Njihove autorske fotografije objavljivane su u lokalnim i nacionalnim medijima, ali i onim svjetskim, prestižnim kao što su BBC, Daily Mail, Huffington Post ili Telegraph. Iza njih su brojna priznanja i nagrade, a u prosincu prošle godine otvorili su svoju prvu samostalnu izložbu u dvorani Visia. Više o tome, ali i o svojim fotografskim pothvatima te bliskim susretima s orkanskim vjetrovima, munjama i velikim valovima za Dubrovački dnevnik su iznijeli Daniel Pavlinović i Hrvoje Margaretić.

Upriličili ste brojne izložbe, no krajem prošle godine i prvu, samostalnu. Kakva su vaša iskustva i kakvi su bili dojmovi posjetitelja?

Pavlinović:  Riječ je o izložbi na kojoj se predstavilo šest autora, dakle Hrvoje Margaretić, Hrvoje Batinić, Boris Bašić, Zlatko Barać, Teo Radić i ja, s ukupno 50 fotografija. Dakle, to je prva izložba na kojoj smo se prestavili zajedno. Očekivao sam kako će biti puno ljudi obzirom po dobrom 'feedbacku' na Facebook stranici. Međutim, rezultat je nadmašio sva naša očekivanja. U jednom trenutku je svaku kutak bio pun i bilo je sigurno 250 ljudi. Obzirom kako je riječ o izložbi koja prikazuje dinamične pojave kao što su udari munja, nevrijeme, okupljeni su imali taj 'wow' efekt.

Margaretić: Bližilo se vrijeme darivanja, vrijeme Božića, pa smo odlučili kako će  to biti prodajna izložba humanitanrog karaktera. Stoga je prihod od izložbe doniran udruzi Downov sindrom Dubrovnik i mislim da smo novac utrošili na najbolji mogući način, u najbolje moguće vrijeme.

ZA SVE JE KRIVO 'PIVOSLIKANJE'

Kako je sve počelo?

Pavlinović: Kod mene je ta fascinacija vremenskim pojavama počelo otkako znam za sebe, a koju ni danas ne znam racionalno objasniti. Oduvijek smo volio gledati u nebo, pratiti vrijeme, pisati o tome i bilježiti svoja opažanja. Nakon toga sam počeo i fotografirati te pojave. 2003. godine je s radom započeo Crometeo, i tu sam od početka. Nakon toga smo osnovali udrugu kojoj su se priključili i neki članovi iz Dubrovnika na temelju toga što smo se nailazili jedni na druge na terenima. Potom smo se počeli dogovarati da zajedno idemo fotografirati i da se družimo; da pođemo što poslikati i usput popijemo pivo. To smo u šali nazvali 'pivoslikanje'. Potom smo 2011. godine otvorili stranicu na Facebooku kako bismo sabrali sve svoje radove i podijelili ih s publikom. 'Lovaca na munje' ima po cijeloj Dalmaciji jer su tu prilike puno dinamičnije.

Margaretić: Ja radim kao filmski djelatnik zaEmbassy Films Croatia i kroz film sam se počeo zanimati za fotografiju, ali i na nagovor Danijela i ostalih koji su mi prije svega najbolji prijatelji. Dakle, njihovi nagovori i moje zanimanje za film i fotografiju izrodili su time što sam se prije četiri godine i sam počeo baviti meteorološkom fotografijom.

Voliš li danas više kameru ili fotoaparat?

Margaretić: Fotoaparat! Može se reći kako je onaj tko je dobar snimatelj i dobar fotograf, a meni je draži fotoaparat čisto iz razloga jer se njime danas može fotografirati, ali i snimati.

VJETAR JE DIZAO KROV...

Tijekom fotografiranja, često se susrećete s ponekad i po život opasnim vremenskim neprilikama. Koji je najdramatičniji trenutak koji ste imali na terenu?

Pavlinović: Za mene je todefinitivno bio lov na buru na Paškom mostu. Stotinjak metara od mosta smo izmjerili udar bure od 218 kilometara na sat, što znači da je na mostu sigurno bilo preko 230. To je nešto što se rijetko doživi, mi smo doslovno letjeli. Batinić se morao uhvatiti za palu. Automobil nam se tresao. Osim toga, Bašić je, recimo imao situaciju u kojoj je grom udario 30-ak metara od njega. Nije ni primijetio da nešto nije u redu dok nije vidio da mu krv ide iz uha.

