Martina Filjak: „Od samog početka s velikom ljubavlju smo rekli – Igre treba vratiti Gradu!“

Krenimo od početka. Kad je došla ponuda za ovu izazovnu poziciju, kako ste reagirali?

Svakako je to bilo veliko iznenađenje za mene. Već sam prije sastavljala programe i programske koncepte za različite situacije, ponekad dvodnevne programe, ponekad programe za čitavu večer. Apsolutno sam sanjala da u jednom trenutku vodim svoj festival, imala sam jasnu viziju o tome. S druge strane, nisam niti sanjala da bi to mogle biti Dubrovačke ljetne igre, koje su naš najveći festival. Bila sam svjesna da je to jedan ogromni festival, koji ima već vrlo definiran i jak identitet. Recimo, Splitsko ljeto ima identitet kao festival opere i dramskog kazališta, Osorske glazbene večeri su prvenstveno glazbeni festival s naglaskom na praizvedbe, a Dubrovačke ljetne igre su festival koji je poprimio vrlo snažan identitet, festival dramskog kazališta i klasične glazbe, s popratnim programima koji se mogu mijenjati, ali taj realitet i identitet je vrlo, vrlo jasan. Tako da znajući to, definitivno to nije bila ponuda koju sam odmah prihvatila. Bila sam svjesna i opsega posla, odgovornosti, svega što to obuhvaća, znajući da dolazi 75. obljetnica, koja je, ne bih htjela reći opterećenje, već ću se pozitivno izraziti - dodatna odgovornost, dosta dugo sam razmišljala o tome. Tijekom toga, razmišljala sam i o usklađivanju vlastitih obaveza u inozemstvu, o usklađivanju vlastite karijere, o sastavljanju tima, upoznavanju tima, ali sam i proučavala arhivu i članke o Dubrovačkim ljetnim igrama u zadnjih 10-15 godina, pa i više, za što mi je trebalo više dana, iako sam i sama ovdje mnogo nastupala. To je definitivno bio jedan osobni proces. Odlučila sam se to prihvatiti zato što sam i htjela tu jednu vrstu novog izazova u životu, a s druge strane postoji čitav niz umjetnika u inozemstvu koji se zaista jesu uhvatili takvih izazova. Recimo, Nicola Benedetti, slavna violinistica je prihvatila posao umjetničke voditeljice Edinburgh festivala, koji je ogroman. Francuski pijanist koji dolazi u Dubrovnik 30. srpnja, Pierre Laurent Aimard je neko vrijeme ravnao festivalom u Aldeburghu. Renaud Capuçon, koji dolazi u Dubrovnik 14. kolovoza je također prihvatio slične izazove. Svi oni nekako to uspijevaju i vjerojatno donose nove kreativne impulse festivalima. S druge strane, ja mislim da je za jedan festival zdravo da povremeno mijenja umjetničko vodstvo, mislim da svatko donosi neke nove ideje. Dubrovačke ljetne igre su do ove, 75. obljetnice, vidjele i intendanata i intendantica koji dolaze i odlaze, a Dubrovačke ljetne igre su preživjele. U tom smislu mislim da je zdravo da se umjetničko vodstvo mijenja, da fluktuira, da dolaze nove ideje i da u nekom trenutku zapravo taj festival, u nekom novom stanju, bude predan sljedećoj osobi za koju se također nadam da će znati najbolje.

Puno razmišljanja je dovelo do toga, ali sad smo tu, Dubrovačke ljetne igre su krenule. Kakvi su vam dojmovi?

Sve je onoliko stabilno koliko može biti. Na umjetničkom vodstvu je trenutno da planira 2025. i da podržava umjetnike koji su sada ovdje kako bi ostvarili neke od svojih najboljih izvedbi upravo na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Mnogi zapravo smatraju da su Dubrovačke ljetne igre posao od dva mjeseca.

