„Prvog listopada 1991. godine Crna Gora je, nažalost, prešla na stranu tame i mraka. Umjesto da bude čuvar svjetlosti, pridružila se onima koji su pokušali ugasiti svjetionik Jadrana, Dubrovnik. Tog dana, predvođeni velikosrpskim nacionalistima, naši crnogorski rezervisti postali su dio ratne mašinerije koja je udarila na grad kulture, slobode i ljepote, grad pod zaštitom svetog Vlaha. Bio je to ne samo vojni napad, već moralni sunovrat. Trideset četiri godine kasnije, Dubrovnik je obnovio svoje kamene zidine. Ali Crna Gora, još uvijek, nije obnovila svoje moralne temelje“. To pišete prije nešto više od mjesec dana, uz obljetnicu napada na Dubrovnik. Kako živite u Crnoj Gori danas, jeste li na marginama društva, odnosno smatraju li vas sunarodnjaci izdajnikom zbog ovakvih izjava? 

Ne osjećam se izdajnikom. Naprotiv, osjećam se odgovornim građaninom. U Crnoj Gori, kao i svuda u svijetu, postoje dvije stvarnosti: ona građanska, europska i slobodarska, i ona druga teokratska, pomračena, militantna, obučena u mantije i parole, koja više vjeruje u moć oltara nego u snagu razuma. Ona prva Crna Gora, građanska i europska, dijeli moje mišljenje. Ona zna da suočavanje s prošlošću nije izdaja, već jedini put ka moralnom ozdravljenju. To su ljudi koji ne žele živjeti u laži, koji razumiju da je napad na Dubrovnik bio zločin, ali i sramota; ne zato što ga je netko naredio nego zato što su neki pristali šutati. Ona druga Crna Gora, koja još uvijek živi u sjenkama oltara i mitova, gleda svijet očima iz prošlog stoljeća. Nju ne zanima istina nego poslušnost. Njeni svećenici nose križ u jednoj, a baklju mržnje u drugoj ruci. To je Crna Gora koja je 1991. godine granatirala i pucala na Dubrovnik i koja danas, samo drugim riječima, nastavlja pucati na istinu. Ja ne živim na marginama društva, marginalna je savjest onih koji su se pomirili s lažima. Ako je govoriti istinu o zločinu izdaja, onda neka budem izdajnik laži. Jer prava, moralna Crna Gora ne živi od prošlosti nego od sposobnosti da iz nje nauči. Patriotizam se ne pokazuje na litijama i u mantijama nego u spremnosti da se nepravda nazove pravim imenom, ma kome pripadala krivica. Onaj tko ima snage priznati sramotu, ima pravo govoriti o časti, ali i o budućnosti. 

Prije tri godine, postavljena je spomen ploča žrtvama logora Morinj. Dio građana tada je prosvjedovao protiv postavljanja, a ove godine hrvatskoj delegaciji zabranjeno je fotografiranje prilikom odavanja počasti žrtvama. Dubrovački predsjednik Gradskog vijeća Marko Potrebica rekao je kako „postoje dvije Crne Gore“. Sada i vi to govorite.  
Nažalost, da, vidim dvije Crne Gore. Jednu građansku, osviještenu i prijateljski nastrojenu prema Hrvatskoj, Crnu Goru koja razumije da se dostojanstvo naroda ne gradi poricanjem zločina, nego priznanjem istine. To je ona Crna Gora koja poštuje antifašističku tradiciju, koja vjeruje u zajedništvo naroda Jadrana, u kulturu dijaloga, u pomirenje i ljudsko dostojanstvo.  Ali postoji i druga Crna Gora, ona mračna, prosrpska, kleronacionalistička, ideološki nasljednik onih koji su 1991. pucali na Dubrovnik, a danas pucaju na istinu. To je Crna Gora u kojoj popovi propovijedaju politiku, a političari se zaklanjaju iza oltara. U toj Crnoj Gori i dalje se slave ratni zločinci, prešućuju žrtve, i čeka „pogodan trenutak“ za pokrenuti nove bojne pokliče, za nove mitove i stare ideale. Ta mračna Crna Gora ne mari za europske vrijednosti, ona živi od resantimana, od mitova o „ugroženom narodu“, od velikodržavnih snova koji nikada nisu bili njeni. Ona ne razumije da je veličina u pokajanju, a ne u ponosu na nepravdu. I zato danas živimo u raskoraku između te dvije Crne Gore, jedne koja gleda prema budućnosti i druge koja se uporno pokušava vratiti u rovove prošlog stoljeća. Prva želi suradnju, obrazovanje i europski put. Druga sanja litije, mantije i tuđe teritorije. To je naš stvarni sukob, ne između vjera i nacija, nego između svijesti i zablude. 

