Razgovor s filozofom na plaži nije naziv neke trash rubrike nego dogovoreno mjesto susreta i uvertira u tijek misli Marka Vučetića koje je iznio u razgovoru za Dubrovački dnevnik. Bio je na ljetovanju u Lapadu, u opuštenom trenutku koje je za mnoge odmor od teških tema i prilika za takozvani bijeg od svakodnevnice. No, za filozofa i teologa Marka Vučetića tako je nešto neodvojivo od njegovog bića jer on perpetuirano opaža, misli, traga za slobodom i provodi filozofske eksperimente. Sve to s pozicije individualnog uma budući da je za njega individualizam jedni put. Ljubitelj je ironije, profesionalno sklon nihilizmu, oštar prema agresivcima čiji stavovi proizilaze iz intelektualnog nedostatka, a iznad svega opsjednut slobodom. Na plus 30 Celzijevih stupnjeva dotakli smo se raznih tema od politike i stanja u državi pa sve do turizma.

Jako ste susretljivi prema medijima, uvijek se odazovete na svaki poziv za intervju pa evo i ja sam vas zatekla na ljetovanju u Dubrovniku i pristali ste dati intervju na godišnjem odmoru. Stalo vam je da budete prisutni u javnom prostoru?

- Inače nije mi važno, ali ako postoji medijski interes za nekom temom, a ja tu temu mogu obraditi onda ne vidim razloga da glumim nedodirljivost. Medije promatram kao prostor javne filozofije i novinari su javni filozofi. Dok sam bio saborski zastupnik zalagao sam se za slobodu medija jer mislim da bez toga nemamo slobodnog društva. Dokle god bude postojao bilo kakav interes medija prema onome što mogu reći, rado ću svima izaći u susret.

Aktivni ste i na društvenim mrežama. Svaki dan objavite po nekoliko Facebook i Twitter statusa koji su osvrti na aktualnosti. Spominjete slobodu medija koje je u današnje vrijeme gotovo pa i nema. Je li budućnost slobode na društvenim mrežama?

- Mi smo zaboravili biti slobodni, bojimo se slobode zato što smo razvili strah od nečega što nam daje najveću vrijednost, a to je naša smrt. Ljudi su zaboravili donositi odluke iz vlastite smrti kada je čovjek najslobodniji. Kad donosite odluke iz iluzije da ćete biti recimo saborski zastupnik ili da ćete vječito biti na životu, nužno unosite laž jer to neće tako biti. Kad bitne odluke u životu donosite iz izvjesnosti da ćete zasigurno prestati postojati i da trebate činiti ono što vjerujete da je ispravno tek tada djelujete kao slobodna bića. Paradoks je da nas izvjesnost smrti oslobađa za života, a bijeg od smrti i zaborav nas zarobljava u životu. Uistinu smatram da je čovjek biće koje je nekad bilo slobodno. Svojim studentima sam rekao da su oni biološki materijal koji misli jer mi svi dolazimo kao biološki materijal koji je neopterećen slobodom. Obitelj, prijatelj, religijska zajednica ili politička stranka i sve drugo što je izvor svjetonazora vam nužno određuje kakvi bi trebali biti u životu. Oni na čovjeka gledaju kao na biološki materijal koji ne smije misliti i ima zadatak biti ono što su mu rekli. Meni je to tužna pozicija pa onda na svojim aktivnostima putem društvenih mreža pokušavam osvijestiti tu uzaludnost pristanka da budemo neslobodni i nebitni, da ostanemo samo na razini biološkog materijala koji je imao priliku da misli, a to je propustio.

Je li za zapravo smisao života potraga za slobodom kao idealom koji je u zbilji nedostižan?