Zato ja to stalno ističem, meni je kao glazbenici, kad sam razgovarala o preuzimanju ove funkcije, baš taj legendarni francuski pijanist rekao stvar koja je prekrasna i zapravo vrlo skromna i dostojanstvena. Savjetovao mi je: „Prihvati tu poziciju. To će ti biti puno više posla nego što budeš mogla zamisliti, ali bit ćeš utoliko zahvalnija za svaki koncert i svaki vlastiti nastup.“ Zasad je bio u potpunosti u pravu. Već se sad veselim njegovom koncertu. Međutim, biti s ove strane organizacije i vidjeti koliko je toga potrebno, što se sve događa u pozadini kako bi se jedan, čak vrlo jednostavan koncert mogao održati, da ne govorimo o većim koncertima, baletu, predstavama… Fascinirana sam i zahvalna svojim suradnicima i cijelom timu, stalno to ističem, baš kako se ne bi imao dojam da se to događa u nekoliko tjedana prije Igara, pa se, eto, postave stolice i to je to. Zaista cijelu godinu rade naporno, planiraju, vraćamo planove, gledamo ponovno kako još jednom sve skupa izvesti. Zaista, u Igrama rade ljudi koji vole Igre. Neki su od njih vezani za Igre otkad su bili mali, neki su došli kao studenti i polako pronašli svoj put, svima nam je zapravo zajedničko da te Igre volimo, cijenimo, želimo da budu što bolje i da želimo da tih 47 dana živimo s tom umjetnošću.

Više puta ste naglasili vrijednost suradnika, kako su vas prihvatili?

Pa, to biste morali i njih pitati! (smijeh) Nadam se da su me dobro prihvatili, osjećam da je atmosfera pozitivna, naravno da svi radimo pod opterećenjem i trenutno želimo da sve bude najbolje moguće, ali kad vidim kako moji suradnici uživaju u predstavama i koncertima, to mi daje jedno veliko zadovoljstvo. Znači da još uvijek, pored svog posla kojega imaju, imaju i kapacitet da dožive umjetnost i da u njoj uživaju.

Ključan je timski rad, svaki segment treba biti pokriven i usklađen.

To je jako ključno, ključan je i taj ljudski faktor. Stalno se Dubrovčani žale, s pravom, da ima jako puno turista u Gradu, ima jako puno buke svugdje, to možda i jesnu faktori ili ometanja ili otežavanja. S druge strane, Grad živi od turizma i treba se pronaći balans. Ljeto je, vruće je, temperature su strašno narasle, svima je puno teže raditi, glumcima je teže izgovarati rečenice, umjetnicima je teže svirati, našoj tehničkoj ekipi je teže pomicati stolice, reflektore, velike terete… Ako možemo pritom imati pozitivnu atmosferu, mislim da to dosta znači svima.

Spomenuli ste prošlo vodstvo, odnosno da su nekad promjene nužne. Što ste vi donijeli na Igre?