„Sjećamo se zločina počinjenih da bi se osramotili ime i duh Crne Gore. Izražavamo žaljenje za sve patnje koje su proživjeli zatočeni. Da se nikada ne ponovi!“ – to piše na spomen ploči. Da ste vi osobno zaduženi da napišete tekst, što bi na njoj danas, bez uvijanja, trebalo stajati? 
„Ovđe su Hrvati bili zatočeni, mučeni i poniženi. Počinjeni su zločini u ime lažnog patriotizma i tuđih ideala. Neka Crna Gora ovim mjestom svjedoči da zna reći: ‘Da, zločin su počinili naši građani. Neka svako ko ovuda prođe zapamti. Istina je jedina pobjeda koja ne traži tuđi poraz’.“ 
Mi Crnogorci, moramo to izgovoriti naglas. Ne da bismo se ponizili, nego da bismo se uzdigli. Ne da bismo tražili oprost, već da bismo zaslužili poštovanje. Jer šutnjom se ne zatvara prošlost, ona tada traje duže i teže. Zaborav ne donosi mir, već samo sjenku nad onim što još traži priznanje. Crna Gora će biti slobodna tek kad pogleda u svoje greške, kad prizna ono što je pokušala zaboraviti i kada shvati da se čast ne brani šutnjom, već istinom. Tog dana, Morinj više neće biti rana nego opomena, a Crna Gora će ponovo postati ono što je oduvijek trebala biti, zemlja savjesti, hrabrosti i ljudskog dostojanstva. 

Zašto je, po vama, u 2025. godini i dalje teško jednostavno reći „da, na tom mjestu se dogodio zločin za koji su krivi Crnogorci“? 
Zato što je Crna Gora, poput čovjeka koji se boji pogledati vlastitu ranu, još uvijek zarobljena između srama i poricanja. Svako društvo koje ne prođe kroz proces samospoznaje i moralne tranzicije, razvija ono što bi psiholozi nazvali kolektivnim potiskivanjem. To je mehanizam kojim se istina gura u tamu, da ne bi remetila privid mira. Mi smo, zapravo, narod koji se plaši ogledala. Upravo zato je teško izgovoriti jednostavnu rečenicu: „Da, zločin su počinili i Crnogorci“. Jer čim je izgovorimo, moramo priznati da su u trenutku zaslijepljenosti pali oni koji su do jučer vjerovali da brane čast Crne Gore. To priznanje ruši (srpski nametnuti) mit, a mit je u (srpskoj) politici i crkvi postao zamjena za istinu. Na individualnom nivou, čovjek koji potiskuje bol postaje zarobljenik svoje boli. Na društvenom nivou, nacija koja potiskuje istinu postaje talac vlastite sramote. Zato se kod nas istina ne poriče otvoreno, ona se samo odlaže, relativizira i „stavlja u kontekst“. Tako nastaje lažni mir, onaj koji traje dok se ne pojavi prvo novo ogledalo povijesti. Crna Gora neće ozdraviti dok ne shvati da priznanje nije slabost, nego ljekovit čin i da nijedan narod ne gubi čast kad kaže: „Ovo su učinili naši (Crnogorci) i sramimo se.“ Naprotiv, tek tada dobiva pravo zvati se zrelim i slobodnim. Jer onaj tko se ne zna pokajati, osuđen je ponoviti sve zbog čega se plašio priznati. Zato 2025. godina nije samo pitanje vremena, to je pitanje zrelosti savjesti. Mi, bojim se, još uvijek bježimo od nje. 