- Mislim da se nalazim u stanju opsjednutošću slobodom da bi me možda trebalo promatrati s više razina. U toj slobodi, u mogućnosti da nekome kažete 'ne' ili pak da se suprotstavite sredini u kojoj jeste, vidim najveću vrijednost ljudskog bivanja. Upravo zato se ja suprotstavljam sredini u kojoj se nalazim. Ove teze koje politički posredujem u javnom prostoru nisu teze koje prihvaća zadarska sredina koja je desno konzervativna, kao što ne prihvaćaju sve moje kolege s Filozofije, Teologije ili Povijesti zbog toga što su i oni oportunisti. Kad uđete u sukob sa sredinom, s otuđenom i neslobodnom misli koje caruju u takvim sredinama, onda se nužno nalazite u poziciji usamljenika. Ja imam sreću što volim biti sam i filozofiju promatram kao disciplinu koja mi je omogućila da se sve budale ovog svijeta udalje od mene. Dok provociram sredinu u kojoj se nalazim, nitko mi od tog budalastog svijeta ne prilazi, ne želi uopće započinjati razgovor.

Koliko su nam restrikcije uslijed pandemije koronavirusa pokazale kako je teško bez slobode?

- Jasno je kako smo ostali bez određenih sloboda. To je ta intervencija u kojoj mi romantičarski promatramo državu - ona je ta koja vam jamči slobode, ali i ona koja ih može uzeti. Zbog svega toga jako je bitno koga ćemo birati i tko će biti nositelj tih politika. Stožer nam je dokinuo slobode, oni su nas praktički zatočili. Nema područja koje nije zahvaćeno ovim odlukama stožera. Zanimljivo je promatrati slobodu koju su pustili zbog turizma i izbora, zbog Knina ili održavanja Alke... Mi državu ne trebamo promatrati kao živi organizam kojega mi volimo nego, ako ćemo državi pridavati ljudska svojstva, trebamo postaviti pitanje koliko nas ta država voli. Država nas od ožujka niti malo ne voli jer nam oduzima slobode i pravi nas budalama.

I to sve pod izgovorom za dobrobit našeg zdravlja.

- Stožeraši su nam postali nacionalni heroji, ali onda smo vidjeli, kako su se približavala politički bitna vremena, da su počeli donositi odluku ne vodeći računa o zdravlju nacije nego vodeći računa o zdravlju HDZ-a, to jeste da određene politike budu što zdravije. Ja ustajem protiv tih koji u svemu vide urote i zavjere, smatram da je korona opasnost kojom se treba suprotstaviti i trebalo se raditi na način kako se to radili u ožujku. Volio bih da je stožer zadržao taj romantičarski duh da vode računa o zdravlju građana nego da vode računa o političkom zdravlju. Sad su izgubili kredibilitet i ne znam kako ćemo im vjerovati.

Koliko je dobro da građani propituju u tim trenucima sve odluke Stožera civilne zaštite pa primjerice i nošenje maski?

- Mi kao misaona bića nužno moramo sve dovoditi u stanje upitnosti, odnosno kritička svijest treba zahvaćati sve odluke jer inače nismo slobodni. Ako nije tako onda smo na razini onih koji samo izvršavaju tuđe naloge. Nužno je sve propitivati, ali pri tome nije dopušteno koristiti nelegitimna sredstva. To su zasigurno teorije zavjere i urote, jer oni znaju što je korona, oni znaju da toga nema, da je to netko izmislio, znaju da je cijepljenje zbog mikročipiranja... To su sulude stvari koje ne potpadaju pod kritičnost nego pod neobuzdanu maštu koja nema nikakve veze sa stvarnošću. Trebamo napraviti razliku. Kritička svijest ide prema tome da problem političkih sloboda ne propitujemo s razine medicine nego s razine poltike, filozofije, sociolocije. Niti jedan političar neće riješiti stanje korone, to će riješiti stručnjaci iz područja biomedicinskih znanosti i oni će revidirati te spoznanje rastom zdravstvenog znanja.

Vi u svojim objavama često žestoko provocirate Nikolu Grmoju i Most. Zašto ste tako kritični prema platformi kojoj ste pripadali i tako ušli u Sabor?

