Kakav je osjećaj nakon cijelog iskustva doći doma, jeste li se oporavili ili treba još vremena?

Biti doma je stvarno neobično, baš jako čudno. Tamo stvarno apsolutno ništa nismo imali, tek kad smo se vratili smo to shvatili. Prije svega, sve je nekako ubrzano. Tamo je život bio jako spor, a i mi smo se sporo kretali, nismo imali snage. Sve je oko nas bilo umirujuće, a ovdje je život tako ubrzan. Kad vidim aute kako brzo idu kraj mene, nije mi svejedno, iako to djeluje smiješno. Kao da nisi imao život prije ovoga, kao da je sve totalno drugačije. Još sam u fazi refavanja, nisam došla sebi, ali svakim danom se sve više vraćam na svoje „tvorničke postavke“ koje sam imala prije Survivora.

Je li na neki način oslobađajući osjećaj usporiti život?

Zapravo, u startu je bilo jako teško. U današnje vrijeme ostati bez mobitela je već teško samo po sebi, a kamoli kad ti netko uzme osnovne životne uvjete, stvari na koje si navikao, koje su ti normalne. Tako da je u startu bilo neobično, ali nakon nekih dvadesetak dana aklimatizacije, na otoku smo se navikli da jednostavno nemamo hranu kad želimo niti osnovne higijenske uvjete. Privikli smo se, meni stvarno ništa nije bio problem jer sam pošla s ludom željom. Bila sam spremna na apsolutno sve i stvarno je tako i ispalo.

Kažete da vam ništa nije bio problem, ali što vam je najviše nedostajalo?

Prvotno sam mislila da će mi hrana biti najveći problem, ali najviše mi je nedostajala moja obitelj, moji najmiliji, prijatelji, ljudi koji su tu uvijek za mene, netko tko će me podržati, dati mi iskren zagrljaj. Ta podrška, unutarnji mir, to mi je najviše falilo. Jer tih 90 dana nisi imao komunikaciju sa svojima, nisi znao kako su oni, jesu li oni dobro, to mi je bilo neobično. Ali eto, preživjela sam i u tom dijelu!

Moramo spomenuti da ste sudjelovali i prošle godine, ali ste se ozlijedili na prvom poligonu. Čini se da vam je to bilo baš teško iskustvo?

Ta godina je bila jako teška za mene, nisam osoba koja je životno negativna, uvijek gledam stvari pozitivno. Prošle godine sam dobila poziv, vjerovala sam da većina ljudi u Survivor ulazi preko veze, ja sam bila kao nevina djevojčica, došla sa strane i upala u tu priču. I onda se to sve dogodilo prvi dan, baš sam se na prvom poligonu ozlijedila i morala sam poći, to mi je bilo suludo i nestvarno. Iskreno, nisam uopće očekivala da mogu dobiti drugu priliku jer mislim da se u ovako velikim showovima to rijetko kad ili uopće događa. Od silne želje ponovno sam poslala prijavu, nisam se dala, to je toliko izgaralo u meni. Nakon točno godinu dana sam dobila ponovni poziv da dođem i sudjelujem, nitko nije bio sretniji od mene. Moram naglasiti da je bilo veoma teško kad sam prvi dan došla na otok, vraćale su mi se slike od prošle godine, nije bilo jednostavno ponovno s tom nogom stati na poligon, ponovno na isto mjesto gdje sam se ozlijedila. To je bilo jako teško za glavu. Imala sam prvih 15 dana sigurno psihičke barijere, nisam se mogla opustiti sto posto. Stalno sam sebi govorila – ajme majko, hoće li me ovo izbaciti iz showa? Mogu reći da sam negdje pred finale rekla sebi da moram otpustiti kočnicu i ako treba druga noga stradati, ne daj Bože, neka strada u finalu! (smijeh) Tako da mogu reći da me tek pred kraj pustila sto posto glava koja me mučila cijelo vrijeme. I jedna anegdota, od početka Survivora kad sam došla na otok rekla sam doktorici da ću, naravno, bandažirati nogu cijelo vrijeme. Kad smo završili, doktorica mi je rekla da sam potrošila preko 200-300 metara bandaže! To pokazuje kolika je zapravo bila ta psihička barijera, koliko me je to sve kočilo. Meni je noga bila dobro, nisam imala nikakav problem s njom, ali u glavi mi je bilo lakše kad znam da je koljeno stabilno, fiksirano i da imam sigurnost.