Margaretić: Nisam bio u tom lovu na buru, ali se sjećam jednog udara vala kojeg smo Danijel i ja doživjeli na Palaceu. To je doslovno bio slap koji se srušio preko nas. Čuo sam zvuk, Danijel je rekao: 'O, ne!' i nakon dvije sekunde samo se podiglo poviše nas. Oprema je, srećom, ostala neoštećena jer imamo kvalitetne torbe.

Je li vas strah?

Pavlinović: Svakako bude situacija u kojima nam nije baš svejedno. Jednom smo hvatali neku jaku frontu u Uvali Lapad. Sakrili smo se ispod krova jednog restorana i kad je fronta naišla, bilo je jakih odara vjetra pa se krov cijele konstrukcije počeo dizati. To je bilo davno.

Margaretić: Nekad bismo znali donijeti neke nepromišljene odluke pa mi nije bilo baš svejedno. Recimo, dogovorimo se da idemo fotografirati munje na Petku, a one udaraju oko Petke pa se nekad zamislimo koliko je to uopće pametno. Prošlog proljeća smo pošli blizu Snježnice, na 900 metara nadmorske visine i onda smo ušli u olujni oblak koji je bio na našoj razini. Znači, samo smo vidjeli kako ide prema nama, brzinom svjetlosti, kako ulazimo u to. I onda je počelo udarati, sasulo je po nama pa smo pojegli u automobil.

Kako na to gledaju članovi vaše obitelji, djevojke, prijatelji?

Pavlinović: Mi se izlažemo opasnosti, ali uvijek i u svemu imamo dozu opreza i razuma. Dakle, ne izlažemo se pogibljeno. Čim vidimo kako postaje opasno, mi se povlačimo. Pazimo, razumijemo se u stvari kojima se bavimo i znamo kad treba stati. Izbalansiramo do granice da fotografiramo nešto impresivno, ali ne izlažemo sebe prevelikoj opasnosti.

Bez obzira na to, jesu li zabrinuti kad idete na teren?

Pavlinović: Brinu, ali prije je to bilo puno više izraženo. Sad su već navikli.

Kako to izgleda kad idete na terene?

Margaretić: Uglavnom pratimo stranice po kojima možemo vidjeti dolazi li nevrijeme i koliko nam je blizu, potom se dogovorimo telefonski, obzirom kako smo stalno u kontaktu, i jednostavno krenemo. Nema puno planiranja.

Pavlinović: Najvažnije nam je to praćenje prognostičkih modela. Međutim, tu nije samo Dubrovnik u pitanju. Išli smo po cijeloj našoj Županiji, ali i puno dalje. Išli smo sve do Istre, ovisno o tome što hvatamo i koliko je dramatično.

Što je s opremom?

Pavlinović: Osim fotoaparata i objektiva, nosimo mjeriteljske uređaje kao što su termometri, anemometri i ostalo. Dakle nosimo te male automatske ručne postaje, ako ih tako možemo nazvati, kako bismo zabilježili podatke.

Što još fotografirate, osim vremenskim prilika i neprilika?

Pavlinović: Često fotografiramo pejsaže. Osim toga, prije nekoliko mjeseci smo povezali entuzijazam s poslom pa smo otvorili Flare Studio koji pruža usluge fotografiranja i snimanja različitih događaja. Prijavili smo se i na natječaj te dobili sredstva Europske unije obzirom kako su prepoznali našu ideju i krenuli smo  u posao. Imamo širok spektar tema koje fotografiramo.

Margaretić: Upravo iz razloga što ima i ostalih vrsta fotografije, a ne samo meteorološka, odlučili smo kroz posao ući i u te druge vode. Dakle, fotografiramo, ali i snimamo, različite događaje kao što su vjenčanja, rođendani, priredbe i kongresi. Također fotogramo i interijere. Nismo ograničeni i usmjereni samo na jednu stvar, sa svojim klijentima se volimo sve dogovoriti i ispuniti njihove zahtjeve. Nema ograničenja, a za sada imamo samo stopostotno pozitivne reakcije od svih naših klijenata, ali  i onih koji prate naš rad.

LJUDI NAS PITAJU KAKO NAS NIJE STRAH

Osim pohvala na račun vašeg studija, dobivate i pohvale na račun vašeg hobija. Koje vam je omiljeno priznanje?