- Zanimljivo je što je Grmoja umislio da je hrabar i opasan. Čovjek bi stekao dojam da je učio borilačke vještine dok je služio civilku na porti Doma zdravlja u Metkoviću. Inače, ne mogu biti vojnik niti jedne stranke niti oni mogu očekivati da ću ih slušati. Priključio sam se Mostu 2016. godine kada su me kontaktirali jer su tražili različitost, htjeli su da taj stil kakvim govorim, intelektualistički, bude zastupljen kod njih. Tad sam im rekao jesu li svjesni da neću sudjelovati u njihovim političkim seansama poput team buildinga, sastanaka klubova i bilo kakvih drugih vidova u kojima se stvara kolektivno biće koje ja kao profesor filozofije prezirem. Rekli su da im to od mene ne treba i to mi je bilo dovoljno. Most je 2015. bio prikriveno klerikalan, a 2016. godine traumatizirano klerikalan. Oni mijenjaju istinu o padu vlade u kojoj su sudjelovali jer im istina ima fluidan identitet. Kod njih je prisutan strah što će sredina reći, imaju strah od obitelji, crkve, jer to je ta traumatizirana i prikrivena klerikalnost.

Zašto se ponovno niste natjecali na izborima za ulazak u Sabor? Mnoge političke stranke su vas željele u svojim redovima.

- Nudili su mi prolazna mjesta ma što god to značilo, ali ja sam odbio iz jednostavnog razloga što sam shvatio da moja zalaganja za ljudska prava ne mogu postati dio javnih politika, da bih kao pojedinac bio u ulozi onoga koji umrtvljuje intelektualce i onaj misleći svijet... Želim u život imati sugovornike, a ne one kojima se tek tako sviđa što pišem i što govorim nego one koji su u stanju pisati, govoriti i politički djelovati. Ako nastane takva politička opcija na nacionalnoj razini tu ću se rado priključiti, ali za sad nisam vidio da tako nešto postoji.

Koliko vam je važan moral u politici?

- Inače sam protiv toga da se političko djelovanje prosuđuje moralnom političkom opcijom zato što moral nije sustav koji je jednoobrazan. Vjernici su mi tu najopasniji. Zabranio bih čak na razini Hrvatske biskupske konferencije da se političare pripušta ispovijedi. Jednostavno svim političarima koji su katolici treba zabraniti da se ispovijedaju dok su političari! Imate očitog lažova ispred sebe i korumpiranu osobu koja ode u ispovjedaonicu i vrati se kao čist. On se tada obnavlja, postaje sve snažniji u zagovaraju korupcije, jer umišlja da je sve pošteniji, ima moć da postaje pošten unutar tog katoličkog kršćanskog sustava. Politiku ne bih prosuđivao s nikakve moralne razine nego isključivo političke, a to je razina oslobađanja građana i razina formiranja javnih politika koja će se vidjeti u kvaliteti svakidašnjeg života.

Onda su vam lokalne politike možda bliže. Političari na toj razini uvijek ističu kako im nisu bitne ideologije nego se zalažu za projekte koje predstavljaju građanima kao velike pothvate kako bi ih oni kasnije birali nadajući se boljoj životnoj sredini.

- Problem hrvatske politike je što nemamo ideologiju. Ja ideologiju poimam kao sustav ideja, a mi bez ideja živimo život bez smisla. Čitavo područje Hrvatske, osim možda nekih urbanijih područja, je područje bez ideologije, bez ideja, bez smisla... Vi u toj besmislenoj politici doživljavamo prevrate zato što ideologije nema. To možemo vidjeti na primjeru Dubrovnika kad je na vlasti bio HNS koji se razlikovao od onog nacionalnog, bila je to dubrovačka verzija. Za bivšeg gradonačelnika tražilo se rješenje jer ga se nije moglo politički pobijediti. Do svega toga je došlo jer ne postoji ideologija, jer da ona postoji nekoga možete pobijediti političkim sadržajima. Kad nema ideologije onda je bitno samo doći na vlast. Priča o projektima je jeftini izgovor jer njihov jedini projekt je projekt političkog opstanka.

Što mislite o bivšem gradonačelniku Vlahušiću, upravo je Most s HDZ-om zaslužan što mu je zakonski onemogućen izlazak na izbore zbog pravomoćne presude?

- Došlo je do identifikacije bivšeg gradonačelnika s Dubrovnikom i on je sebe promatrao kao Grad. To je koruptivni model ne samo po pitanju kršenja zakonskih normi nego u smislu pogleda na svijet. Ako se ne vidi identifikacija građana i grada onda imate koruptivni model jer je došlo do toga da grad promatrate kao sebe i sebe kao grad. Grad ste vi. To je napravila i Dubravka Šuica.