Drugu priliku ste baš dobro iskoristili, došli ste na korak do pobjede. Kakav je osjećaj biti tako blizu, a ne pobijediti?

Stalno spominjem da mi je nestvarno da sam prošle godine ispala prvi dan, a ove godine ostala do zadnjeg dana, to mi je nešto što još ne mogu pojmiti. Sama činjenica da sam došla do finala mi je bila velika, razmišljala sam: gdje sam bila prošle godine, a sad sam tu… To je već bila kruna mog uspjeha. Naravno, ostao mi je žal što nisam osvojila pehar, što ga nisam donijela doma. Ali mogu reći da je Luka u završnici imao više sreće, bio je koncentriraniji, bio je bolji, jednostavno sam mu mogla samo čestitati. Ali žal će ostati zauvijek.

Jer je cilj uvijek biti prvi?

Mogu reći da nisam nikad ulazila s ciljem da baš idem pobijediti. Tamo sam pošla sa željom doživjeti sve ono što sam ja. Doživjeti poligone jer sam sportskog duha, obožavam se natjecati. Doživjeti logorovanje koje obožavam, svakog prvog maja sam u Splitu, logorujem po tri dana. Nema previše hrane, samo vatra, samo mir. Volim ribolov, cijeli život sam u tome, lovim ribu, čistim, sama je doma na gradele spremam. To je nešto što mene opisuje, što me životno veseli. Onda mi stvarno ništa od toga nije bio problem i sebe sam vidjela tamo. I baš sam si rekla: idem vidjeti kako je to sve skupa, baš sve što volim na jednom mjestu. I rekla sam da idem dan po dan, ostati što duže, da ja budem zadovoljna, da ispunim svoj san i svoju želju. Eto, samim time, dan po dan, dan po dan… Nisam netko tko je došao igrati igrice, spletkariti, skupljati pratitelje, sa željom da budem „netko i nešto“, da mi se ljudi na putu dive, klanjaju, slikavaju me… Nisam taj tip. Došla sam nekako nevino, ponizno, samo s tom željom. Želja me dovela do finala i nitko sretniji od mene što sam uopće bila njegov dio.

A i vidjelo se da niste od spletkarenja kad vam je porota dala sve glasove, a vaši protukandidati čak i naglašavali da vi zaslužujete pobjedu.

Osjećaj je bio predivan jer shvatiš da si kroz svo to vrijeme, kroz svih 90 dana tim ljudima očito bio oslonac. Stvarno su lijepe riječi rekli, tek sam to vidjela kad sam izašla. Riječi podrške i hvale, a stvarno je i bilo tako. Trudila sam se u teškim trenucima dizati kako sebe, tako i ostale. Sve je to toliko lijepo čuti na kraju, da si tim ljudima toliko pomogao, da si ih u nekim trenucima motivirao i dizao. Na kraju su mi dali taj glas, bilo mi je lijepo vidjeti svih sedam pločica s mojim imenom. Nitko sretniji u tom momentu od mene. Ipak, moram priznati da sam dan prije protestirala jer sam u polufinalu izgubila. Htjela sam direktno ući, volim taj „častan put“. Rekla sam Dorianu da me nitko ne treba izglasavati, da bi radije s njim igrala „ruku na ruku“, pa tko pobijedi, neka ide u finale. On mi je prišao i rekao da ne uzimam to toliko srcu, da će porota odlučiti za osobu koja je 90 dana bila što je trebala biti i bila pravi „survivor“. Uvjerio me da će sigurno izabrati dobro i eto, stvarno je tako ispalo.

Riječ je o natjecanju, ali stekao se dojam da ste se međusobno bili u dobrim odnosima.

