Razgovarao: Maro Marušić

Dubrovački biskup Mate Uzinić otvoren je za medije, pa je s njim uvijek ugodno porazgovarati o raznim zanimljivostima u i oko Crkve, te Dubrovačke biskupije. Ovoga puta smo se posvetili temama koje hrvatski biskupi rijetko komentiraju.

Biskupe Uzinić, vi financijska izvješća Dubrovačke biskupije javno i transparentno objavljujete. Nažalost, neke biskupije u Hrvatskoj to još uvijek ne rade. Smatrate li da bi čitava Crkva u Hrvatskoj, odnosno sve biskupije i druga crkvena tijela, trebale javno objavljivati kako su utrošena proračunska sredstva koja se svake godine dodijeljuju sukladno Vatikanskim ugovorima?

Sve biskupije svake godine u HBK dostavljaju sintetička izvješća o utrošenim sredstvima koja dobivaju iz proračuna, a onda ih HBK dostavlja nadležnim tijelima. Osim toga o ukupnom financijskom i pastoralnom djelovanju neke biskupije se redovito izvještavaju biskupijska vijeća, u kojima se uz svećenike nalaze i vjernici laici. Dubrovačka biskupija je, potaknuta našom specifičnom situacijom i poticajima pape Franje na transparentnost, napravila korak dalje i prvi put javno objavila dosta detaljno izvješće o svom financijskom poslovanju. Smatram da je to dobro, jer nam omogućuje veću transparentnost poslovanja i djelovanja. Iz vlastitog iskustva mogu reći kako je to iznimno zahtjevan korak, najviše zbog toga što biskupija nije javno poduzeće za koje su već definirani računovodstveni standardi. Zasigurno je i to jedan od razloga koji otežava objavu ovakvih izvješća.

Crkva godinama pokušava vratiti svoju imovinu koja je nacionalizirana tijekom Jugoslavije. Ako se ona ikada vrati, što mislite kako bi je trebalo iskoristiti? Vi slobodno možete dati neke primjere u vezi Dubrovačke biskupije.

Nažalost, uz Crkvu, i mnogi građani su nacionalizacijom ostali bez svoje imovine. Jedan manji dio toga je vraćen, kao što je i za jedan manji dio isplaćena naknada. Najveći problem s kojim se u ovoj stvari susreće Dubrovačka biskupija nije u tome je li nam vraćeno ili nadoknađeno ovo ili ono, nego nepostojanje jasnih kriterija oko načina vraćanja i visine naknade. Dubrovačka biskupija svu svoju imovinu i djelovanje želi staviti u službu svog temeljnog poslanja koje je navještaj evanđelja. Uspješno vršenje tog poslanja uključuje bogoštovlje, evangelizaciju, uzdržavanje crkvenih službenika i karitativno djelovanje.

Treba li Hrvatska znatno jače oporezivati najbogatije građane i tvrtke koje posluju u Lijepoj našoj, primjerice progresivnim porezom na kapital ili nekako drugačije, koji bi se potom dijelom mogao usmjeravati na financiranje humanitarnih aktivnosti Crkve, drugih vjerskih organizacija, humanitarnih udruga i slično?

Nisam stručan za ekonomska pitanja, pa ne bih mogao komentirati porezne modele. Mogu samo istaknuti kako bi bilo dobro da Hrvatska postane društvo u kojemu će poslodavci imati pristojnu zaradu, država pristojne poreze, a radnici pristoje plaće. Tada nam ne bi bile toliko potrebne karitativne i humanitarne organizacije.

Kako vidite šest i pol godina mandata gradonačelnika Andra Vlahušića? Što je po vama napravio dobro, a što loše, posebno po pitanju najsiromašnijih građana i najugroženijih skupina poput osoba s invaliditetom?

Komentar koji od mene tražite je primarno političke naravi zbog čega ga ne mogu dati.

Dubrovački Caritas posljednjih je godina sve aktivniji. Koji su najveći problemi dubrovačkog Caritasa koji ga sprječavaju da bude još bolji?