Zašto političare tako lako opije vlast?

- To je prvenstveno zbog nezrelosti. U politici pratim antropološke tragove vidljive prvenstveno u jeziku gdje se točni vidi tko ima kakve komplekse. Kod nas političari ulaze u politiku zbog osobne neizgrađenosti i intelektualne nemogućnosti i onda traže način kako se osvetiti sredini. Oni žele postati gradonačelnici, ne na način razvijanja demokracije nego uvođenjem feudalnog sustava - žele biti vlasnici nad prostorom i ljudskim sudbinama. To je taj duh feudalne logike koji vlada u Republici Hrvatskoj. Mi biramo između sebe najgore, nikad najbolje. Ako kojim slučajem najbolji pobijedi, on bi trebao izvršiti kulturološki suicid jer se našao u sredini koja je primitivna, protudemokratska i koja je gotovo na animalnom instinktu.

A obećavaju da će se okružiti najstručnijim kad dođu na vlast, za svako kadroviranje imaju opravdanje da je ta osoba najbolja u svome poslu.

- Taj krug stručnjaka je kod nas jako problematičan zato što se u politici trebaju donositi političke odluke. Kad političar kaže da će se okružiti stručnjacima to znači da će uspostaviti političku kontrolu nad strukom, a to je nešto pogubno. Političke odluke radikalno se razlikuju od stručnih i struka mora moći donositi odluke u suprotnosti mimo svim politikama. Kod nas se to ne događa jer vlada koruptivni model. Bilo bi dobro da političari u Hrvatskoj shvate da oni blokiraju razvoj. Svaka sredina koja se razvila, razvila se politikama usprkos i zahvaljujući tome što smo dio Europske unije. Doduše mnoge stvari provodimo na balkanski način.

Jeste li prije ulaska u politiku imali svijest o političkim odnosima? Jeste li u konačnici razočarani tim iskustvom?

- Politiku ne promatram kao nešto što me razočaralo niti ushitilo. Moguće da zbog svoje profesionalne usmjerenosti prema nihilizmu i pesimizmu biram pojmove koji tako zvuče, ali politika u Hrvatskoj je trajna nemogućnost koja se neprestano vrti u krugu. Prednost nam je europski prostor, a inače da smo oslonjeni na vlastite snage to bi bio rusvaj. Ulaskom u politiku očekivao sam višu razinu političke kulture i poznavanja procesa. Toga nema. Ne da nam ulaze u politiku ljudi s ulice nego ulaze ljudi koji nisu u stanju razumjeti ni što je to ulica.

Imate li simpatije prema nekoj političkoj stranci?

- Sve stranke su protuhumane. Ja kao čovjek koji je pasioniran slobodom ne mogu biti član nikakve političke strukture u kojoj se očekuje posluh. Stranački ljudi, neovisno kojoj opciji pripadali su jednako neslobodni. Jednostavno imam otvoreni zazor prema svim političkim strankama čak i ovim koje simpatiziram kao što su Možemo. I tu se radi o političkoj stranci. Oni iznose sadržaj koji u većoj mjeri meni odgovara, ali to rade na stranački način. Oni će vremenog sve više politički jačati, odnosno postat će protuhumaniji.

A pojedincu?

- Svugdje možemo pronaći kvalitetnih političara, ali oni nisu izloženi javnosti. Najistaknutiji su premijer i predsjednik, a pozicija mnogih ministara je otužna. Da građani znaju koliko pojedini ministri ne mogu ništa napraviti, koliko se bore da ih Plenković samo pozdravi, oni bi zaplakali s takvim ministrima. Oni su samo nominalno njegovi suradnici, a ustvari su ozlojeđeni ljudi koji se nalaze na emocionalnoj distanci. Najčešće nemamo neki sud o nekome dok se ne pojavi afera. 

Početkom mjeseca bila je obljetnica Oluje koju su najviše obilježili nadahnuti govori predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića. Mogu li oni unaprijediti odnose između Srba i Hrvata?