Pavlinović: Meni osobno je to nagrada Epixa jer je priča vrlo zanimljiva. Riječ je o godišnjem natječaju iz 2010. godine, a pobjedom sam osigurao novčanu nagradu kojom sam isplatio objektiv kojim sam izradio tu pobjedničku fotografiju.

Margaretić: Ne sudjelujem baš u natjecanjima, ja sam mlađi član. Oko toga su se više organizirali Daniel i Boris koji su ostvarili brojne nagrade i priznanja. Borisove radove su tako prenosili ugledni svjetski mediji kao što je BBC, osvojio je i novčanu nagradu za fotografiju Plitvičkih jezera.. Danielove radove je prenosio Huffington Post, u žiriju je Europskog meteorološkog društva, radovi su mu i ove, i prošle godine ušli u kalendar Svjetske meteorološke organizacije, a kalendar za ovu godinu od strane Hrvatskog meteorološkog društva sastavljen je od njegovih fotografija, kako su mu ponudili.

Koji vam je najdraži rad?

Pavlinović: To je fotografija pijavice s jahtom iz 2007. godine. Imam i boljih od nje, ali ona mi je prva takva i zato mi je prirasla srcu.

Margaretić: Za mene je to fotografija duge iznad Grada obzirom kako se sve dogodilo potpuno spontano. Nekako nisam očekivao da će se to dogoditi, stvorila se od velike bure i sasvim slučajno sam na to naišao.

Kakvi su komentari na vaše radove?

Pavlinović: Ljude najviše impresionira ta prirodna fotografija. Često nam prilaze i pitaju nas kako se usudimo time baviti jer većina njih se zaključa u stan i zatvara prozore. To je većinom slučaj sa ženskom populacijom pa  nas one i hvale više.

Margaretić: Hvale naš rad, ali i često pitaju Daniela kakvo će vrijeme biti jer znaju da piše vremensku prognozu za Dubrovački dnevnik.

Pavlinović: Da, i kakvo će biti ljeto, kakva će biti zima...

Kakva će biti zima?

Pavlinović: Prema dugoročnim prognozama, trebala bi biti natprosječno topla. No, riječ je o dugoročnim prognozama koje nisu osobito pouzdane.

RADO BISMO FOTOGRAFIRALI TORNADA I DIVLJE ŽIVOTINJE

Izgleda kako ipak neće biti nekih dramtičnijih pojava. Što ćete onda fotografirati?

Margaretić: Zalaske...

Pavlinović:  Da! I cvijeće... Zezam se! Imamo u planu poći na Velebit i planine u okolici.

Da imate priliku fotografirati bilo što na ovom svijetu, što bi to bilo?

Pavlinović: Puno je toga! To bi zasigurno bio Island, Amerika... hvatao bih uragane, tornada i sve vremenske senzacije na tom području.

Margaretić: Mene poprilično zanima fotografiranje divljih životinja pa ne bih imao ništa protiv nekog safarija u Africi. Fascinira me Patagonija sa svojim jedinstvenim planinama pa bih i to rado fotografirao.

Koje kvalitete treba imati jedan dobar fotograf?

Pavlinović: Za ovaj tip fotografije posebno je važno strpljenje. Često moramo čekati da se poklope određeni uvjeti. Također, treba 'imati oko' za kompoziciju i smisao za posložiti elemente u fotografiji, kao i osjećaj za svjetlo. Oprema je najmanje bitna i to je ono što pokušavamo uvjeriti druge. Teško je za povjetovati kakve sve fotke nastaju mobitelima.

Pod kojim vremenskim uvjetima vam je najteže raditi?

Pavlinović: Najzahtjevnije mi j fotografirati olujno jugo. Zrak je ispunjen morem, fotoaparat je mokar, slan, sve je puno soli i nemoguće ju je očistiti.

Margaretić: Za mene je to bura. Smrznu mi se prsti i jedva držim aparat.

Iziskuje li bavljenje meteorološkom fotografijom određena odricanja?

Pavlinović: Najviše je potrebno odreći se vremena, a ponekad i spavanja. Ponekad dolazak do lokacije dosta traje, a ponekad treba čekati i cijelu noć da biste uhvatili nešto. Nekad to traje i po nekoliko dana. Međutim, nama je to užitak i taj tip umora nas zapravo – ne umara. 

Razgovarala: Ivona Butjer