Mislite da Crna Gora nije suočena s vlastitom ulogom iz 1991., radi li se o sistemskoj amneziji koju tek povremeno prekida međunarodni pritisak? 
Rekao bih da se Crna Gora suočava sa svojom prošlošću tek onoliko koliko joj to dozvole oni koji danas upravljaju njenom sadašnjošću. Riječ je o djelomičnoj amneziji, selektivnom sjećanju koje pažljivo prešućuje ono što se ne uklapa u novi narativ „pravoslavnog bratstva“ i srpsko-ruskog “sveta”. Ta amnezija nije slučajna nego politički konstruirana i duboko sažeta u ideologiji velikosrpskih i velikoruskih krugova koji, nažalost, danas gospodare Crnom Gorom. Ne samo ekonomijom i politikom, već i dušom jednog dijela društva. To je amnezija koja se hrani manipulacijom, koja potiskuje činjenice i oblikuje „novu istinu“ kroz medije, obrazovanje i crkvene propovijedi. Ona ne potire samo činjenice, nego ubija osjećaj odgovornosti. Zato danas mnogi znaju datum napada na Dubrovnik, ali malo tko razumije njegovu moralnu težinu. Istinsko suočavanje s prošlošću nije samo pitanje priznanja nego i pitanje moralnog identiteta naroda. Dokle god budemo dopuštali da o našoj savjesti odlučuju oni koji su duhovno i politički vezani za ideologije koje su razarale ovaj prostor, nećemo imati katarzu nego stalno ponavljanje iste greške u novim oblicima. Crna Gora će biti istinski slobodna tek kad sama napiše svoju istinu o 1991. godini; ne kao optužnicu protiv drugih, već kao svjedočanstvo vlastitog sazrijevanja. To će biti trenutak kada će istina prestati biti politički rizik, a postati moralna obaveza. Dok se to ne dogodi, živjet ćemo između zaborava i ponavljanja povijesti, u zemlji koja se pravda da je zaboravila ono čega se u dubini još uvijek srami. Dok se to ne dogodi, „velikosrpska elita“ će i dalje sanjati o „srpskom Dubrovniku“, o „srpskoj Boki“, o lažnim granicama i starim iluzijama. San o „srpskom Dubrovniku“ nije san o kulturi, već o osvajanju, o ideji da tuđa (hrvatska) ljepota može postati “tvoje” (srpsko) vlasništvo. Taj san, koliko god bio star, još uvijek govori kroz institucije, kroz mitinge, kroz mantije, kroz medije koji laž pretvaraju u vijest, a stid u ponos. Crna Gora mora jednom probuditi sebe iz tog sna jer nema slobodne države bez slobodne savjesti. Dok god budemo dopuštali da povijest pišu oni koji su je rušili, mi ćemo biti država srpskih mitova, laži i obmana i “taoci” srpskih zabluda. 

Kakav je danas položaj Hrvata u Crnoj Gori? Vi već dugo upozoravate kako se taj narod sustavno prešućuje i da ga se pokušava prikazati kao „povijesno zabludjele Srbe“. 
Položaj Hrvata u Crnoj Gori danas je ogledalo koje pokazuje koliko je naše društvo spremno prihvatiti stvarnu različitost, a ne samo deklarativnu. Za one koji se otvoreno izjašnjavaju kao Hrvati, to nikada nije bilo lako. Naprotiv, to je često čin hrabrosti jer svaki put kada bi neko rekao: „Ja sam Hrvat“, iz velikosrpskih krugova bi se čulo: „ustaša“. Ta etiketa, ponavljana desetljećima, postala je oružje za zastrašivanje manjine koja je samo željela živjeti svoj identitet, u miru i dostojanstvu. Još je opasnija podmukla zamjena identiteta kroz lažnu, geografski bezličnu floskulu „Bokelj“. Time se briše nacionalno i kulturno biće koje je stvaralo Boku i identitet Hrvata kroz stoljeća. Biti Bokelj znači biti  geografski određen, ali ne može biti zamjena za pripadnost narodu. Ta riječ, danas se prečesto koristi kao maskirna oznaka za potiskivanje hrvatskog identiteta. Zato duboko poštujem ljude poput Adrijana Vuksanovića, predsjednika Hrvatske građanske inicijative i Zvonimira Dekovića, predsjednika Hrvatskoga nacionalnog vijeća (HNV) jer oni ne vode samo političku ili kulturnu borbu, već borbu za istinu o postojanju jednog naroda. Oni brane pravo da se Hrvat u Crnoj Gori ne mora objašnjavati, pravdati, ni skrivati. Njihova žrtva je velika jer svaka riječ izgovorena u ime manjine, u zemlji koja još uči toleranciju, nosi snagu moralne hrabrosti. Crna Gora se voli time što se ne dijeli na „veće“ i „manje“ narode. Onog dana kada bude jednako ponosna na svoje Hrvate kao i na sve druge svoje građane, moći će reći da je istinski europska. Do tada, bit će to zemlja u kojoj manjine još uvijek čuvaju obraz većine. 