- Mislim da je riječ o nečem što smo propustili napraviti. Za taj mir za koji se zalažu 2020. Milošević, Plenković, Milanović, nadbiskup Barišić, mnogi su se zalagali 1995. godine kada je bila Oluja. Duboko sam uvjeren da govori imaju vrijednost jer su istiniti. Ne promatram ih kao zakašnjele nego kao govore upozorenja što smo propustili učiniti i što sad trebamo učiniti. Suživot je inače najniža razina, a mi nismo ni do te razine došli nego koegzistiramo. Hrvatskoj je potreban zajednički javni život u različitosti. Do toga nećemo doći desetljećima jer suživot promatramo na razini govora koji dolazi na 25 obljetnicu onoga kada je govor trebao biti izrečen.

Kažete da je suživot najniža razina. Što je onda stranačka pripadnost koja se gleda pri zapošljavanju? Danas se čovjek uopće ne možete zaposliti u gradskim i državnim službama, a da nije član ili simpatizer vladajuće stanke?

- To je razina neživota. Najniža razina života je suživot, a stranački život, ovo što HDZ radi Hrvatskoj, a ponešto SDP i ostale stranke koje pripadaju trećoj opciji je politički predživot. Oni su još na razini teritorija i naseljavanja iz seobe naroda. Oni građane Hrvatske ne promatraju u političkom smislu, oni promatraju samo pripadnike svoje stranke koje treba negdje naseliti. To nije politički život, to je najniža razina neživota. Svaka politika koja drži do sebe bi shvatila da treba izaći u susret onima koji su ne-njihovi i pripadaju drugima. To se kod nas ne događa jer ne shvaćamo vrijednost suživota.

Kako se osjećate u Dubrovniku?

- U Dubrovnik uvijek rado dođem i osjećam se upravo onako kako se čovjek osjeća u gradu koji ima dušu, a to nije samo duša nas nego svih onih koji su utjecali na razvoj Dubrovnika. Ovdje se ne osjećam kao stranac niti kao gost nego kao čovjek koji ima priliku komunicirati s gradom. Uvijek kada dođem obavezno pođem u fast food Škola u povijesnoj jezgri i pojedem sendvič od pršuta i sira. Tako ostvarujem kontakt s time što Dubrovnik jest. Jedna od tih točaka je i Uvala Lapad gdje ljetujem jer ona za mene predstavlja ljetovanje u Dubrovniku. Zimi odsjedam u povijesnoj jezgri. To su sve stvari na razini iracionalnosti.

Ove godine je zbog pandemije znatno manje posjetitelja u Gradu. Nekako je prošlih godina bilo popularno reći kako turizam ubija zajednicu, a neki su turiste gledali s prijezirom. Je li vam turizam odbojan?

- Ne trebamo se uljuljkavati, pogotovo ne u masovni turizam koji samo statistički pogoduje razvoju lažne slike da se tu nešto događa, a događa se veće uništenje nego što je benefit. Ne možemo prestati biti turistička zemlja, ali nužno je razvijati, kažu ekonomisti, i neki drugi vid industrije. Društvo svakako treba oslobađati i to se događa putem turizma. On nam je omogućio nešto zbog čega ga jako cijenim, uz europski prostor, a to je da je pripitomio našu narav. Doveo nas je do toga da ipak trebamo biti gostoljubiviji, a u konačnici se susrećemo s drugim kulturama. Mislim da nas je sam turizam oplemenio.

Oplemenio je primjerice i Željka Keruma koje je napredovao u stavovima. Ove godine je pozvao Srbe da dođu na ljetovanje, a prije desetak godina je govorio kako ne želi da mu Srbin bude zet.

- Marx je bio u pravu, a mnogi to neće priznati, kad je rekao da bez ekonomskih sloboda teško je doći do istinskih sloboda, to jeste do oslobađanja čovjeka na ostalim područjima. Kada ljudima ponudite novac onda će vam i hrvatski nacionalisti biti jako gostoljubivi prema Srbima jer ostavljaju novac i tada ih ne vide kao Srbe. Dobra odgojna metoda je da je netko tri mjeseca u stanju biti u suživotu sa svojim gostom jer je ostvario određenu korist. To je dakako najniža razina. Kerum je inače užasan, i kako on promatra ekonomiju samo na Balkanu može biti poduzetnik.

*Intervju je objavljen u tiskanom izdanju Dubrovački dnevnik Petkom