To je zapravo nešto što će se možda objektivno vidjeti na kraju ove sezone. Što se tiče samog programa, napravili smo vrlo jasan balans između dramskog i glazbenog programa. Uvođenje festivalske teme – uvjetno rečeno, znanje koje sam stekla na međunarodnim festivalima je da danas i u zadnjih deset godina svi rade s festivalskom temom. Ove godine je to tema Mediterana, što je jedna jako zahvalna i bliska tema, jer se može diskretno i suptilno, ali ponekad i vrlo jasno provući kroz sve programe, a ipak na neki način priča kroz cijeli festival, ako je svaki program povezan s tim. Povezuje nas sa zemljama Mediterana, a i pokazuje koliko je Mediteran i naše mediteransko podrijetlo inspiriralo velike umjetnike. Primjerice, na koncertu Dubrovačkog simfonijskog orkestra, kojim dirigira Sebastian Lang-Lessing, a Monika Leskovar je solistica, nismo slušali ništa mediteransko, ali smo slušali Mendelssohnovu Talijansku simfoniju. Shakespeare nije Mediteranac, ali je svoju dramu Oluja smjestio na nepoznat otok na Mediteranu, koja će se odigrati na nama svima poznatom Lokrumu. Svugdje se vuče ta nit, negdje je vrlo diskretna i na taj način pričamo priču. U to se sjajno uklopila i izložba Mare Bratoš „Lopudski portreti“, kao i izložba  „Mediteran u hrvatskom slikarstvu 20. i 21. stoljeća“. U programu se nastavlja i konzistentni rad s djecom, stalno imanje na umu da moramo imati programe za djecu, da ih moramo involvirati, omogućiti obiteljima s djecom da pogledaju koncerte ili predstave. Tako primjerice imamo predstavu Sunčane Škrinjarić „Čudesna šuma“, kao i koncert namijenjen djeci, ali i donacijski koncert namijenjen Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića. To je novost na našem repertoaru za koju se nadam i želim da postane godišnja tradicija. Treba se više brinuti za mlade, kao i o sinergiji sa zaista svim gradskim kulturnim institucijama. Ovdje u Gradu itekako imamo što za pokazati! Kad sjednemo, prvo o čemu razmišljamo je: ¨Što imamo u Gradu? Što možemo napraviti s tim?“, a tek onda o tome da dovodimo nekoga izvana. To je ključ, iako naravno da u glazbenom programu dolaze velike svjetske zvijezde, to je sjajno i nešto što Dubrovniku treba kako bi se zaista našao na mapi europskih i svjetskih festivala i dobio poziciju koju apsolutno zaslužuje. Već smo ove godine bili na BBC-ovoj listi 30 najboljih festivala u Europi. S druge strane, dolazi mnogo stranaca u Grad, zašto njima ne pokazati ono najbolje od Grada? Zašto njima ne pokazati koliko kulturnih institucija ovdje djeluje za jedan mali Grad i koliko su oni kvalitetni? Važna je kontinuirana suradnja i s Kazalištem Marina Držića, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Maticom Hrvatskom, Studentskim centrom Lero, Linđom, Umjetničkom galerijom Dubrovnik, Umjetničkom školom Luke Sorkočevića. Na posljednjem koncertu prije Opere gale, 23. kolovoza, nastupit će dvoje mladih dobitnika nacionalnih nagrada s nagrađenim komornim sastavima Umjetničke škole Luke Sorkočevića. Oni su dobitnici najvećih nacionalnih nagrada, riječ o nadarenoj, posvećenoj djeci koje imaju fantastične profesorice. Realno je da je to zapravo najudaljenija glazbena škola u Hrvatskoj i da na mnoga nacionalna natjecanja moraju putovati avionom. Stoga je logično da će prihod koncerta ići upravo učenicima da mogu ići dalje na natjecanja, koncerte, dalje se graditi i izgrađivati.

Posljednjih godina Igre su se često kritizirale na način da ih se zvalo „Zagrebačke ljetne igre“. No sad je i čelnik Dustre, Željko Raguž, pohvalio povratak Dubrovniku, a takvi se komentari mogu čuti od građana.

Meni je izuzetno drago da je to prepoznato. Moji suradnici Senka Bulić i Marin Kaporelo i ja zaista radimo kao čvrsti tim i kad smo se u početku okupili, situacija je bila takva da smo svi, izuzev, Marina, svi dolazili u Grad kao umjetnici, čitav niz godina. Ja sam u Dubrovniku uvijek bila lijepo prihvaćena kao glazbenica, dolazila sam 2008., svake dvije godine, ponekad s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, ponekad na Igrama, ponekad u nekoj drugoj organizaciji. Slično je bilo sa Senkom, ona je dolazila kao glumica u vrlo popularnim predstavama. Obje volimo taj grad, poštujemo ga, cijenimo ga, volimo tu publiku i ta publika poznaje nas. Kad smo se u početku nalazili i razmišljali kako oblikovati sve dalje, zapravo s velikom i iskrenom ljubavlju prema Dubrovniku i Igrama, rekli smo: „Igre treba vratiti Gradu!“. To je bila polazišna točka i ako je to prepoznato već sada u prvoj sezoni, nitko sretniji od nas. Upravo je to bila naša namjera.

Zapravo servirati ono što Dubrovnik inače nudi u sklopu programa Igara.

To ima više smisla ljudski, kulturološki, u vidu poštovanja prema Gradu, poštovanju prema svemu ono što jest, a na kraju krajeva i prema Igrama koje obilježavaju 75. obljetnicu, prema Dubrovačkom simfonijskom orkestru koji iduće godine slavi 100 godina. S puno sam orkestara svirala i puno putovala po cijelom svijetu, pa mogu reći da nema baš puno gradova od svijetu od 30 i 40 tisuća stanovnika kojima je orkestar star stotinu godina. To ću uvijek isticati zato što je to nešto na što baš trebamo biti ponosni. S druge strane, to nam i budžetno omogućava da ukoliko radimo s onim što imamo, ponekad napravimo nešto kvalitetnije, bolje, u većoj sinergiji, u većoj podjeli troškova. Na taj način se može i puno lakše raditi i puno lakše osmišljavati, pozitivnija je atmosfera.