Kad smo počeli s četvrtfinalnim borbama, kad smo morali igrati protiv svojih u plemenu, ja sam se baš izgubila. Dosta njih je, recimo to tako, „dobilo krila“, bilo im je fora što igraju sa svojima. Meni je bilo jako neobično, imala sam jako čudan osjećaj. Bilo mi je čudno igrati protiv nekoga moga, s kim sam do jučer bila prijateljica, a sad mi je rival na terenu. Mene je to baš opterećivalo, stvaralo mi je pritisak. Ušla sam u četvrtfinalnu borbu s grčem, kao da igram protiv sestre. Nisam se nikako mogla sto posto opustiti. Onda sam vidjela da je svima to normalno, čak je nekima bilo i zanimljivo. Pa sam sama sebi rekla – što ti je? U polufinalu sam se odlučila igrati, opustiti, tek mi je tada popustio taj grč i bilo je bolje. Jako je neobično kad nakon skoro 80 dana što si igrao protiv crvenog plemena, ekipe koju si vidio kao protivničku, odjednom igraš protiv nekoga tko ti je srcu drag. A zaista smo svi postali prijatelji, obitelj, ipak je to 90 dana koje smo provodili 24 sata zajedno. Neobično, prezanimljivo, ali bez ikakvog negativnog žara. Svi smo se podržavali kad bi izgubili, a i kad bi pobijedili.

Luku i vas su nazvali „mamom i tatom“, kakav je osjećaj bio natjecati se u finalu protiv bliske osobe?

Što se tiče samog finala, ja sam od samog početka govorila kako bih voljela s najboljima biti u finalu. Nisam bila od igrica – idem sad dovesti nekog, recimo tako, lošijeg igrača do finala, pa da sam ja sigurna. Vjerujem da ti karma uvijek vrati, kad-tad. U životu nisam od toga također. Bilo mi je drago jer Luka je stvarno od samog početka bio jako dobar igrač, jako kvalitetan, izdvajao se. Bila sam toliko sretna što sam došla u finale s njim, iako je muškarac, nije lako s muškarcem biti u finalu. Znamo da imaju neke predispozicije puno bolje i jače od žena. Ali, uvijek volim „pucati na veće planine“, to mi je čak bio izazov. Dala sam 200 posto, rekla – nek' mi danas ide i druga noga ako treba, ali izgorjet ću na terenu! Nisam imala neku nervozu koju sam mislila da ću imati, nisam bila negativno uzbuđena, nije me „pojela“ trema. Stvarno sam bila dobro. Ali ta prva igra mi je nekako presudila, vodio me 4:2, vratila sam na 4:4, dobio je 5:4, “u bobu“. Drugu sam borbu dobila 4:0, stvarno mi je išla od ruke. Treća igra je donijela promjenu u gađanju, u tom mi momentu to nije leglo, kad sam vidjela da mi ne ide, već sam glavom tonula. Ni za čim ne žalim, sve bih ponovila, ništa mi nije krivo. Drugo mjesto je super, svi mi koji smo došli do finala smo 90 dana bili na otoku. Došli smo do kraja, odigrali smo svu igru, za mene smo svih četvero pobjednici jer smo stigli do zadnjeg dana i preživjeli.

Dosta se pričalo o vašem odnosu s Lukom, je li tu stvarno bilo iskrica? I je li vas počastio večerom kao što je obećao?

Večera je bila, naravno, održao je svoje obećanje. Mogu samo reći da Luka i ja od samog početka imamo neko lijepo prijateljstvo. U početku je bio tih, samozatajan, ali kako je vrijeme prolazilo stvarno mi je bio sve draži i draži. Rekla sam sto puta da bih takvog momka voljela imati i za prijatelja vanka. Tu smo ja i on koji nekako sve to držimo po strani, van svih novina, volimo svoju privatnost. Ali ako jednog dana bude nešto, Bože moj, znat će se! (smijeh)

Jeste li u kontaktu s drugim natjecateljima, čujete li se ili vas je obuzeo „stvarni“ život?