Još jedno otvoreno pitanje između dvije države je povrat jedrenjaka Jadran. Iz Crne Gore su se čule poruke kako Hrvatska nema pravo tražiti brod, pa su čak izrađene i posebne značke za crnogorsku posadu Jadrana uz poruku kako je crnogorska pomorska tradicija duga i kako jedrenjak ima veliki značaj za Crnu Goru. Hrvatska diplomacija slala je zbog toga prosvjednu notu Podgorici.  
Jedrenjak Jadran nije simbol Crne Gore, nego simbol jedne države u kojoj Crne Gore više nije bilo. Kada je brod izgrađen tridesetih godina prošlog stoljeća, Crna Gora nije postojala kao država, već je bila utopljena u Kraljevinu Jugoslaviju, u velikosrpski projekt koji je 'sahranio' njenu državnost, zastavu, ime i duh. Zato Jadran ne pripada našoj pomorskoj tradiciji, jer tada Crna Gora nije imala pravo živjeti kao Crna Gora. Taj brod bio je simbol Kraljevine Jugoslavije, “carstva” koje je nastalo na ruševinama naše državnosti. Njegov grb, njegova posada, njegova zastava, sve je nosilo pečat ideologije u kojoj Crna Gora nije postojala. U tom smislu, on nije brod crnogorske mornarice, nego svjedočanstvo povijesnog nestanka Crne Gore u velikosrpskim kandžama. Ja bih, da se pitam, taj brod vratio Hrvatskoj. Ne zato što Crna Gora treba gubiti, nego zato što časna zemlja mora znati što jest, a što nije njeno nasljeđe. Hrvatska ima dugu i živu pomorsku tradiciju i Jadran joj po svemu pripada, po simbolici i po duhu mora. Crna Gora, ako želi pokazati svoje samopoštovanje, neka izgradi novi jedrenjak, svoj crnogorski, slobodni i europski. Jedan koji će ploviti pod zastavom države koja više ne mora skrivati svoje ime. Jadran nije naš brod, već podsjetnik na vrijeme kada smo bili proganjani, potisnuti, pretvoreni u provinciju srpskih ideala, srpskih mitova i poslušnika. Vrijeme je da umjesto tuđih brodova i tuđih mitova, Crna Gora napokon porine svoj brod, simbol slobode, a ne podaništva. 

Kada bi Crna Gora danas morala birati biti bliže Hrvatskoj ili Srbiji, što bi po vama izabrala? 
Po meni, Crna Gora bi, prirodno i po duhu, morala biti bliža Hrvatskoj. Ne zato što nas veže samo Jadran, nego zato što nas spaja europski način mišljenja, kultura građanskog društva i civilizacijski horizont kojem težimo. Hrvatska je danas članica Europske unije, zemlja koja je prošla kroz svoje rane, iskušenja i transformacije, ali koja je jasno izabrala put modernosti, stabilnosti i odgovorne vanjske politike. U njoj je Europa stvarnost u Crnoj Gori, još uvijek, nada i obećanje koje čekamo ispuniti. S druge strane, Srbija se nalazi na raskrsnici između prošlosti i budućnosti, između Europe i Rusije, između vjekovne mitologije i političke stvarnosti. Njena politika i danas oscilira između nacionalizma, šovinizma i svetosavskog mesijanizma, koji ne nudi dijalog već dominaciju. To je isti onaj model mišljenja koji je Crnoj Gori 1918. godine oduzeo ime, državnost i svoju Svetu i Apostolsku Crnogorsku pravoslavnu crkvu i time joj ranio dušu. Od tada do danas, osjećamo duboku podjelu između građanske Crne Gore, koja gleda ka svjetlosti, i one druge, pomračene, koja i dalje sanja o “srpskom moru” i “svetim srpskim granicama”. Hrvatska, nasuprot tome, Crnu Goru vidi kao prirodnog susjeda, partnera i prijatelja. Ona podržava naš europski put, poštuje naš identitet i nikada ne traži da budemo neko drugi. To je odnos utemeljen na međusobnom uvažavanju, a ne na tutorstvu, na zajedničkom nasljeđu Mediterana, a ne na ideološkim lancima prošlosti. Ako Crna Gora zaista želi biti europska, mora birati ne samo pravac na karti, nego i pravac u savjesti. Izbor između Hrvatske i Srbije nije samo političko pitanje, to je izbor između budućnosti i prošlosti, između slobode i podaništva, između građanske zrelosti i mitološkog zatočeništva. Zato moj odgovor nije diplomatski, nego duboko osoban, povijesni i moralni: Crna Gora može opstati samo ako ostane na strani svjetlosti, a ta strana je danas uz Hrvatsku i Europu. Sve drugo bilo bi vraćanje u mrak iz kojeg smo se jedva izvukli. 