Kad ste spomenuli budžet, kad se priča o Igrama, ali i drugim kulturnim manifestacijama, česta točka prijepora su financije. Koji je vaš stav oko financiranja Igara?

Mi smo zapravo apsolutno zahvalni na svakoj podršci, na svakoj sumi koji dobijemo. Zahvalni smo sponzorima, mislim da će te suradnje biti još jače u budućnosti. Baš zato kako bi se možda s vremenom ponovno privukao i vratio dio kulturnog turizma, kulturne publike. Naravno da uvijek može više, ali njorganje nam u tom smislu isto tako neće puno pomoći. Onog trenutka kad znamo budžet ili kad ga pretpostavljamo, pregovaramo i tražimo balans kako ćemo napraviti najbolji mogući program s onim što imamo.

Ali neki će na kraju ipak reći da je riječ o prevelikom budžetu.

Što sam često čula ovih dana – nije se rodio taj tko bi svakome ugodio. (smijeh)

Kad ste to spomenuli, svakako će biti prigovaranja i njorganja. Jeste li spremni za kritike, reakciju publike koja će možda biti i negativna?

Spremni smo na apsolutno sve. Na kraju krajeva, i Senka i ja smo izvedbene umjetnice, a kad izađete na scenu, vi to predajete drugima i bez publike nema igara, niti osobnih, niti Dubrovačkih ljetnih igara. S druge strane, posjećenost publike i finalna reakcija ipak će se vidjeti krajem ljeta, gdje ćemo gledati pluseve i minuse, gledati širu sliku. Nadam se da će ostati više pozitivna nego negativna. Na svaku reakciju moramo biti spremni jer je to jednostavno tako. Uvijek sam se čudila umjetnicima koji izađu na scenu i nisu spremni na negativnu reakciju. Onog trenutka kad obavimo posao i predamo ga drugima, zapravo više nije naš.

Zapravo vaše iskustvo kao glazbenice je uvelike pomoglo u ovoj funkciji?

I meni iskustvo kao glazbenice, Senki iskustvo kao glumice, zapravo znamo o čemu se radi. Možemo izabrati program i produkcijski, ljudski, umjetnički potruditi da ljudima koji dolaze omogućimo najbolje moguće uvjete da sami sebe ostvare, ali to je ujedno i najviše što možemo učiniti.

Nećemo reći da se „prve Igre u vodu bacaju“, ali je li se već razmišlja o sljedećim godinama?

Ja o 2025. razmišljam od veljače ili ožujka. Već imamo strane umjetnike zapisane. Jer recimo kad smo bukirali Renauda Capuçona, kontaktirala sam ga u svibnju prošle godine, imao je jedan jedini slobodni datum ovo ljeto. Za nekoliko umjetnika moramo jako unaprijed planirati. Cilj nam je da u rujnu, čim završe Igre, imamo vrlo jasan prikaz sezone 2025. i kako bi naš ured u miru i bez stresa uplovio u to.

Kako kombinirate obaveze kao glazbenice s ovom funkcijom?

Hiperaktivna sam! (smijeh) I previše sam vremena na telefonu. Zasad sve stignem. S dobrom pripremom i mentalnom organizacijom se sve stigne. I prije sam bila tip glazbenice koja svira različite repertoare paralelno i navikla sam na paralelne tračnice i na hiperaktivnost. Zapravo, volim ljude, volim umjetnike, ne samo umjetnost, volim razgovarati s njima, slušati što misle, gledati njihove impulse. Vjerujem već sada da će 2025. biti vrlo zanimljiva. Mene ova funkcija vrlo ispunjava, naravno vidjet ćemo što donosi iduća godina. Ali, ponosna sam na Dubrovačke ljetne igre. Festival koji je došao do 75. obljetnice… Cijeli tim i ja bismo jednostavno htjeli da bude najbolji mogući i da Igre žive svoj puni potencijal. 

*Razgovor objavljen u tiskanom izdanju Dubrovačkog dnevnika