Često se čujemo, Luka i ja smo non stop u komunikaciji, Dorian također, Matea, ma i s „crvenima“ se čujemo! Doduše, ovo je možda više neki post-sindrom faljenja. Mi smo svi došli doma kao da nas je netko bacio u neki drugi svijet, pa se dopisujemo kako nam je. Fali nam more, tišina, fale mi „plavci“, „crveni“, ljudi s kojima sam svakodnevno bila. Ovo je sad sve nešto novo, neka rutina koju trebaš prihvatiti, a mi se zapravo čujemo da olakšamo jedni drugima. Pitamo se – je li tebi ovako, meni se stalno spava, je li se tebi stalno spava? Bili smo i na druženju u Zagrebu, uskoro ćemo i na druženje u Beograd, tako da smo stvarno svi ostali u predivnom odnosu, oba plemena. Imam sigurno prijatelje za cijeli život.

Kako su vas dočekali vaši najbliži?

Imala sam, ja mislim, najluđi i najbolji doček od svih Survivora. Prije svega doček na aerodromu, s transparentima, balonima, bengalkama… Bilo je pedesetak ljudi, nešto nestvarno za mene, nešto što možeš osjetiti jednom u životu. Nakon toga smo išli doma kao u nekoj povorci, osjećala sam se kao da idem na pir! (smijeh) Došli smo ispred kuće, dočekao me također niz bengalki, vatromet, ljudi, baloni. Bili su barski stolovi, bilo je meze, svega, stvarno prekrasno. Kad vidiš obitelj na okupu, kad vidiš svoje, mamu, tatu, sestre, najdraže i najbolje prijatelje, cijela fitness ekipa s kojom treniram je bila tamo… Ne mogu objasniti te osjećaje, jedinstveni su. Što sam tad doživjela ne mogu objasniti, kao što nikome ne mogu objasniti sam Survivor. Bilo je prekrasno, srce mi je ispunjeno i mogu biti presretna što imam takve ljude oko sebe u životu.

Imate i veliku podršku cijelog Dubrovnika, sugrađani su intenzivno pratili Survivor i navijali.

Nisam imala taj dojam, bili smo u svojevrsnoj karanteni dok se finale emitiralo, bila sam u Dubrovniku, ali najviše doma jer nisam htjela da me ljudi vide. Ali tek unazad nekoliko dana sam počela izlaziti u butigu, na benzinsku, i mogu reći - to je nevjerojatno. Stalno riječi podrške, riječi hvale. Lijepo mi je što se mogu tako osjećati, što sam tako prikazala Grad i na kraju krajeva i samu sebe. Kakva sam bila u showu, takva sam i vanka. Drago mi je što su ljudi sretni i zadovoljni. Imaju milijun pitanja, ne vjeruju da spavamo stvarno na podu, da nemamo ništa za jesti, baš je zanimljivo slušati pitanja, a i davati odgovore.

Nekima ste sigurno i uzor.

Primila sam nevjerojatan broj poruka podrške. Javilo mi se dosta djece, to mi je jako drago. Vidim da sam ih motivirala da u životu ne odustaju, da se bore za ono što žele i da u konačnici svoj cilj i ispune. Voljela bih sve te mlade usmjeriti u neki sport, poslati jaku poruku da se u životu bore. Nebitno zapravo je li to neka sportska strana života ili neki drugi izazov, bitno je vjerovati u sebe. I imati želju, koja je najbitnija od svega.

Bili ste u prošloj sezoni, pa u ovoj sezoni, možemo li vas očekivati u nekoj od sljedećih sezone?

To me često pitaju, vrlo rado bih se vratila, ali ne vjerujem da bi ikad više imala ovoliki žar, ovoliku želju koju sam imala. To je bilo nešto što je bilo luđački, što sam ispunila. Sad mi je sve ravno i lijepo, oko mene su leptirići, sve mi je šareno! Ali da dobijem poziv, sigurno bih opet pristala.

*Objavljeno u tiskanom izdanju Dubrovačkog dnevnika