Caritas predstavlja važnu dimenziju crkvenog djelovanja i autentičnosti. Razlog sve većoj aktivnosti Caritasa na području socijalno ugroženih leži, nažalost, u broju teških socijalnih situacija u našoj biskupiji. Da bi se situacija poboljšala, važni su i politički i ekonomski pomaci u svim dijelovima naše biskupije. U trenutnoj situaciji, Caritas najviše može pomoći još većom zauzetošću u radu na župnim razinama, osobito jer se mnogi ustručavaju zatražiti pomoć, srame se svoje potrebe. Na nama je da ih uočimo i pronađemo način kako im pomoći, a to je nemoguće bez angažiranosti vjernika na terenu, u župama.  Mišljenja sam da bi se trebala promijeniti i naša vizija Caritasa. Vidimo ga kao ustanovu kojoj nešto dajemo, često od suviška, ili od nje nešto tražimo u slučaju oskudice. Ipak, ideal prema kojemu bi trebalo težiti karitativno djelovanje nije samo briga za socijalno ugrožene, nego razvijanje i poticanje djelatne ljubavi prema svima. Caritas kao djelatna ljubav poziva nas da darujemo, ne samo novac ili namirnice, nego i svoje vrijeme i sposobnosti onima kojima to treba. Sve više je bolesnih i starih koji nemaju nikoga. Otići i biti s njima, nešto im napraviti, razgovarati. I to je Caritas!

Školska djeca su preopterećena gradivom. Treba li stoga vratiti vjeronauk u župe?

Vjeronauk postoji u gotovo svim župama, barem u sklopu priprave za sakramente, tako da ne možemo govoriti o vraćanju vjeronauka u župe. Školski i župni vjeronauk se ne isključuju, nego nadopunjuju. Cilj školskog vjeronauka je prvenstveno na informativno-spoznajnoj razini upoznavanje s vjerom, dok je cilj župnog vjeronauka uvođenje u iskustvo vjere. Važno je naglasiti da školski vjeronauk nije i nikada ne bi trebao biti predmet koji učenike opterećuje.

Ako već djeca 'moraju' imati vjeronauk u školama, što kažete na ideju da uz kršćanski nauk u sklopu istog predmeta uče i druge duhovne pravce poput budizma, taoizma, islama..., čije su glavne poruke učenja manje-više slične kršćanstvu, a također se zasnivaju na visokoj etici? Taj bi se predmet mogao nazvati, recimo, duhovnost, a meni se čini, da bi puno mogao napraviti u razvijanju tolerancije prema drugim narodima, kulturama i običajima...

Vjeronauk je izborni predmet. U sklopu programa katoličkog vjeronauka i u osnovnim i u srednjim školama upoznaju se i druge religije. To je važan dio vjeronauka u kojem se, osim upoznavanja drugih religija, govori i o toleranciji, ali i o dijalogu s drugim religijama. Tolerancija i otvorenost dijalogu su važne dimenzije kršćanskog identiteta. Međutim, upoznavanje drugih religija nipošto ne znači samo traženje sličnosti, već i razlika. Izjednačavanje religija, koje bi značilo dokidanje njihovih različitosti, koje su ujedno i specifikum pojedinih religija, bi nas osiromašilo za onaj doprinos koji bogatstvu svijeta na svoj način daje svaka religija. To bi zapravo značilo netoleranciju i nepoštivanje drukčijih naroda, kultura, vjera i običaja. U prilog važnosti i vrijednosti školskog vjeronauka, želim istaknuti i važnu kulturnu, društvenu i povijesnu ulogu kršćanstva u Hrvatskoj i Europi. Uvjeren sam da kršćanstvo i danas, između ostalog i preko školskog vjeronauka, može značajno doprinijeti i doprinosi kulturi u kojoj živimo.

Jeste li ikad proučavali druge religije i duhovna učenja? Je li vas u tim pravcima nešto dojmilo, i je li vam, s druge strane, nešto u tim učenjima nelogično?