Može li, i treba li, ovakva današnja Crna Gora ući u Europsku uniju? 
Crna Gora treba ući u Europsku uniju  jer joj tamo, po svemu što jest, pripada mjesto. Ali, možda ne ovakva kakva je danas. Ne s političarima koji kleče pred Beogradom, klimaju Vučiću i služe dva gospodara, dok narod vjeruje da je slobodan. Ovo nije Crna Gora iz snova naših predaka, već država uhvaćena između ideala i poslušnosti, između svjetlosti Europe i tame balkanskih mitova. Crna Gora danas, u mnogim svojim institucijama, više sliči na uslužnu „srpsku pokrajinu“, nego na suverenu državu. Kroz velikosrpski mit pokušava se stvoriti „nova Crna Gora“ bez crnogorskog imena, bez crnogorske crkve, bez crnogorskog dostojanstva, bez crnogorskog jezika i identiteta.  To nije ona Crna Gora Vojislavljevića, Balšića, Crnojevića i Petrovića, koja je stoljećima branila slobodu, ne oružjem nego dostojanstvom. To nije zemlja koju su u mislima i djelima čuvali istaknuti intelektualci, pjesnici, predsjednici, državnici, generali, vojskovođe, profesori i svi oni koji su znali da sloboda ne stanuje u tuđem jeziku ni pod tuđom zastavom. Crna Gora, ako želi biti europska, mora ponovo pronaći građanski duh svojih naroda - Crnogoraca, Hrvata, Bošnjaka, Albanaca, muslimana i katolika. Mora obnoviti ono što je čini posebnom: antifašističku, slobodarsku i multikonfesionalnu tradiciju koja je u njenom biću starija od svake partije i prolazne vlasti. Crna Gora u kojoj se danas podižu spomenici ratnim zločincima, suradnicima okupatora i moralnim izdajnicima, nije država koja može u Europu. To je država koja se mora prvo osvrnuti na pošast zvanu velikosrpski nacionalizam. Europa predstavlja vrijednosni prostor u kojem istina, pravda i ljudskost stoje ispred svakog interesa. Reći ću vam, za mene je Crna Gora dom različitih ljudi i jednakog dostojanstva. Moja Crna Gora, ona prava, živi kroz bliskost i uzajamno povjerenje, između mora i planine, između Lovćena i Boke, između vjere i slobode. To je Crna Gora Ulcinja i Herceg Novog, Cetinja i Nikšića, Podgorice, Pljevalja i Berana, Crna Gora koja zna da je bogatstvo u snazi kultura, a snaga u njihovom skladu različitosti. Ona se rađa iz podlovćenskih stijena i izvora čije su se kapi slobode rasipale Europom, iz naroda koji su naučili da zajedno žive, da se razlikuju, a da se ne dijele. To je zemlja koja vjeruje u građansku jednakost, u slobodu čovjeka, u sklad mnogih vjera i jezika, u Europu  kao prostor duha i kulture. Zato kažem: Da, Crna Gora mora ući u Europsku uniju, ali ne ovakva  već ona koja će ponovo pronaći sebe, svoj glas, svoje ime i svoje dostojanstvo. Europa ne voli one koji nemaju snage iznijeti svoj identitet i svoje zastave slobode. Naša se, međutim, vijori vjekovima nad našim planinama i stijenama, nad našim morem i ljudima koji su naučili boriti se, praštati i ostati svoji. Europa ne čeka one koji traže utočište, nego one koji dolaze uspravni iz svjetlosti i kamena, noseći u sebi ono što je najteže i najvrijednije - svijest o sebi i vjeru u čovjeka.