivno onima koji ne planiraju puno vremena provoditi vanka ne preporučujem lovačke pasmine, to su radni psi i također imaju svoje potrebe. Zbog toga sam ja svako jutro, bez iznimke, na Srđu, gdje moja Dolly 'lovi'. Istrčava svoje kilometre i kilometre i ne postoji šetnja na povodcu koja bi njoj ispunila te potrebe. Ona trči, njuška okolo i dođe doma i mirna je. Apelirala bih na sve koji razmišljaju o nabavci bilo kojeg ljubimca da se dobro informiraju, da se po mogućnosti raspitaju kod nekoga tko ima takvu ili sličnu pasminu doma i da budu realni – jer na kraju je bitno da je i tom psu, ali i vlasnicima dobro u suživotu, da pas na kraju ne bi završio u azilu.

Ljudi su skloni idealiziranju života s psima, po tome se vaš profil i ističe, jer donosi realnu sliku suživota.

Ima svega, ima štete, pojedene ručne kočnice, svakakvih oblika nereda, to je standardni dio suživota. Od mojih pasa, svaki je na svoju ruku. Uvijek dođe do neke nezgode, uvijek je donekle nered, u mene je ipak specifična situacija, imam ih puno, pa ne prođe ni dan da ne usisavam, ponekad i dva puta. Ako se odlučite na pasmine s dužom dlakom, a kod mene ih srećom nema, to onda iziskuje puno više brige oko krzna. Nužan je i rad s psima. Primijetila sam da u našem Gradu ljudi često oklijevaju s obraćanjem stručnim osobama jer postoje problemi u ponašanju koji se mogu korigirati, a nažalost i nema baš dostupnih trenera za pse. To se često zanemaruje i onda dolazi do većih problema. Nasreću, postoji internet, dostupno je jako puno materijala. Pa tako i ja putem svog profila pokušavam ljudima predočiti kako bi bilo optimalno skrbiti o psima, da to bude jedna obostrano dobra priča.

Ali mora se priznati, nekad je kaos.

Jest, kako nije! (smijeh) Bude svega. Kod mene doma ne posjedujem zvono i tko kod dolazi dobije jasne instrukcije da ne kuca jer ako netko pokuca, to je stvarno kaos, pet 'alarma', svi su na nogama. Kad negdje želimo otputovati, to je također problematično, jer u Dubrovniku ne postoji hotelski smještaj za pse. Tako da imam svoju obitelj koju moram posložiti, nisu najsretniji kad do toga dođe, bit ću iskrena – putujem minimalno i samo kad treba, a to je uvijek jako kratko, ali to je život na koji sam se ja odlučila i toga sam svjesna. Zato treba na sve misliti. Doduše, da imamo jednog psa ili dva, vjerojatno bismo mogli iskombinirati da putujemo s njima, ali s njih pet je to apsolutno nemoguće. Treba se na takve stvari misliti unaprijed, jer psi su živa bića, žive do 15 godina, moja Jana i više, tako da treba računati na budućnost, pas mora biti dio obitelji. Prečesto sam svjedočila tome da netko želi ostaviti svog psa, zapravo nikad ta životinja nije kriva, a samo ona pati. I te scene kada ostave svog psa u Azilu, iz bilo kojeg razloga, bio opravdan ili neopravdan, to je jako teško za gledati. Dok se oni prilagode, tuga... Sve se može spriječiti, da se jako, jako dobro promisli prije udomljenja. Naravno, postoje nepredviđene životne okolnosti, u to nećemo ulaziti, ali ipak, 95 posto je nepromišljena odluka, neadekvatna pasmina za nečiji stil života.

A i, kako ste jednom rekli, ne mora svatko imati psa?

Da, nekoliko puta su me prozivali zbog te izjave. Ne mora svatko imati psa, ali onaj tko ga ima, mora se za njega skrbiti. Nigdje ne piše da ljudi moraju imati ljubimce, ali ako imaju, moraju biti odgovorni – i prema psu, i prema svojim sugrađanima. Ono što mene jako smeta su neodgovorni vlasnici koji puštaju svoje pse bez nadzora. To ugrožava život i psu, može stradati na 1001 način, ugrožavaju se sugrađani jer se neki boje pasa, a neki su alergični. Kad sam u gradu, moji su svi psi, bez iznimke, na povodcu i ljuti me kad nam nečiji pas trči u susret, pogotovo kad sam s njih četiri. Stara Jana nam više ne ide u šetnju, ona je u dvorištu. Uglavnom, tu može doći do problema. Mislim da nitko normalan ne želi gledati kako se psi tuku nasred ceste, to je jako traumatično, a i teško je predvidjeti što se sve može dogoditi. Ovu bih priliku iskoristila za napomenu svima da budu odgovorni, jer je na kraju uvijek pas taj koji će ispaštati. Jer ako se dovede u situaciju da reagira, ugrize nekoga, to onda povlači razne posljedice, Veterinarsku inspekciju i jako puno toga što se može spriječiti. U gradu psi moraju biti na povodcu, na javnim površinama vlasnici moraju kupiti za svojim psima, to me jako ljuti. Sto puta dođem u situaciju da hodam Konalom i često bude izmet na putu i kada netko vidi mene s psima, optuži me, iako uvijek skupljam za svojim psima jer meni prvoj to smeta. To je osnovna ljudska kultura. Zapravo, sve je to začarani krug jer postoje sugrađani koji postanu revoltirani i onda se odlučuju na grozne metode poput bacanja otrova i slično, a sve se može u startu spriječiti.