Na teološkom fakultetu sam proučavao i druge religije. Kao katoliku, osobito u duhu Drugog vatikanskog koncila, bilo mi je zanimljivo prepoznavati tragove Duha Svetoga i u drugim religijama. Pravi duhovni velikani u svim religijama trudili su se iz dana u dan sve više upoznavati Boga i suobličavati mu se u svom životu. Ne mogu govoriti o nelogičnostima, jer sfera vjere nadilazi razum. Ja sam upoznao Isusa Krista i iz tog odnosa proizlazi moja vjera. Vjerujem da nam je On, kako se osobito spominjemo u ovoj Izvanrednoj godini milosrđa, na neponovljiv način objavio Božje milosrdno lice, pozivajući nas da ga slijedimo postajući i sami Božja milosrdna prisutnost svima, uključujući i pripadnike drugih religija.

Što mislite o reinkarnaciji, postoji li krug ponovnog rađanja? Ako mislite da reinkarnacija ne postoji, molio bih vas da mi navedete razloge zašto to smatrate?

Reinkarnacija je dio vjerovanja istočnih religija. Kršćanska vjera u uskrsnuće, koja proizlazi iz uskrsnuća Isusa Krista, a kojim je ujedno omogućeno naše suuskrsnuće s Njime, ne ostavlja prostora ideji o krugu ponovnog rađanja. Kada govorimo o uskrsnuću i reinkarnaciji ne možemo procjenjivati što je vjerojatnije. Radi se o dva vjerovanja koja je nemoguće znanstveno dokazivati.

Kako zamišljate pakao? Mislite li da Bog, koji je milostiv i oprašta, kažnjava vječnom mukom ljude kao što su bili Hitler i Staljin?

Iako je pakao u umjetnosti različito prikazivan, u svojoj biti pakao je vječna odsutnost Boga. Muka pakla je znati da je Bog ljubav i da je tvoj smisao biti u zajedništvu s Bogom, a ne biti dijelom toga. To je pakao! Naš Bog je uvijek milostiv i milosrdan i njegovo milosrđe nema granica. Ono je božanski veliko. Ali, jer nas je stvorio kao slobodne ljude, poštuje našu slobodu, pa i onu da se u konačnom trenutku opredijelimo za vječni život bez njega, odnosno za pakao koji nije kazna već, kako vidimo, mogućnost radikalnog ostvarivanja ljudske slobode. Onaj koji je svemoćan, pred našom ljudskom slobodom postaje nemoćan. No, dademo li mu u svojoj slobodi i najmanju priliku, on će, uvjeren sam, naći način da nas spasi. Pa bili mi Hitler ili Staljin. Takav je naš Bog!

Kršćanstvo nas uči da postoje raj i pakao. Ako je to istina, gdje odlazi novorođenče koje je umrlo pri porodu? Nije napravilo ništa loše, ali ni ništa dobro.

Odlazak u raj i naše spasenje nije uvjetovano ni krštenjem ni dobrim djelima. Ne spašavamo se po svojim zaslugama, nego po Isusu Kristu koji je jedini posrednik između Boga i ljudi. Vjerujemo da je Isus Krist u kome nam je Bog pokazao koliko nas ljubi posrednik spasenja ne samo kršćanima, nego svim ljudima koji se trude živjeti u skladu sa svojom vjerom i/ili savješću, a što onda uključuje i nekrštene i ateiste i agnostike. Svi će se oni, ako ga i nisu upoznali ovdje na zemlji, ali su mu pripadali životom, u onom konačnom trenutku s njim susresti i u svojoj slobodi odlučiti za vječnost s njim. A ta vječnost s njim, to je raj.

Što mislite o jogi i meditaciji? Jesu li to tehnike koje opuštaju tijelo i um ili nešto drugo...? Što?