Štenci su čest izbor za udomljavanje, ali s sa sobom nose puno izazova.

Ljudi misle da će štenci sve sami pohvatati, ali - neće. Osobno nikad više ne bih imala štene jer to zahtijeva jako puno energije i jednostavno ću se uvijek odlučiti za odraslog psa. Iz iskustva znam da je sugrađanima prva opcija štene jer je slatko i malo i žele ga naučiti, ali nisu svjesni da ne znaju kako i da za to treba jako puno vremena. I sve je individualno. Neki psi odmah nauče kućni red, nekima treba jako puno mjeseci. Treba u svemu biti realan. Nadam se da će i moj profil pomoći u svemu tome, pogotovo u promociji privremenih smještaja. Drago mi je da se ljudi javljaju jer nisu ni znali da postoji ta opcija, da psa mogu uzeti privremeno. Na taj način oslobode mjesto u Azilu, dok se brinu za psa pokriveni su im svi troškovi. A s druge strane, iz Azila tada znaju kakav je pas, mogu dati više informacija potencijalnim udomiteljima i pas iz privremenog smještaja će se prije udomiti nego pas iz Azila. Ljudi mi često kažu da se ne bi mogli odvojiti od psa kad bi ga jednom primili na privremeni smještaj, ali može se, jer oslobodiš mjesto za nekog idućeg. Imali smo par ljudi u gradu koji su na taj način pomagali i to stvarno jako puno znači. A zapravo, nemate brige o budućim životnim okolnostima, hoćete li se seliti i slično. Nekad je dovoljno i par tjedana. Svi troškovi su pokriveni, s psom dolazi sve – od zdjelica, krevetića, povodaca... Nadam se da ću potaknuti ljude da pomognu jer stvarno nije teško pomoći.

Hoćete reći da se ne dogodi svima da završe s pet pasa u domu?

Ne dogodi se svima i ne preporučam. (smijeh)

Kad se sve zbroji i oduzme, svakako vam nije žao?

Ne, apsolutno ne žalim, se je to moj izbor. U mene je riječ o specifičnoj situaciji, dvije kuje su starije, imaju jako malo, skoro nimalo zahtjeva. Od cijele ekipe, zapravo je lovačka kujica najzahtjevnija što se tiče toga što joj ja kao vlasnica moram pružiti. Zahtijeva istrčavanje, to je nešto bez čega ona ne može. Mislim može, ali onda znam da će se to odraziti na moj namještaj. To je jednostavno tako, postat će destruktivna, nervozna, a kad je ona takva, širi nervozu i kod drugih pasa. Ne žalim ni za čim, ali definitivno sam i ja naučila svoje lekcije i trudim se to prenijeti drugima na ovako ležeran način, putem Instagram profila. Prihvaćam da su oni moja odgovornost i sto puta me ljudi pitaju – zar ne bi htjela otputovati negdje deset dana? Neću lagati, bih, ali tu sam gdje jesam i to je moj život.

A što nosi budućnost, ima li tu prostora za još životinja?

Trenutno, u ovoj situaciji, mislim da je to to. Ljudi često iz dobre volje pretjeraju. Mogu ih ja imati još deset doma, ali niti će meni biti dobro, niti će psima biti dobro. Treba znati svoje granice, to je moja granica. Eventualno jedan pas može doći na privremeni smještaj, a i mačaka bi mogla imati više, ali zasad je to to, moja 'debela' granica.

Ali svakako, teško bez ijedne životinje?

Teško! Imamo plan da bismo u budućnosti htjeli biti isključivo privremeni dom za pse, tako da mogu pomoći bolesnim psima i generalno psima u potrebi. Imam iskustvo što se tiče liječenja raznih bolesti i nošenja s raznim problemima u ponašanju. Da trenutno nemam niti jednog psa, znam koje pse iz Azila bih uzela, kojima hitno treba kućni smještaj i ne mogu trenutno obitavati s drugim psima. To su istraumatizirani psi, koji jednostavno trebaju odnos: jedan na jedan. Nažalost, njima ne mogu pomoći jer to ne bi funkcioniralo s mojim psima, ali to mi je plan za budućnost. Jer njima je to prijeko potrebno, a baš da će se netko javiti da radi s tako zahtjevnim psima gdje realno postoji mogućnost od ugriza ako netko ne zna čitati te signale, nerealno je za očekivati. Ali u budućnosti se nadam da ću im ja moći biti usputna stanica u životu.