Joga nije samo tehnika, ona uključuje čitav jedan religiozni sustav koji ima za svrhu izbaviti dušu iz ciklusa ponovnog rađanja i dovesti je do potpunog jedinstva sa božanskim bićem. Na zapadu se joga često promatra samo pod vidom meditacijske tehnike koja uključuje tijelo, zbog čega se često reklamira kao nereligiozna i terapijska praksa koja donosi mir i zdravlje. Ipak, ostvaruje li se ta praksa u kontekstu govora o karmi i reinkarnaciji, tada se nalazimo na religioznom području  koje je nespojivo s kršćanstvom. Odnosom kršćanske meditacije i istočnim meditacijskim tehnikama bavi se Pismo biskupima Katoličke crkve o nekim vidicima kršćanske meditacije koje je 1989. izradila Kongregacija za nauk vjere. Pismo, u svjetlu povećanog zanimanja za istočne oblike meditacije, iznosi osnovna načela kršćanske molitve. Obrazlažući kršćanski put sjedinjenja s Bogom, koji je određen strukturom kršćanske vjere, dokument govori i o tome kako neki elementi istočnih meditacijskih tehnika olakšavaju sabranost, te mogu biti korisni ako su prilagođeni kršćanskoj molitvi. U svakom slučaju, danas prepoznajemo veliku važnost upoznavanja ljudi s bogatom molitvenom baštinom kršćanstva u kojoj meditacija, posebno unutar kršćanske mistike, zauzima važno mjesto.

Kako bi Grad Dubrovnik i Hrvatska mogli povećati natalitet, odnosno postaviti okvire koji bi olakšali odluku o roditeljstvu? Današnjim mladim obiteljima nije lako podizati djecu.

Kao predsjednik Vijeća HBK za život i obitelj mogu reći da uskoro organiziramo jedan kolokvij na kojemu ćemo uz pomoć demografa tražiti odgovor na to pitanje. Osobno mislim da je duhovna dimenzija ovog problema u tome što smo suvremenim stilom života izgubili osjećaj za prave vrijednosti, osobito za žrtvu bez koje nema ništa što bi bilo doista vrijedno. Istina je da danas nije lako podizati djecu. Ali nikad to nije bilo lako. A djeca su se podizala jer su bila najviša vrijednost i jer se ljudi nisu libili za tu vrijednost podnositi žrtve.

Pred nama je veliki jubilej svetog Vlaha. Kakav se program sprema, znaju li se detalji feste?

Festa sv. Vlaha za Dubrovnik je kroz cijelu povijest bio jedan od najvažnijih i najsvečanijih trenutaka u godini. S vremenom Festa je razvila vrlo bogat tradicijski program koji je prati. U želji da što svečanije proslavimo jubilej mučeništva sv. Vlaha, i to tijekom cijele godine, na razini Grada je osnovana radna skupina za pripremu i koordinaciju programa obilježavanja "Godine sv. Vlaha" u čijem radu sudjeluje i Dubrovačka biskupija. Koliko sam upoznat, čeka nas bogat program kroz čitavu godinu koja je, od strane Biskupije, ali i Grada, proglašena Godinom sv. Vlaha. Što se tiče same Feste sv. Vlaha, ove godine će na svečanoj molitvi Večernje propovijedati nadbiskup Chicaga msgr. Blase Joseph Cupich, a euharistijsko slavlje će predvoditi izaslanik pape Franje, kardinal Vinko Puljić, vrhbosanski nadbiskup i metropolit. Uz njih očekujemo i značajno veći broj gostiju koji će prisustvovati samoj proslavi.

Također, u godini smo milosrđa. Za kraj slobodno kažite vjernicima i svim građanima Hrvatske poruku za ovu godinu.

Izvanredni jubilej milosrđa u prvom redu poziv je nama katolicima da se ponovo, osobno i kao Crkva, susretnemo s Božjim milosrđem koje nam je objavljeno u Isusu iz Nazareta i onda s novim žarom i zauzetošću to isto milosrđe posvjedočimo svima drugima. Svima želim da se u ovoj godini, a onda i godinama koje će uslijediti, osobito našem odnosu prema njima, upoznaju i susretnu s milosrdnim Bogom u kojega vjerujemo.